Bošnjačka akademija na stazama Srpske akademije nauka i umetnosti

Izdvajamo

• Ovih dana u javnost procuri informacija koja bi i tu nepoznanicu mogla dešifrirati. Prema njoj, krajem rujna je BANU – za neupućene, Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti – postavila zahtjev sarajevskim vlastima, računajući valjda, prođe li u Sarajevu, istim će zahtjevom ići i prema drugima, Tuzli, Zenici, Bihaću, da se u svim školama pod njihovom kontrolom osigura isključivo upotreba bosanskog jezika, da bi samo desetak dana nakon toga, koje li „slučajnosti“, uslijedila i sporna instrukcija kantonalnog ministarstva. Drugim riječima, povod instrukciji nije roditelj jednog bošnjačkog osnovnoškolca, kako to insinuira siroti ministar, nego zahtjev BANU – što je, uostalom, javno priznao i jedan od njezinih potpredsjednika uz obrazloženje da se time, i „poštujući preporuke znanstvenih institucija, pogotovo Akademije“, „stvari stavljaju na svoje mjesto“.

Povezani članci

• Drugi maj 1992 dan kada je odbranjeno Sarajevo
• Bilježnica Robija K.: Božićna ispovjed
• REPERTOAR SCENE MESS I U TALIJANSKIM TEATRIMA
• Poštovani, reise Kavazoviću, „razdesite„ ovu frekvenciju
• DRAGO BOJIĆ: Većina hrvatskih građana još uvijek je mentalno u devedesetim godinama
• VIKTOR IVANČIĆ: HRVATSKA NIKADA NIJE IZAŠLA IZ DEVEDESETIH

Godinama dižem glas i protiv filozofije „dviju škola pod istim krovom“ – kojima je, usput kazano, izmrežen dobar dio prostora Federacije. I godinama tvrdim kako se takvom filozofijom mržnja proizvedena devedesetih pretvara u zakon života i budućih generacija

Već godinama traje borba Bošnjaka na prostoru RS-a za osiguravanje jednog od temeljnih im građanskih prava – prava obrazovanja i službene komunikacije na vlastitom jeziku. Jer, Dodikova vlast godinama ignorira odredbu Daytonskog ustava, po kojoj su u BiH u upotrebi tri službena jezika – bosanski, hrvatski i srpski. Razlog tome je, obrazlažu, Ustav RS-a, koji  koristi odredbu o jeziku srpskog, hrvatskog i bošnjačkog naroda.

Takva odredba, budimo načistu, sve kad bi entitetski ustav i imao supremaciju nad državnim, a nema, ne bi smjela biti razlog nesporazumima. Jer ona, sama po sebi, ne priječi nazive jezika kako ih nominira Daytonski ustav. Ili drugim riječima, ako smetnje tim nazivima postoje, one nisu u normama nego u ljudima – u njihovoj nespremnosti da poštuju i Ustav, onaj daytonski, i njegove odredbe o jeziku.

Uostalom, s jezikom srpskog i hrvatskog naroda i nema problema. Za njih se, još konkretnije, u realnom životu koriste nazivi iz Ustava – srpski i hrvatski. Problem je samo s trećim, jezikom bošnjačkog naroda jer mu se ne priznaje njegov ustavni termin – bosanski. Naprotiv, čini se sve kako bi se on preimenovao u bošnjački, a kada to ne ide pribjegava se ustavnoj odrednici o jeziku bošnjačkog naroda – i dodaje kako se on jedino tako i može zvati.

Što se mene tiče, nikada nisam smatrao kako je pitanje jezika u BiH, i zemljama njezina okruženja dakako, samo, pa i prvenstveno stručno. Ono je ovdje uvijek, i danas je, prije svega političko – i, da se ne lažemo, dio je potrebe za zaokruženom nacionalnom identifikacijom. A logika je jedna nacija – jedan jezik. Ili još preciznije, svaka nacija mora imati i svoj jezik. Da nije tako, siguran sam da bi se i pitanju njegova naziva poklanjala puno manja pažnja od one koja mu se pridaje danas. Jer, pošteno govoreći, svi ti jezici na prostoru BiH i njezinih susjeda samo su dijelovi jednog te istog – pa kako god ga tko zvao.

Ako, pak, potreba za vlastitim jezikom ljudima nešto znači, ni na kraj mi pameti da im je i sporim. Neka svatko jezik kojim govori naziva kako mu volja. I, polazeći baš od toga, svih prethodnih godina sam branio pravo Bošnjaka – kao, uostalom, i Srba i Hrvata – da svoj jezik zovu kako sami žele. A oni ga nazivaju kako je imenovan i u Daytonskom ustavu – bosanskim – i što bi u tome imalo biti sporno?

Ako je, pak, tako, a jeste, otkuda, i to ponavljam već godinama, bilo kome pravo da to dovodi u pitanje? A vlast koju personificira Milorad Dodik čini baš to – da pripadnicima jednog naroda ne dopušta ime jezika kojega su odabrali i nameće im drugo, ono koje je isfabricirala sama.

Godinama, potom, dižem glas i protiv filozofije „dviju škola pod istim krovom“ – kojima je, usput kazano, izmrežen dobar dio prostora Federacije. I godinama tvrdim kako se takvom filozofijom mržnja proizvedena devedesetih pretvara u zakon života i budućih generacija. I kako se njome najmlađe, ali i one koji će ovaj svijet tek ugledati, sustavno, i od prvog dana njihova života, priprema za buduće ratnike – nažalost, i za žrtve na oltarima „nacionalnih interesa“.

Baš zato sam aplaudirao buntu jajačke djece i divio se – a aplaudiram i divim se i danas – njihovom otporu prema silovaju, kojem su izloženi od starijih, onih koji ih pri punoj pameti guraju u nacionalna geta i mržnju prema njihovim vršnjacima temeljem krvnih zrnaca koja su sami isfabricirali. I u kojima, na našu zajedničku žalost, i danas vide argumentaciju za vlastite im, u biti klasične rasne teorije.

Danas smo, nažalost, u prilici svjedočiti situaciju koja je gotovo pa farsična – da za istom, dakle rasnom teorijom posežu oni koji zbog nje godinama alarmiraju svijet. I koji je godinama koriste kao krunski dokaz ugroženosti čitava jednog naroda.

Da priču skratim, ministarstvo za obrazovanje, znanost i mlade sarajevskog kantona, a pozivom na kantonalni ustav, i tobože temeljem inicijative roditelja jednog bošnjačkog osnovnoškolca – ponavljam još jednom kako bi se lakše shvatila „pronicljivost“ obrazloženja, temeljem inicijative samo jednog roditelja, i to, kako bi čitava priča dobila na „ozbiljnosti“, roditelja bošnjačkog djeteta – nedavno donese instrukciju po kojoj uprave osnovnih škola, a shodno opredjeljenju roditelja ili staratelja učenika, imaju obvezu osigurati izvođenje nastave na jednom od tri službena bosanskohercegovačka jezika.

Odluka kantonalnog ministarstva je, međutim, formulirana na način da ne podrazumijeva i obvezu da se nastava na njihovim jezicima organizira i onima, koji svoj jezik imenuju kao hrvatski ili srpski. Njome je, naprotiv, dana mogućnost da se u svakoj školi, po principu proste većine roditelja ili staratelja, odluči na kojem će se jeziku nastava izvoditi za sve njezine učenike. A to, prevedeno na operativni jezik, znači mogućnost da se nebošnjačkoj djeci – doduše, sada u donekle izmijenjenoj formi, na sarajevski način, kako prije koji dan reče jedna zastupnica u sarajevskoj kantonalnoj skupštini – onemogući obrazovanje na njihovom jeziku. Isto, dakle, ono što se već godinama događa nesrpskoj djeci na prostoru manjeg bosanskohercegovačkog entiteta.

Instrukcija kantonalnog ministarstva je povod vrlo žestokim kritikama građanskih političkih krugova – SDP-a, DF-a, Naše stranke. Oštre kritike su došle i iz misije Organizacije za evropsku sigurnost i suradnju. Jer, navodi OESS, izvođenje „nastave isključivo na jednom od tri službena jezika nije u skladu s principima jednakosti svih jezika konstitutivnih naroda“, a ni s Okvirnim zakonom o osnovnom i srednjem obrazovanju – tako da, tvrde u OESS-u, implementacija instrukcije vodi prema potpunoj segregaciji na nacionalnoj osnovi i na neodređeno vrijeme odlaže proces pomirenja.

Do momenta, međutim, kada ovaj tekst nastaje, ne naiđoh ni na jednu osudu instrukcije iz redova „branitelja“ nacionalnih interesa – ni hrvatskih ni srpskih. Zašto? Vrag bi ih znao. Možda se još uvijek nisu stigli oglasiti – i možda svjedoci njihovoj reakciji budemo u danima pred nama. Pita li se, pak, mene, puno bliže pameti je da im ovakva instrukcija, zbog onoga što čine u vlastitim torovima, dođe k’o, kockarskim jezikom kazano, kec na dest. I ako je tako, njihovo bi oglašavanje moglo i izostati – ili se, eventualno, pojaviti u formi koja slijedi logiku „ne talasaj“.

S druge strane, i postojeća kritika se sručuje na ministarstvo i njegova prvog čovjeka. Daleko od toga da njih želim amnestirati. Iako, kako stvari stoje, oni su najobičniji operativci – i uloga im je tek da dobivenu zadaću izvrše. Ako je, pak, tako, a bojim se da jeste, tko je u pozadini? Ili još konkretnije, tko je stvarni nalogodavac instrukcije?

Ovih dana u javnost procuri informacija koja bi i tu nepoznanicu mogla dešifrirati. Prema njoj, krajem rujna je BANU – za neupućene, Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti – postavila zahtjev sarajevskim vlastima, računajući valjda, prođe li u Sarajevu, istim će zahtjevom ići i prema drugima, Tuzli, Zenici, Bihaću, da se u svim školama pod njihovom kontrolom osigura isključivo upotreba bosanskog jezika, da bi samo desetak dana nakon toga, koje li „slučajnosti“, uslijedila i sporna instrukcija kantonalnog ministarstva. Drugim riječima, povod instrukciji nije roditelj jednog bošnjačkog osnovnoškolca, kako to insinuira siroti ministar, nego zahtjev BANU – što je, uostalom, javno priznao i jedan od njezinih potpredsjednika uz obrazloženje da se time, i „poštujući preporuke znanstvenih institucija, pogotovo Akademije“, „stvari stavljaju na svoje mjesto“.

Što mu to, da se instrukcijom „stvari stavljaju na svoje mjesto“, znači? Zar to nije isto što i ona „glasovita“, koju prije nekoliko godina izgovori također jedan od uglednika BANU, kako je „dosta da se mi prilagođavamo njima, neka se sada oni prilagođavaju nama“? I ako jeste, ne znači li to da je BANU preuzeo ulogu bošnjačkog „kolektivnog uma“ po uzoru na onu koju je koncem osamdesetih i početkom devedesetih sebi namijenila SANU – za neupućene, Srpska akademija nauka i umetnosti? Znači li to, drugim riječima, da je današnja bošnjačka akademija krenula stazama ondašnje srpske? Ako su medijske informacije o njezinoj ulozi u sarajevskom jezičnom civilizacijskom sunovratu točne, a izgleda da jesu, sličnost je i više nego očigledna. Promijenili su se samo operativci. Umjesto Slobodana Miloševića i partije kojom je kormilario kao operativaca SANU tada, danas, u sarajevskom slučaju – a već sutra, tko zna, možda i u nekim drugima – uloga operativca je pripala kantonalnom ministru. I partiji koja ga instalira dakako.

Što dalje očekivati? Ni na kraj mi uma pomisao o prizivanju ponavljanja povijesti. Iako, s najnovijom sarajevskom „pameću“ ni to kao mogućnost ne treba isključivati. Uz dodatak, da ne zaboravim, iz nedavne se povijesti, ima li se pameti, može ponešto i naučiti – među inim, da oni koji s vragom tikve sade, u pravilu deblji kraj izvuku. Ili slijedom narodne mudrosti, samima im se o glavu razbijaju. U realnom životu, nažalost, ne njima nego sirotu svijetu u čije ime đavolje kolo i povedu.