BiH je pred velikom socijalnom pobunom!

Autor/ica 18.3.2011. u 06:22

BiH je pred velikom socijalnom pobunom!

Trenutačna politička situacija u Bosni i Hercegovini vjerojatno je najteža još od vremena rata. Izbori su održani 3. listopada prošle godine, no vlade još nema ni u Federaciji BiH, ni na državnom nivou. Problem je nastao oko stvaranja funkcionalne vladajuće koalicije, koju bi po izbornom rezultatu trebao predvoditi SDP BiH. Socijaldemokrati su pak mjesecima pokušavali iz vlasti isključiti HDZ i HDZ 1990, povezujući se s bosanskohercegovačkim pravašima i strankom Radom za boljitak, koju su osnovali poznati mesni prerađivači Lijanovići. Dva HDZ-a to uzimaju kao još jedan primjer ugroženosti Hrvata, čega je najveći primjer ponovni izbor Željka Komšića za predstavnika Hrvata u Predsjedništvu BiH, za što su većinom zaslužni bošnjački glasovi

U Republici Srpskoj pak cjelokupnu vlast prigrabio je Milorad Dodik, u prethodnom mandatu premijer RS, a sada predsjednik, koji redovito prijeti secesijom manjeg entiteta. Povrh svega toga, socijalna situacija u zemlji nikad nije bila gora, a javni i medijski prostor BiH podijeljen je po nacionalnom ključu.

U Sarajevu se čitaju dnevnici Oslobođenje i Dnevni avaz, u dijelu Federacije BiH s hrvatskom većinom javno mnijenje definiraju Večernji list i portali poput poskok.info, a u Republici Srpskoj najutjecajniji je Glas srpski i Nezavisne novine.

Stoga je za stvaranje što realnije slike o stanju u kojem se nalazi BiH potrebno pitati analitičare sa svih strana, pa su svoje ocjene za tportal.hr dali Tanja Topić, neovisna politička analitičarka iz Banja Luke, Mile Lasić, docent Mostarskog univerziteta, Zdravko Grebo sa sarajevskog Pravnog fakulteta i Vuk Bačanović, kolumnist portala radiosarajevo.ba i aktivist Jedinstvenog udruženja za socijalizam i demokraciju (JOSD).

Nominalni pobjednik izbora u BiH jest SDP, no od početne euforije stranačkog predsjednika Zlatka Lagumdžije, koji se u izbornoj noći vidio na mjestu predsjedavajućeg Vijeća ministara, u međuvremenu nije ostalo mnogo.


Gordan Duhaček/tportal.hr

Tanja Topić

Topić: SDP je najomraženija snaga kod Srba i Hrvata

Tanja Topić zaključuje da se pokazalo kako je SDP stranka s vrlo malim koalicijskim potencijalom: ‘Upravo je stav ove stranke doveo do ujedinjenja dva HDZ-a, koji su do tada bili ljuti politički protivnici. SDP je insistirao na principijelnosti, pri tome pogazio mnoge principe, ušao na samom početku u razgovore za formiranje vlasti i s Karadžićevom strankom SDS gradio predizbornu kampanju na kritici aktualne vlasti, koju je predvodila SDA, a potom po završetku izbora, u vrlo kratkom vremenu ušao u partnerstvo s njima.

Učinjeno je jako puno koraka, koji su doveli u pitanje vjerodostojnost ove stranke. SDP je insistirao na tzv. Platformi, koju namjerava provesti sa strankom na čijim kalendarima stoji ‘Za dom spremni’! SDP je u ovom trenutku najomraženija politička snaga među ostalim političkim partijama, prije svega onih u redovima hrvatskog i srpskog naroda.’

Lasić: Hrvata u BiH može biti i manje!


Gordan Duhaček/tportal.hr

Mile Lasić
SDP ne prolazi bolje ni kada se pita Milu Lasića za mišljenje o postizbornom ponašanju ove stranke, za koju kaže da je zanima samo ‘gola vlast’: ‘Lagumdžijin SDP se u proteklih pet mjeseci od izbora izblamirao kao malo koja druga socijaldemokratska stranka, izuzimajući, dakako, Dodikov SNSD.

Legitimirali su se kao kompromisu nesklona i stranka opasnih namjera, koja je bez ikakva skrupula pristupila konstituiranju vlasti s jednom relevantnom bošnjačkom etnokratskom strankom, ali i s dvjema minornim strankama iz drugog, konstitutivnog, hrvatskog naroda, valjda podrazumijevajući da je to manje važno jer se brojčano radi o tzv. manjinskom narodu.

Ali Hrvata može biti u BiH i manje, a ne smiju prestati biti konstitutivni BiH narod, niti se u potrazi za ustavnim rješenjima smije ići ispod rješenja ZAVNOBiH-a; to bi automatski značilo smrt BiH.

Lagumdžijinim isključivanjem većinske bosanskohercegovačke hrvatske izborne političke volje se, uostalom, direktno krše i slovo i duh Ustava Federacije BiH i Daytonski ustav BiH. Time je jedna od najvećih bh. aktualnih nevolja postao osioni SDP, umjesto da bude simbolom potrage za alternativom postojećem ustroju BiH.’

Sanjin Strukić/Pixsell

Zlatko Lagumdžija

Bačanović: SDP BiH je desničarska stranka

Vuk Bačanović SDP vidi u ekonomskom smislu kao ‘desničarsku, neoliberalnu stranku’: ‘Oni u predizbornoj kampanji evociraju uspomene na NOB i tekovine ZAVNOBiH-a, ali u njihovoj ekonomskoj politici nema ničeg lijevog. Također, SDP je različit u Sarajevu, Tuzli i, recimo, Bihaću. To su skoro pa odvojene organizacije. SDP ne uspijeva privući hrvatske i srpske mase, a nije dovoljno izabrati jednog Hrvata i reći da si multietnička stranka.

Ne može Lagumdžija biti na čelu Bošnjačkog instituta, čuvati blago Adila Zulfikarpašića i prihvaćati bošnjački nacionalistički narativ, a Željko Komšić tijekom svojeg cijelog mandata ne posjetiti ni jedan hrvatski kraj u BiH. U RS-u su pak vrlo slabi, a gdje su jači, za njih glasaju samo bošnjački povratnici.

‘Nećkanje SDP-a da uđe u koaliciju s dva HDZ-a za Bačanovića predstavlja ‘sukob buržujskih nacionalnih elita’: ‘Ako u Sarajevskom kantonu na vlasti mogu zajedno biti SDP i SDA, onda ne vidim razliku između te koalicije i zajedničke vlasti SDP-a i HDZ-a. Problem je nastao zbog raspodjele ministarskih mjesta, pa je SDP oko sebe okupio dvije marginalne hrvatske stranke.’

Da spriječe formiranje federalne vlade na sumnjivim principima, u cijelu situaciju su se umiješali i predstavnici američke administracije. No već se dugi niz godina čini da međunarodna zajednica ne zna što učiniti s BiH, ali i da nema jedinstven stav o sudbini podijeljene države.

OHR – besmislena institucija


 Zvonimir Coric/VLM/PIXSELL

Ivan Lovrenović

Tanja Topić ističe da angažman međunarodne zajednice često znači kompliciranje, a ne razrješavanje bosanskog gordijskog čvora: ‘Mislim da su u jednom trenutku prilično naivno povjerovali u kapacitete domaćih političkih snaga i rješenje problema zvanog BiH traže isključivo u rukama domaćih elita, koje su do sada nebrojeno puta pokazale da to nisu u stanju riješiti te da se njihovi koncepti i pogledi na državu BiH dijametralno razlikuju.’

Topić ističe da je Ured visokog predstavnika (OHR) postao ‘besmislena institucija’, koju domaći političari sve više ignoriraju. Doduše, OHR se ovih dana bavi pregovaranjem s najmoćnijim strankama u Federaciji BiH o formiranju vlade, što bi se trebalo dogoditi do kraja ovog mjeseca, smatraju optimisti.

U Republici Srpskoj politička situacija jasnija je, između ostaloga i zbog jednostavnijeg uređenja, kako je u intervjuu za tportal.hr definirao Ivan Lovrenović: ‘RS je uzorno dizajnirana politička struktura, u administrativnom smislu je centralizirana, ima vladu i općine. Protok ekonomskog, administrativnog i političkog života je jednostavan, ono što se danas odluči može sutra biti napravljeno.’

U praksi to znači da sve odluke ovise o volji Milorada Dodika, koji je na mjesto entitetskog premijera postavio široj javnosti nepoznatog Aleksandra Džombića.

Što s nedodirljivim Dodikom i RS-om?


‘Novoformirana vlast u RS se predstavlja kao vlast kontinuiteta, a da situacija bude gora, uopće ne pokazuju da imaju bilo kakve veze sa prethodnim stanjem, pri čemu mislim na lošu ekonomsku situaciju u koju su nas doveli. Već u prvim mjesecima se pokazalo da Milorad Dodik ostaje centralna figura, koja utiče na izvršnu vlast u RS. On je kao predsjednik sazivao i sjednicu vlade,

Gordan Duhaček/tportal.hr

Zdravko Grebo

 konzultativne sastanke, na koje su mu dolazili svi ministri, sudjeluje u razgovorima u oblastima za koje isključivu nadležnost ima vlada. Tako da se vrlo brzo potvrdilo tko odlučuje u RS-u. Zanimljivo je pak da se zasluge ove vlasti vide samo u očuvanju RS-a, jačanju njene pozicije i to je još uvijek onaj element na koji se pali nacionalno određeno stanovništvo u RS. Sad je Dodik na mjestu predsjednika i gotovo da nitko ne razmišlja o njegovu mandatu premijera. On se vidi kao čovjek koji će čak smijeniti i svoju vladu i Džombića ako ne budu dobro radili svoj posao, čime će zadržati imidž čovjeka kojem je jako stalo do RS. Loše urađene stvari tako se ne vezuju i neće se vezivati za njega’, objašnjava Tanja Topić.

Zdravko Grebo ne vidi ništa dobro u Dodikovoj politici kad je riječ o budućnosti BiH: ‘To što Dodik radi cijelo vrijeme jest jedna vrsta dobro smišljenog političkog pragmatizma. On razumije da njegova brutalna retorika ima dobar odjek u njegovom biračkom tijelu. Dodik se ponaša makijavelistički, jer zna da mu to donosi moć. No ova najava nije prvi referendum koji je Dodik najavio i riječ je o nastavku igre, jer on ne može ukinuti ni sud ni tužiteljstvo BiH, ali može igrati na kartu koja vodi katastrofalnom scenariju disolucije BiH.’

Sličnu ocjenu iznosi i Mile Lasić, koji također spominje Machiavellija kad govori o Miloradu Dodiku te tvrdi da većina bh. političke predsjedniku RS-a zapravo zavidi: ‘Svi oni bi rado bili, ako već nisu, moćni kao on, bahati i surovi, balkanski makijavelisti. Takvi poput Dodika su u stanju igrati se sa svim osjetljivim resantimanima, i među Srbima i Bošnjacima i Hrvatima. U svakom slučaju, iz hrvatskog kuta gledano, Dodikovi ‘darovi’ su danajski, njegova podrška Hrvatima je opasna pa i karikaturalna, poput onog nesretnog lutka Vlajkija (potpredsjednik RS iz reda hrvatskog naroda, koji se smatra Dodikovim čovjekom, op. a).’

Vuk Bačanović ne vjeruje u veliki Dodikov nacionalizam, jer iza njega vidi ponajviše osobni oportunizam: ‘Dodik je shvatio da je neisplativo mijenjati klerikalno-nacionalni narativ koji vlada u RS i da je potreban ideološki prevrat kako bi se to promijenilo. Za to treba i dosta vremena, a Dodik i njegovi su željeli vlast, pa su iskoristili postojeći narativ. Nakon što je time uspio i prepoznao moć koju to donosi, nastavio je s radikaliziranjem, jer drugo i nema za ponuditi.’

Zaboravite nacionalne, slijedi socijalna pobuna!

Iako se dva HDZ-a predstavljaju zaštitnicima nacionalnih interesa Hrvata u BiH, Tanja Topić ističe da je u pitanju veliki paradoks: ‘Te političke stranke desetljećima štite nacionalne interese etničkih grupa koje predstavljaju, zdušno se bore za njih, a na kraju i sami priznaju da nikada nisu bile u gorem položaju.’

U konstantnom bavljenju etničkim i nacionalnim ugroženostima svih u odnosu na sve, nepodnošljiva socijalna i ekonomska situacija u BiH padaju u drugi plan.

Čini se da je nacionalizam još dovoljno snažno oruđe za manipuliranje narodnim masama koje većinom žive u bijedi.

Zdravko Grebo se pita sljedeće: ‘Zašto bi jedan siromašni Bošnjak imao više zajedničkog s novopečenim bošnjačkim tajkunom, a ne sa siromašnim Srbinom ili Hrvatom? Nadam se da će se pojaviti subjekti civilnog društva koji će ljude povesti na ulice. Potrebno je da ljudi definiraju svoje socijalno nezadovoljstvo.’

Tanja Topić smatra da su ljudi, naročito u RS, već trebali biti na ulicama: ‘One socijalne grupacije koje bi mogle izvesti veći broj ljudi na ulice, poput sindikata, u dobrim su odnosima s vladajućim strukturama, djeluju kao njihovi glasnogovornici, tako da je pitanje tko bi mogao uopće organizirati i izvesti građane na ulice. Ljudi su u RS još uvijek u okovima prošlosti, dobri su poslušnici, spremni da unedogled trpe loše stanje. Pitam se gdje je taj prag izdržljivosti, tako da u skorije vrijeme ne očekujem snažnije iskazivanje nezadovoljstva socijalnim stanjem.’

Mile Lasić pak smatra da će se socijalna pobuna uskoro dogoditi: ‘Već dogodine bi pred sjedištima raznih vlada raznih razina moglo osvanuti ‘arapsko proljeće’ ili pobuna gladnih stomaka, jer odnekuda treba iskopati 1,2 milijardi konvertibilnih maraka da se izmire obveze prema inozemstvu, pa bi proračunski korisnici mogli biti prisiljeni na dodatno stezanje kaiša. A onda bi samo malo vještiji ‘fejsbukači’ ili njihovi inspiratori, mogli uraditi svoje, izvesti nezadovoljne ljude na ulicu, a to može biti i uvod u totalnu anarhiju i kolaps postojećeg sustava.’

Elite bez ideja

U mogućoj socijalnoj pobuni Vuk Bačanović vidi mogućnost stvaranja jedne nove Bosne i Hercegovine: ‘Slijede socijalni nemiri, to bi se desilo i bez JOSD-a. Naš je zadatak artikulirati zahtjeve koji neće biti samo usmjereni prema smjeni vlasti. Postojeće vladajuće elite su bez ideja i u procesu unutarnjeg raspadanja. Lažu svi oni koji kažu da rade u interesu naroda BiH, a omogućavaju da 99 posto bogatstva ove države bude u rukama jedan posto nacionalističkih elita. Nacionalni identiteti u BiH se moraju opet dešovinizirati.’

Najnovija komplikacija u ionako kaotičnoj BiH je hapšenje generala Armije BiH Jovana Divjaka u Beču, po politički motiviranoj optužnici srbijanskog pravosuđa. Zdravko Grebo oštro osuđuje to hapšenje, ali i kaže da je za njega u određenoj mjeri krivo i domaće pravosuđe: ‘Problem je i to što bosansko pravosuđe nije procesuiralo taj slučaj, ako se zločin tamo dogodio. Jedna od šansi za našu bolju budućnost jest stav da je svaki zločin – zločin. A to bi najbolje trebala shvatiti strana koja je najviše stradala u ratu, dakle Bošnjaci. Da su zločini Armije BiH, poput Kazana nad Srbima i Grabovice nad Hrvatima, procesuirani na vrijeme, Srbija ne bi imala danas koga optužiti.’

Mile Lasić hapšenje naziva ‘pogrešnim i nepotrebnim’, a reakcije u BiH na taj događaj smatra potvrdom ‘beskrajne podijeljenosti društva’: ‘Sarajevska reakcija čestitih ljudi je za divljenje, ali ne zaboravimo da su se na ulice umiješali goli nacionalisti, primjerice Zukini simpatizeri, po kojima su Zulfikar Ališpago Zuka i Jovo Divjak jedno te isto. Ne smije se zaboraviti ni kako je obranaški reagirao Krug 99, udruženje intelektualaca, u korist Ejupa Ganića i njegovog napada i govora mržnje ispoljene prema jednoj novinarki iz RS-a. Jovu Divjaka smatram velikim čovjekom, dio reakcija na njegovo hapšenje veličanstvenim, posebice mladih stipendista njegove fondacije Obrazovanje gradi BiH, a dio reakcija smatram tragikomičnim.’

Između ostaloga, one uključuju i poziv glavnog urednika sarajevskog tjednika Dani na bojkot srbijanske robe zbog Divjakova hapšenja.

Kriminalizirane vladajuće strukture

Ono oko čega se svi spomenuti analitičari slažu jest skoro pa potpuna korumpiranost i ekonomska kriminaliziranost postojećih vladajućih struktura u BiH, s obzirom na to da većina spomenutih političara ima kaznene prijave ili ih se upravo istražuje zbog raznih malverzacija.

Reuters

Tihić, Dodik, Čović
Druga stvar koja se zajednički spominje jest potreba za novim ljudima i politikama, čega bi možda spomenuti JOSD (www.josd.org) mogao biti primjer. Vuk Bačanović najavljuje ambiciozne planove Jedinstvene organizacije za socijalizam i demokraciju, koja već ima podružnice u svim važnijim gradovima u BiH, uključujući Mostar i Banja Luku: ‘JOSD je novost na bh. političkoj sceni. To je organizacije pluralne, marksističke ljevice, koju su osnovali mladi ljudi. Jedan od naših primarnih ciljeva je vratiti demokraciju narodu, jer ono što se događa u parlamentu nije demokracija. Poslanici rade ili u interesu krupnog kapitala ili u svom vlastitom. Mi želimo stvoriti masovni pokret i moćnu ljevičarsku organizaciju koja će vršiti korektivni pritisak na vladajuće sa svim raspoloživim sredstvima. Svoje reformske prijedloge ćemo predstavljati javnosti i upućivati parlamentima, a potrebno je reformirati radnička prava, bankarski sektor i mnoge druge stvari kako bi se poboljšao život građana BiH. JOSD se želi predstaviti kao nezreli tinejdžerski aktivizam, ali mi smo pripremili zakon o regulaciji banaka u BiH, kao i sedam konkretnih reformskih zahtjeva. Sve ćemo uskoro predstaviti javnosti. Radimo sve da JOSD postavimo kao ozbiljnu političku organizaciju koja će participirati u političkom životu BiH.’

Da se postojeće vladajuće strukture u BiH plaše mladih koji su spremni društveno se angažirati pokazuje skandalozan primjer iz Banja Luke. Tamo su agenti državne tajne službe, uz suptilne prijetnje, ispitivali studentske predstavnike o prosvjedima koje planiraju organizirati, što je postalo važna tema zahvaljujući neovisnim medijima, ponajviše internetskim portalima.

Na njihovim forumima većinom se i dalje vodi rat iz devedesetih, pod uvjetom da se ljudi različite nacionalnosti uopće i nađu na istom forumu. U svakom slučaju, agonija Bosne i Hercegovine se nastavlja, a prividni mir uspostavljen prije više od petnaest godina svakodnevno se ispostavlja kao nastavak rata drugim sredstvima. 


Tagovi:
Autor/ica 18.3.2011. u 06:22