Božica Jelušić: Niti je Zagreb glavni grad Hercegovine, niti Ljubuški Hrvatske

Izdvajamo

• Kad progovorite ironijom ili satirom, pustit će na vas nepismene, tupe i povodljive Kerbere, koji će vam držati moralke i lekcije o domoljublju, a potom i konkretno priprijetiti, da ne bi bilo zabune s kim imate posla! Meni je mrvicu žao tih ljudi. Nemaju vlastiti život, vlastitu svijest, postoje samo po identifikaciji s gomilom i hrane se pljesnivim mitovima i dnevnim manipulacijam „sivih eminencija“ aktualnih polit-garnitura.

Povezani članci

• Aferim Doglavnice, gospođo Kolinda Kitarović
• Ljubav prema domovini
• ĆELAVA PJEVAČICA
• Priča o dobrim mostarskim ljudima (13): doktorica Selma Jakupović
• Svetlana Makarovič:Mrziti crkvu je građanska dužnost
• Inicijativa Naše stranke za uređenje partera i prilaza ispred ambulante u Kočinama

Velikih državnika je tragično malo, a ono nešto uspješnijih dužnosnika „u službi naroda“ baš i ne zaslužuju sve te grandiozne mramore i stvrdnute betone. Naročito mislim da ih ne zaslužuju ratnici, već samo humanisti i mirotvorci, graditelji svjetske kulture mira, širitelji univerzalne ljubavi. Nestali su faraoni i kraljevske Inke, i biblijski plemenski vođe, od Davida do Nabukodonosora, pa zar je vjerovati da će se naši škiljavi „državotvorci“ i egom opijeni „vizionari“ trajnije održati? A jezici će ostati i na njima napisana djela, također.

Božica Jelušić, majstorica pera, jedna od najznačajnijih suvremenih hrvatskih književnica impozantnog knjiženog opusa, upravo je objavila svoju pedesetšestu knjigu. Božica piše za djecu i odrasle, poeziju, prozu, eseje, dobitnica je mnogobrojnih književnih nagrada, zastupljena je u mnogim antologijama. Živi i radi u Đurđevcu i na plemićkom imanju Barnagor u Čepelovcu. Svojim pedagoškim radom, novinarstvom, galerijskom djelatnošću i gotovo cijeli svoj dosadašnji vijek posvetila je njegovanju i promicanju kulturne i prirodne baštine, kreativnosti i kritičkoga mišljenja. Neumorno stvara i u svojim šezdesetima, plijeni svojim urođenim gospostvom, ženstvom, promovirajući moralne, kulturne i prirodne vrijednosti, ljepotu umjetnosti, ekologije, ali je i jasna u kritici nacionalnih, političkih, klerikalnih i  kriminalnih elita hrvatskog društva danas.

U intervjuu za naš portal govori o svom književnom stvaralaštvu, stanju u društvu, zbrci u kulturnom prostoru, o pristranosti i potkupljivosti medija, o crkvi, politici, životu…

Razgovarala Štefica Galić

Nedavno je objavaljena Vaša pedestšesta knjiga DRAVOM I PODRAVLJEM, zavičajni putopisi. Uz iskrene čestitke na još jednom djelu u Vašem velikom književnom opusu, recite nam više o knjizi. Zaokružen ciklus u slavu zavičaju ili?

BJ: Zapravo to je knjiga meni važna po nekoliko osnova. Nastajala je s prekidima 30-tak godina, od kada datiraju prvi zapisi. Označila bih je kao lirsku putopisnu prozu, gdje se mjestopisno i dokumentarno isprepliće sa osobnim impresijama o krajoliku, ljudima, arhitekturi, jeziku…Sve to amalgamirano je na tragu Emersonove „filozofije zelenoga“, kojoj pak pripadaju i Thoreau i Hamvas i Tournier, te cijela svita modernih „zelenokožaca“ koji vjeruju u uspostavu nove bliskosti s prirodom. Naravno, budući da je Drava moja zavičajna rijeka, oblikovateljica i poveznica panonskog prostora, sve do utoka u Dunav, sigurno je da ima i mitsku ulogu u našim životima, ali i da nam zadaje visoku moralnu obavezu da je sačuvamo kao psljednju nizinsku rijeku koja nije okovana elektranama. Jasno je da presizatelji i „korisnici“ nikada neće prestati sanjati o toj grabeži za kilovatima i profitom, no danas već, rekla bih, imat će jake protivnike u ekološki osvještenom stanovništvu. Stoga ova knjiga podastire argumente i „razloge srca“ zbog čega je treba čuvati.

Dobili ste i nagradu za životno djelo 2017. godine također u svom rodnom kraju. To se rijetkima desi. 

BJ: Točno. Dobila sam razne nagrade, pa i onu Ministarstva zaštite okoliša za domenu Obrazovanja za okoliš, koja mi je jedna od dražih, i tu Županijski i gradsku za životno djelo, koja uključuje moj kulturni, pedagoški i ekološki angažman, kao i promociju zavičajnih vrijednosti, prije svega po kajkavskom jeziku i njegovoj revitalizaciji. Cijenim to što je moj rad zamijećen, premda držim da su me na „republičkom planu“ vješto zaobilazili u nekim značajnim statusnim priznanjima. No, to se događalo i Vesni Parun, pa Daši Drndić, Sunčani Škrinjarioć  i još nekima majstoricama pera, a razlozi su vazda isti: ili su prejaka konkurencija ili imaju „predugačak jezik“ i ne sviraju u nacionalističke diple od dva tona, tipa Bogihrvati ili Svismomi Ovoiono. Meni je to dosadno, pa će me po svoj prilici i dalje zaobilaziti i živjet ću od profesorske mirovinske crkavice, ali potpuno slobodna i nikom ništa dužna!

Impresionira Vaša strast za pisanjem, ljepotom jezika i riječi kao takve, Vaš ljudski, estetski, prosvijetiteljski, ekološki angažman… Mogla bih nabrajati još toliko toga u čemu ste aktivni. Neumorni ste. Šta Vas potiče? 

BJ: Uglavnom vjera u bolji svijet i osjećaj dužnosti, da kao humanistički ustrojena intelektualka moram odgovoriti na izazove svoga vremena. Ako po svojim umnim sposobnostima i edukaciji mogu „čitati“ naše doba, uviđati njegove devijacije, nepravde, napade na slobodu pojedinca, ranjavanje i bezočno urušavanje prirode, dužna sam to obznaniti. Po odgoju i temperamentu pripadam slobodnjacima, ne dam se potkupiti, podmititi i zaustaviti u svojim nakanama i ne odustajem pred teškim zadatcima. Imam kćer i unuke, te sam i njima ponešto dužna, da ostavim čišći prostor za disanje i djelovanje. Ako djeci ostaviš novac i rentu, upropastio si ih unaprijed. No, ako ostaviš načela i primjer, to je, valjda, već nešto korisnije za budućnost.

Ne podnosite ‘mentalnu tiraniju’ gluposti, banalnost… Među malobrojnim ste intelektualcima koji otvoreno i kritički progovaraju o stanju u društvu danas. Imate li problema zbog toga?

BJ: Svi mi koji se bunimo, upozoravamo, opserviramo i govorimo, imamo problema. Ignoriranje, sarkazam, tračeve, prijetnje zaslijepljene i nepismene bulumente, tih „sljedbenika“ nacionalnih korifeja, pa prezir falšnih nabožnjaka, a ponekad čak i negodovanje vlastite obitelji. To pokazuje koliko se ljudi osjećaju zastrašenima i ugroženima i kakav su „zort“ prema vlastima razvili, premda su im usta puna fraza i floskula o demokraciji. U Barnesovoj FLAUBERTOVOJ PAPIGI ima rečenica kako je najveći patriotizam i herojstvo „reći svojoj zemlji da se ponaša nedostojno, ružno, apsurdno“. Ali do toga treba dorasti, do razine svijesti koja to razumije! Umjesto toga, kad progovorite ironijom ili satirom, pustit će na vas nepismene, tupe i povodljive Kerbere, koji će vam držati moralke i lekcije o domoljublju, a potom i konkretno priprijetiti, da ne bi bilo zabune s kim imate posla! Meni je mrvicu žao tih ljudi. Nemaju vlastiti život, vlastitu svijest, postoje samo po identifikaciji s gomilom i hrane se pljesnivim mitovima i dnevnim manipulacijam „sivih eminencija“ aktualnih polit-garnitura.

Jedna ste od klasika naše književnosti. Da li odnos društva prema klasicima danas govori o njegovoj ozbiljnosti?

BJ: Kao što sam višekratno upozoravala, nestaje pojam hijerarhije, osjećaj za vrijednosnu hijeratičnost. Sve je u istoj ravni i rangu, diletantizam caruje. Vanliterarni razlozi prevladavaju kod prijema u članstvo strukovnih udruga, nekakva maglovita „zaslužnost“, težak život u dijaspori, karitativni angažmani i takve marginalije. O talentu ni riječi, to je sporedno. Zbilja, kakve to veze ima s umjetnošću, da se i mi malo kiselo našalimo? Potom, nagrade se dijele „po mjeri trenutka“, tko je uspješnije „potitrao“ vlastima, tko se referirao na kolektivne opsesije. Sramotna je „čistka“ lektire, u kojoj ostaju osrednja djela netalentiranih ljudi, samo stoga, što i je tema Domovinski rat! Upitni su ti beamteri po Ministarstvima i njihovi kriteriji, kao i odabir savjetnika koji bi ih trebali usmjeriti. Kad se ne možeš osloniti na vlastiti ukus i mjerila, barem moraš  znati izabrati, kao što je De Gaulle izabrao Malrauxa, ali mi nikoga nemamo, tko bi im bio pandan. Zbrka, pometnja i ideologizacija s jedne strane i porast diletantizma s druge, to je ono što vidim i registriram u našoj kulturi danas!

Za neke filozofe poezija je vrhunac mišljenja. Danas poeziju kao jeftinu formu doživljavaju i oni koji je kao pišu i oni koji je kao čitaju. Je li nestao kriterij u pisanju koji je postojao stoljećima?  

BJ: Mislim da upravo o tome govorimo. Estetika JEST i trebala bi biti početak i kraj priče. Veli Huxley kako se „Manjak talenta nažalost ničim ne da nadoknaditi“. Talent, osjećaj za jezik i estetika su „sveto trojstvo“ a sve je ostalo „Vid’la žaba da se konji kuju“. Imitacija, reciklaža, podmetanje kukavičjih jaja, bježanje od prave konkurencije u šlingeraj i šlageraj i internetsku trakavičastu „proizvodnju lažnih stihova“. Što je stil, što osobnost, što neprestani rad na sebi i koliko životnih semestara imaju pjesnički „univerziteti“, da parafraziramo Gorkoga? Da, vrhunac mišljenja, a ne papagajsko blebetanje i nasumično buncanje, kao kad se pure najedu prezreloga duda, pa pijane glavinjaju i ćurliću i ne mogu pogoditi kapiju, kroz koju se ulazi ni u vlastito dvorište… 

Vidimo u našim društvima svakodnevno niču spomenici starim i novim nacionalnim vođama, ali rijetki rade spomenike duhu i jeziku. Ima li ipak mladih pisaca koji će nastaviti stvarati u Vašem duhu ili Kovačevom, Kišovom?

BJ: Spomenik jeziku je svako besprijekorno napisano djelo, koje probija do tada dosegnute granice. To su također sačuvane riječi naših zavičajnih jezika i idioma, to je naš naklon povijesti i naša vizija budućnosti, gledanje unaprijed, bez ideologizacijske mrene i konjskih štitnika, koji pogled usmjeravaju samo ispred sebe, zakrivajući i lijevi i desni okoliš. Jezik je naše posljednje polje i utočište slobode, gdje vrijedi eksperiment, iskorak, preskok prema „vasioncu“ u nama, kako bi rekao Ujević. Velikih državnika je tragično malo, a ono nešto uspješnijih dužnosnika „u službi naroda“ baš i ne zaslužuju sve te grandiozne mramore i stvrdnute betone. Naročito mislim da ih ne zaslužuju ratnici, već samo humanisti i mirotvorci, graditelji svjetske kulture mira, širitelji univerzalne ljubavi. Nestali su faraoni i kraljevske Inke, i biblijski plemenski vođe, od Davida do Nabukodonosora, pa zar je vjerovati da će se naši škiljavi „državotvorci“ i egom opijeni „vizionari“ trajnije održati? A jezici će ostati i na njima napisana djela, također. Da, ima mladih pisaca i pisaca zrele dobi, koji će tu misiju uspješno nastaviti i predati štafetu onima iza sebe. To me ohrabruje i raduje.

Balkanska pogubljenost ili zbrka u kulturnom postjugoslavenskom prostoru? Kako Vi vidite stanje u ‘kulturnoj’ Hrvatskoj? Kakav je uopće položaj intelektualaca u ovim (s)mutnim vremenima? 

BJ: Stvarno ne znam odgovoriti, no imam jednu napasnu, neodoljivu vizualizaciju. Kad sam studirala, moj prijatelj kipar Mihael Štebih napravio je jednu zanimljivu skulpturu. Bila je to kugla od neke grozne ljepljive materije i u njoj čovjek, ukopan do pojasa. S grčem na licu, upirući se o dlanove i šake, on pokušava izvući ostatak tijela, da bi isplazio van. To mu oduzima svu snagu, sav životni potencijal, svu inteligenciju upotrijebljenu za rečenu strategiju. Skulptura se zove MORAM SE IZVUĆI IZ OVOGA GOVNA, i da, to je to, u globalu. Žao mi je što nisam mogla kupiti tu skulpturu, kao živi podsjetnik što nam je i kako nam je svih ovih godina.

Javni prostor je ispunjen mržnjom, lažima, falsifikatima, kičom. Svjedočimo svakodnevno pristranosti i potkupljivosti dnevnih novina, tv i sveukupnog informativnog sektora, političkim pritiscima, cenzurom, egzistencijalnim ili drugim ucjenama. Često kritički govorite o tome. Kako javnost može išta relevantno saznati, ikakvu objektivnu informaciju, istinu?

BJ: Nakon 50 godina aktivnog čitanja novina, pa i sudjelovanja u sferi informiranja, konačno odustajem. Sve nabrojeno u pitanju stoji. Tvornice laži, dimna zavjesa, gušenje trivijalnošću, obogotvorenje političkih prvaka, navijanje za tuđe političare i miješanje u tuđe izbore, poigravanje akademskim titulama, počasni doktorati granično pismenima, tolerancija nasilja, opravdavanje bahatosti i nemara „vjernih članova“ stranaka i strančica, promocija ličnosti koje trebaju ozbiljnu opservaciju i prikladan tretman stručnjaka, a uživaju saborničke beneficije i zaštitu, to se ne može trpjeti. Nedostatak hrabrih, nezavisnih i pismenih pera, rezultira poplavom trivijalija, samo da se ispuni prostor. Koga je briga što je jedna Predsjednica u djetinjstvu veselo trčkarala za ovcama, a danas je vatrena katolkinja i osjeća se stopercentnom Hrvaticom? Mene zanima njen književni ukus, filozofi koje je proučavala, kilometar prirodnog prostora koji je svojim zalaganjem spasila, njen odnos prema istini kao životnom načelu, njena distanca od polusvijeta i kriminogenih spodoba, u čijem društvu je prečesto viđamo. Ali toga nema u novinama i medijima, naravno. A to se odnosi i na cijelu komparseriju i „nomenklaturu“, od nedodirljivih veterana do kunktatorskih premijerskih poteza i odluka. Pa stoga, slušamo kako ptice pjevaju i trava raste, oni su mnogo pametniji, i kudikamo benigniji za naše duševno zdravlje.

Hrvatska politika prema BiH već tri decenije je nerijetko otvoreno neprijateljska. Je li hrvatskim nacionalistima važnija Herceg Bosna od  Hrvatske? 

BJ: Herceg Bosna je umjetna tvorevina, neodrživa je u bilo kom smislu i trebala bi nestati i u tragovima. Tri konstitutivna naroda, koja dijele život, teritorij, ekonomiju i kulturu, moraju se naći u tom okviru, kao što je primjer s mnogim europskim državama. Taj četvrti „klin“ zabijen u prostor BiH i uvelike oslonjen na hrvatsku ekonomiju i sve vrste potpore, jednostavno izaziva aporije i nemir na obje strane. Niti je Zagreb glavni grad Hercegovine, niti Ljubuški glavni grad Hrvatske, ma koliko se Potemkinovi duhovni potomci trudili oko toga. Da se prihvate valjanoga posla, hrvatski bi političari imali što raditi na krucijalnim pitanjima za svoje građane. Podgrijavati neke kvazi romantične zanose „lijepom našom“, okretati oči prema tuđoj prijestolnici i vući sluzave tragove prošlosti po nečijoj sadašnjosti, a sve to u okvirima druge države, meni je potpuno nejasno, neprihvatljivo i opasno.

Kako je nestala sekularna država i istinska vjera dolaskom ‘demokracije’ i napadnim mješanjem crkve u sve?

BJ: Mislim da to dobiva patološke, zabrinjavajuće razmjere. Crkva se ne odriče svojih feudalnih privilegija. Ohola je, samoživa, nedodirljiva, i posve u znaku SEDAM SMRTNIH GRIJEHA, kojima prijeti svojim vjernicima. Ja sam agnostik, dogme me se ne tiču, a svoju inherentnu duhovnost čuvam od banalnosti, dekorativne nabožnosti i klerikalnih marifetluka. Znam i prakticiram i sure i mantre, vjerujem da svi putevi vode istom Izvoru i svi su dobri. Ali to zadiranje u privatnost, od stola do postelje, pa miješanje u politiku, pa sprega križa i noža, to je nedopustivo. Klerikalizam je odbojan, a njihovo „istupanje“ u javnosti često puta toliko ridikulozno, da se pitaš gdje su ti ljudi živjeli, koje su knjige čitali, koje znanstvene činjenice usvojili? Prije 30 godina pitala sam Vladu Gotovca na javnoj tribini je li Hrvatska sekularna država, na što je on tjeskobno rekao: Ja se tome NADAM… I bilo mi je jasno da je vrag šalu odnio, već tada.

Planovi za ovu godinu? Sigurna sam da ih imate puno.

BJ: Ne znam, morala bih i željela ostati zdrava, da do 70-te završim svoje projekte, s knjigama, Barnagorom, raznim stvarima koje me još zanimaju. Imam neke želje i ideje u vezi s Bosnom, Slovenijom i nešto po Hrvatskoj, no to bitno ovisi od drugih kondicija, materijalnih, zdravstvenih, tehničkih, emocionalnih. Voljela bih da godina ne bude lošija od prethodne. I da mi prijatelji ostanu živi, jer prebolno primam gubitke prošlih godina, i očajna sam što im umjesto lauda i čestitki pišem nekrologe i pjesme in memoriam.

Živimo ‘iz dana u dan’ bez ikakve vizije budućnost. Kako dalje?

BJ: Da, živimo jednu Cioranovu sintagmu, koja glasi VOLJA K NEMOĆI. Govorilo se nekada kako je „znanje moć“, što je doživjelo potpunu negaciju i pervertiranje u današnje vrijeme. Znanje, uvidi, jasnovid, samo su izvor boli, nesigurnosti i melankolije. Nema mira među maslinama, niti sretnih medu umujućima. Život iz dana u dan je dotrajavanje, trošenje zraka, krpanje ranjenih i izbušenih aura, posrtanje kroz maglom obavijen krajolik, koji ste nekada poznavali i voljeli. Nagomilani resentimenti, nenadoknadivi gubitci, korov predrasuda koji se opliće oko zglobova, otežavajući kretanje, čine taj život još težim i beznadnijim. Potrebna nam je katarza, vihor, neki svemirski „mikser“, koji će odvojiti zrnje od kukolja. Potrebni su nam bolji ljudi i hrabrost za promjene. Ali naravno, pitanje je za što smo od toga mi uistinu spremni i hoće li mazohizam i volja k nemoći na poslijetku ipak prevagnuti.