Bekim Sejranović:Likvidacija u 5 slika

Povezani članci

• Zašto smo odšutjeli stajanje Emira Hodžića? Zašto se stidimo heroja koji prkose zločinu?
• Nermin Čengić: Čemu ste novom danas djecu naučili?
• Renato Baretić: Koskeriku kapitulacija
• PROFESOR MARKSIZMA (Stvaranje čovjeka, ne nadčovjeka)
• PREZAPALJIVO: O ritualima umiranja mira na Balkanu
• Bilježnica Robija K.: Aritmetika većine

1. Likvidacija razuma

Sjedim na betonskoj ploči kupališta na Pećinama i promatram kako se po nebu razlijeva crvena svjetlost. Sunce je odavno nestalo iza vrhova Učke.

Prošlo je dosta vremena otkad sam u Rijeci uspio provesti tjedan dana. Otkad sam uspio provesti bilo gdje više od pet dana. Zapravo sam danas bio krenuo prema autobusnom kolodvoru na Žabici s namjerom da otputujem, ali u zadnjem trenutku sam prepoznao taj nemir, pokušao mu se oduprijeti, govorio sebi kako mi je isti đavo hoću li ostati ili otići, kako me ista praznina čeka i tamo gdje sam krenuo i ovdje i kako bi bilo dobro da bar probam zadržati se još koji dan, možda početi pisati, možda…

Kad me uhvati nemir ja onda ili otputujem ili se napijem, odnosno puknem nečim. Ili sve skupa. Istina, ponekad pomogne i hodati šumom, penjati se planinskim stazama, napisati koji redak, plivati morem u zalazak Sunca… pa sam ipak odlučio ostati. Vratio sam se u prijateljev stan u riječkom kvartu Vežica, gdje sam ovaj put boravio, ostavio ruksak u hodniku kraj vrata, kao opomenu, za svaki slučaj, i onda se pješke spustio do Pećina. Na plaži nije bilo mnogo duša. Dva starca, jedna starica, debeljko sa psom i dvoje mladih, cura i dečko, na ležaljci ispred sklepanog kafića. Starci su uživali u zalasku sunca, debeljko je pokušavao nagovoriti psa da mu donese štap, cura i dečko su se došaptavali i s vremena na vrijeme glasno smijali.

Otplivao sam kratku rundu, zatim se trudio gledati zalazak, djevojku na ležaljci, psa… Pomislim kako ću se ipak večeras morati razbiti nečim. U to zazvoni mobitel. Prijatelj, Bosanac iz Osla, zove me i govori uzbuđeno: -Jes čuo? Jes čuo šta je bilo? Roknula bomba usred regjeringskvartala! Sve otišlo u pičku materinu.”

Šutim, što reći? Njemu kao da je drago što još ništa nisam čuo o tome (“muštuluk”- kažu u Bosni), pa nastavlja dalje:

-A neki tip s puškom poubijo ljude na Utøyi. I to djecu, bolan, a-u-efovce. Tamo im sommerleier. I to obuko se u policijsku uniformu. Na vijestima kažu da je plav, kažu: med nordisk utseenede.

Ja i dalje šutim. Zatim kažem: -Nemoj jebat?- što bi se u stripovima izrazilo velikim upitnikom iznad glave.

– Ovaj put smo ga pravo najebali… – kaže moj drug iskreno zabrinuto, ali kao da je to već odavno očekivao. To da ćemo ovaj put stvarno najebat.

Pitam ga da mi ponovo polako objasni što je bilo, o čemu se radi, ima li mrtvih, tko je postavio bombu, tko ubija ljude…?

-Ne znam ba, ne zna niko ništa. Svi govore da su muslimani… a ako je plav može bit samo Bosanac, a ako je Bosanac…

-Onda smo najebali.- kažem ja umjesto njega.

-… a đes vidio plavog Arapa, matere ti?

Prisjetim se kako sam stvarno prije sedamnaest godina, dok sam u Kristiansandu radio u školi s djecom novopridošlih useljenika upoznao jednog malog Palestinca, plavokosog i plavookog. Nije valjda on?- govorim u sebi istodobno osjećajući kako je upravo u ovakvim trenucima čovjek najlakši plijen paranoji.

Kad su preživjeli s Utøye uspjeli doplivati s otoka na kopno i kad su vidjeli prave policajce kako trče prema njima počeli su bježati. Poslije su pričali da su u tim trenucima bili uvjereni da se odvija državni udar i da ih je policija došla pobiti.   

-Evo ja na internetu… samo da vidiš šta sve pišu.- nastavlja moj prijatelj. -Kažu: “sad ćemo vam se krvi napit”, “ovo vam je zadnja kap”,  “svi stranci marš iz norveške”, a ovaj jedan, majke mi moje, piše: “ne svi stranci, samo muslimani…”

-Ma daj ba, jebo te internet… haj čujemo se.- i prekidam razgovor.

Nakon toga stojim jedno pet minuta i razmišljam. Svašta, ali baš svašta, mi je prošlo kroz glavu. Svi mogući scenariji koje je moja, da budemo iskreni, poprilično iskrivljena mašta i oštećena psiha mogla smisliti. Ali uvijek se pokaže da je stvarnost nenadjebivo okrutna. Pomislim što mi je s djecom u Oslu, jebote. Zovem, djeca su u redu. Dvjesto kilometara od Osla, na plaži.

Odlazim do kafića. Ispostavlja se da je dečko na ležaljci konobar. Oči su mu krvave od napušavanja. Blago njemu, pomislim i počinjem piti. Navečer, zajedno s društvom likvidiram ostatak razuma. Ujutro me budi telefon, jedanput, dvaput, triput… Svi pitaju što mislim o svemu tome… Što reći na takvo pitanje? Ne mislim ništa, govorim, strašno, strašno… gledam se u ogledalo… strašno…

2. Likvidacija sukoba kultura

Prisjećam se kad sam posljednju put čuo to “sad smo ga pravo najebali”…

Devedeset treće, 3. kolovoza, negdje oko ponoći, sletio sam u zračnu luku u Kristiansand. Tu me je pokupila norveška policija i smjestila u prihvatni centar za azilante. Tamo mi je jedan uposlenik, podrijetlom iz Bangladeša, dao posteljinu i uputio u moju sobu. Na engleskom mi je objasnio kako tu u sobi već spava jedan mladić, misli da je iz iste zemlje kao i ja i sad vjerojatno spava pa da budem tih. U sobi je bio momak, desetak godina stariji od mene iz okolice Ljubuškog. Čim sam uhvatio za kvaku on je već bio skočio, ukočio se, raširio zjenice, spreman na sve. Nismo spavali tu čitavu noć, već smo pričali svako svoju muku i putešestvije koje su nas na kraju eto dovele na isti cilj, u sobičak prihvatilišta za azilante u gradić na sjeveru Europe za kojeg ni ja ni on ranije nismo bili čuli. Svašta se dešavalo tih dana i u našim bivšim domovinama, a i u našim novim životima na koje smo se teško navikavali. Tih dana su nas često u prihvatilištu posjećivali Norvežani koji su nas iskreno žalili i pokušavali nam pomoći. Donosili su nam staru odjeću, kućanske aparate, kolače, pričali s nama, učili nas norveški, objašnjavali kako smo sad na sigurnom i kako se više ničeg ne trebamo plašiti. Jer sad smo u Norveškoj, ovdje se ljudi ne ubijaju zbog nepodobnog imena, različitog Boga ili obrezanog kurca. Jedan od nastavnika na tečaju norveškog donio nam je karikaturu iz nekih norveških novina na kojima su bila dva špiljska čovjeka s kalašnjikovima u rukama i pucala jedan na drugog. Ispod je pisalo “Balkan 1993. godina”. U našem odjeljenju su bili uglavnom Mostarci protjerani, na pravdi boga, iz svojih domova. Nije im bilo pravo da ih netko uspoređuje sa špiljskim ljudima. Nisu svi ljudi na Balkanu takvi. A nastavnik nam je onda održao predavanje o nama, „balkanskim špiljskim ljudima“, i njima, „Europljanima“.  Bio je bivši časnik norveške vojske i imao je u mnogo čemu i pravo, ali dok je pričao jasno se moglo vidjeti kako mu po licu rastu dlake i čelo postaje sve niže.

Moj cimer iz prihvatilišta, Vaha, i ja postali smo dobri prijatelji. Privlačila nas je različitost. Ja sam bio nemiran, bahat i u svemu neumjeren, a on smiren, obazriv i u svemu umjeren. Jedna sredovječna Norvežanka koja je često dolazila u prihvatni centar i provodila vrijeme pričajući s nama, pomagala nam je ponekad naći sitne poslove a pomogla nam je i da si unajmimo garsonjere u jednoj zgradi. Morala je garantirati za nas, jer tko će dvojici azilanta, tek tako, iznajmiti stan.

Jednom smo došli u školu gdje smo pohađali tečaj norveškog i dočekala nas je vijest da je neki Bosanac oteo avion na sjeveru Norveške i spustio se u Oslo.

-“Ovaj put smo ga najebali“ – rekao je Vaha. – Još ako je kakva budala pa pobije ljude, valja nam opet kupit prnje, samo ne znam gdje ćemo…

Na svu sreću otmičar nije imao oružje. Držao je grafitnu olovku u džepu od jakne i pretvarao se da je pištolj. Zahtijevao je samo da se Sarajevo deblokira, što su mu ovi naravno obećali. I on pustio sve ljude, predao se policiji, dobio nekoliko godina robije, a Sarajevo ostalo kakvo je i bilo – blokirano. 

Ja sam se ubrzo nakon toga preselio u Oslo s djevojkom i njezinim sinom, a Vaha je ostao u istoj garsonjeri u ulici St. Olavs vei. Susjedna ulica nam je bila Ulica Pedera Pedersena, pa smo često  govorili: „Sva sreća ne živimo u toj ulici. Al bi nas raja odozdo zajebavali kad bi im dali adresu da nam napišu pismo“. Poslije je dobio posao u uredu za socijalnu skrb, oženio Norvežanku, kćerku protestanskog svećenika, dobio dva sina i proživio nekoliko sretnih godina. Što je dalje bilo, ja ne znam, a ljudi k’o ljudi, nek’ priča tko što hoće. Bosanci su govorili da ga žena nije zarezivala dva posto, a Norvežani da je svemu kriva ta prokleta razlika u kulturama. Vjerojatno je istina i jedno i drugo. Imali su problema u braku kao i svi normalni ljudi, razveli se i to je to. Ali norveški mediji  uvijek vrte jednu te istu priču u koju ljudi na kraju počinju i vjerovati: Kad se stranac posvađa sa ženom Norvežankom onda je to sukob kultura. I kao da im je iz inata htio pokazati „sukob kultura“, Vaha je istog ljeta otputovao u Bosnu, oženio se za mladu Bosanku u džamiji, a nikad nije bio vjernik, vratio se u Kristiansand i dok je čekao da mu nova žena dobije papire, izvršio samoubojstvo. Puškom u usta. 

3. Likvidacija rasizma

Kad sam iz Kristiansanda trebao preseliti u Oslo susreo sam se s mnogim oblicima predrasuda pa tako i vlastitim. Jer ako si žrtva predrasuda, to ne znači da ih i sam nemaš. Svi ih imamo, pomoću njih opstajemo u svijetu, ali treba ih biti svjestan i ne dopustiti da ti upravljaju životom. No, nije to lako, treba priznati.

Otišao sam u Oslo, te jeseni dvedeset i pete, naći stan gdje sam trebao živjeti zajedno s djevojkom i njezinim dvogodišnjim sinom. Na jesen nije lako naći stan zbog početka nove školske godine, ali meni se nekako posrećilo i nakon dva dana uspio sam unajmiti dvosoban stan u četverokatnici u radničkoj četvrti  Lamberseter. Gazdarica je bila dobrodržeća Norvežanka u godinama koja se namjeravala preseliti kod svog novog muškarca. Platio sam joj depozit od tri mjesečne najamnine i kada sam, nakon nekoliko dana, došao preuzeti ključeve dočekala me je s utučenim izrazom lica. Rekla je kako joj je jako žao, ali kućni savjet se oštro usprotivio da se još jedan stranac useli u  ulaz A, jer već ima jedna obitelj iz Somalije s petoro djece koja živi na drugom katu i ako i ja uselim onda… A ona poznaje te ljude iz kućnog savjeta već godinama, otkad su se ona i njezin pokojni muž doselili u ovu zgradu, još početkom sedamdesetih i ne može im proturiječiti. Tko zna, možda se opet mora vratiti ovamo, a ako ne ona, onda njezina kćerka koja sad studira u Trondheimu. Pokušavao sam objasniti kako ja ipak nisam iz Afrike (pa što i da jesam?), kako ipak nemam petoro djece (pa što i da imam?) i kako su mi djevojka i njezin sin čistokrvni Norvežani (pa što i da nisu?), ali nije pomoglo, (pa što i da jest?).        

Nastavio sam bezuspješno tražiti stan po Oslu još dva tjedna, boravio sam kod jednog norveškog para, Jehovinih svjedoka. Onda je došla moja djevojka da mi pomogne, jer se meni počelo činiti da je u Oslu te jeseni bilo nemoguće naći stan ako nisi Norvežanin. Otišli smo pogledati jedan stan u četvrti Romsos, posljednja postaja podzemne linije 5, gdje žive izmješani i stranci i Norvežani. Dok smo ulazili da pogledamo stan iz njega je izlazila jedna obitelj, par s troje djece, pretpostavljam Somalijci. Moja djevojka je upitala vlasnika, urednog pedesetogodišnjaka, Norvežanina, da li je već iznajmio stan nekome?

-„Mislite ovima što su izašli maloprije? Ma nema šanse da mi ti crni majmuni skaču po stanu.“- odgovorio je vedro.

Najgore od svega je što smo mi to vidjeli kao dobar znak. Možda će ga nama iznajmiti, ako neće njima. Ali nije.

Poslije smo išli pogledati nekoliko stanova u četvrtima Grønland i Tøyen u kojima žive većinom stranci i koja bi se zlonamjerno mogla nazvati getima. Tu smo mogli unajmiti stanove bez obzira na to što sam ja stranac, ali ona se, kako je rekla, brinula zbog maloga. Kako će odrastati sa svim tim malim Pakistancima, Somalijcima, Kurdima, Arapima? A nije ni meni baš bilo svejedno.

Tako da smo na kraju odselili tridesetak kilometara od Osla na jedan otočić, nedaleko od otoka Utøya, gdje nije bilo bitno ako si stranac sve dok imaš dovoljno novaca. No, nije nam to pomoglo, rastali smo se nakon manje od godinu dana. Onaj par Jehovinih svjedoka, kod kojih sam boravio dok sam tražio svoj prvi stan u Oslu, također su se rastali. On se zaljubio u neku crnkinju iz Gane i ostavio nju samu. Ona mu se htjela osvetiti pa je zaskočila mene, a nju je, pak, opet zaskočila loša savjest, jer je dobro poznavala moju djevojku, te joj sve ispričala. Rekla je da joj je žao što se to dogodilo i da joj je bilo krivo što ju je muž prevario s crnkinjom pa mu je htjela uzvratiti istom mjerom. Najsmješnije od svega što sam se ja još našao i uvrijeđenim, jer ispade da sam ekvivalent nekom crncu.

Danas živim na Tøyenu u stanu s četiri Nigerijanca. Dvojica su stalni stanari, imaju svoje sobe, a druga dvojica su došli privremeno, ali pošto nemaju kud drugo, žive u dnevnom boravku kad sam ja tu, a kad nisam, u mojoj sobi. Ta dvojica nemaju papire pa skaču preplašeno kad god netko pozvoni na vrata. Prije sam u ovom istom stanu živio s dvojicom prijatelja, jednim Norvežaninom i jednim Bosancem, ali oni su si našli djevojke pa su se odselili s njima. Da bih mogao platiti najam morao sam naći nekog da živi u dvije preostale sobe. Najprije se uselio jedan Poljak, pa zatim Nigerijanac, iz Biafre. Poljak je bio gej, a Nigerijanac „hard core“ katolik. Poljak nije volio crnce, Nigerijanac gejeve, a meni su išli na živce ljudi koji „ne vole“ nekog. Jednom mi je pukao film i rekao sam im da je najbolje da se pojebu, pa „mirna Bosna“. Nakon nekog vremena Poljak je odselio, a u stan je došao novi Nigerijanac kojeg iz zajebancije zovemo White Boy, jer se maže nekom bijelom kremom po licu. Ne znam da li mu to smeta, ili možda čak i godi.   

4. Likvidacija političke korektnosti

Prošlo je još jedno ljeto koje sam proveo lutajući zemljama bivše Jugoslavije i sad se trebalo vratiti natrag u Oslo. Ovaj put sam se osjećao čudno, jer nakon tog 22. srpnja, kad je ABB učinio to što je učinio, sve je drugačije. Već u avionu iz Kopenhagena za Oslo, čitajući norveške novine, u mene se počeo uvlačiti taj osjećaj kojeg ne znam točno kako bih opisao. Nekakvo očekivano gađenje. Novine su pisale uglavnom ono što su čitatelji željeli pročitati. Populistički „Dagbladet“  je već danima do u najsitnije detalje izvještavao o ABB-ovom privatnom životu.  Sličan, samo još tiražniji i malo više desno orijentirani „VG“ je pisao o tome kako je norveška nacija pokazala zrelost, otvorenost i da ima snagu nositi se s ovim zločinom. Politički korektan i „mainstream“ – ljevičarski „Dagsavisen“ jedini je izvjestio o onih par sati oluje mržnje prema strancima kada su ljude izbacivali iz taksija, prijetili im u podzemnoj i tramvajima, a o internetu da i ne govorimo. U sljedećih nekoliko dana nakon dolaska u Oslo pričao sam s mnogo ljudi i stekao dojam kako postoji nekokoliko tumačenja ovog zločina ili terorističke akcije, ovisno o tome kako tko to definira. Većina običnih, etničkih Norvežana smatra kako je riječ o usamljenom luđaku  i pitaju se: „odakle tolika mržnja.“  Stranci i lijevo orijentirani smatraju kako on doduše jest luđak, ali isto tako je produkt medijske histerije koja već godinama proizvodi islamofobiju.

Dan nakon što sam stigao u Oslo radio sam intervju sa svjetski poznatim piscem krimića Joom Nesbøom i pitao ga što on misli o tome. Odgovorio je da je riječ o usamljenom psihopatu na anaboličkim steroidima. Pitao sam ga misli li da li bi sve bilo drugačije da se pokazalo da je terorista bio musliman. Zamislio se i rekao da vjerojatno bi. Norveški premijer vjerojatno ne bi pozivao na još veću otvorenost jer bi se plašili novih napada terorista, rekao je. Mene je međutim zanimalo što misli bi li obični Norvežani pokazali otvorenu mržnju prema strancima, ali on kao da me nije mogao shvatiti pa je izbjegao direktan odgovor. Kad sam poslije došao doma u kuhinji je ručao jedan od Nigerijanaca. Malo smo pričali o svemu i svačemu i pitao sam ga što on misli o ovom masakru. Odgovorio mi je na engleskom s jakim akcentom: „Reći ću ti samo jednu stvar. Hvala Bogu da to nije učinio stranac.“

Najgore od svega je to što su početkom rujna izbori pa svaka stranka pokušava namaknuti koji procent na ovom zločinu. Radnička stranka (Arbeiderpartiet) čija je mladež pobijena bilježi veliki porast popularnosti. Njihov simbol su crvene ruže i kad se, nekoliko dana nakon terorističke akcije, u centru grada okupilo preko 100 000 ljudi, svi su ih nosili. Crvene ruže su polagane i oko glavne katedrale gdje je održana misa za poginule i oko zgrade vlade. Sad članovi stranke, a za televizijske kamere čak i popularni ministar vanjskih poslova Støre, idu od vrata do vrata i dijele crvene ruže. Stranka napretka (Fremskritspariet) čiji je ABB bio dugogodišnji član, umjesto da se pokrije ušima i šuti, još glasnije urla. To je djelo luđaka, kažu, nitko od nas ne misli tako, ovaj zločin ne smije biti razlogom da se više ne priča o zaustavljanju useljevanja, da pustimo muslimane da rade što hoće u našoj zemlji. Nisu svi muslimani teroristi, ali je većina terorista muslimani, ponavljaju poput papagaja. Začuđujuće, ne bilježe pad popularnosti i već bi odavno bili na vlasti da ijedna stranka želi s njima u koaliciju.

Pročitao sam i brdo članaka o ovim događajima, a citirao bih izvjesnog Andreasa Falkneberga iz „Natt og Dag“, besplatnog mjesečnika koji ne mari za službenu diktaturu političke korektnosti koja vlada u Norveškoj: “Zlo, ako ga mi kao takvo uopće možemo shvatiti, je prije svega idealistično. ABB je sasvim moguće psihički bolesna osoba. Ako je to istina onda postoji veliki broj, i to broj koji raste, Norvežana, iznenađujuće mnogo mladih Norvežana, da ne spominjem ostale ljude po cijelom svijetu, koji se slažu sa svim konceptima ovog masovnog ubojice (osim ubijanja, naravno).“

Po meni Falkenberg pogađa upravo u „sridu“. Jer nisu zapravo problem ekstremni desničari i psihički bolesnici, nego ta tiha većina koja polako preuzima njihovu ideologiju koja na kraju postaju „mainstream“.  Tako je to počelo i na Balkanu krajem osamdestih,  tako je počelo i u Njemačkoj tridestih godina prošlog stoljeća. Falkenberg nastavlja: „Svi se moramo boriti protiv ove veoma narcističke sklonosti u čovjeku. Sutra nas već nema. Trebamo više eksperimentiranja, više kaosa, više ludila, više frikova, više različitosti, više ambivalentnosti i više sumnje.“

5. Likvidacija teorije zavjere

Otišao sam jedan dan autom do mjesta gdje se inače polazi trajekt za otok Utøya. Dan je bio sunčan, otok se činio na dohvat ruke, no preko se još nije moglo. Policija je najprije vršila istragu, čak su dovodili i ABB-a na vještačenje, zatim su pustili rodbinu žrtava, a sada mole ljude da iz poštovanja prema njima još ne idu na otok. Stari ljetnikovac će srušiti, jer nitko valjda ne bi više mogao boraviti u njemu. Dok se vozim natrag prema Oslu razmišljam kako je u suštini nemoguće od svega se zaštititi. I tim klincima su roditelji čitav život navlačili kacige kad bi vozili bicikl, narančaste prsluke za spasavanje, kada bi sjedali u čamac, pazili ih da ne nazebu, tjerali da gutaju riblje ulje, brinuli se kako će preći cestu do škole… i onda se desi nešto što nitko nikad nije mogao ni zamisliti.

Među stradalima ima i mladeži iz drugih zemalja: Danske, Novog Zelanda, Gruzije, Tajlanda. Ubijena je i jedna djevojčica  porijeklom s Kosova nastanjena u Oslu. Roditelji su bili na odmoru u Prištini kada su čuli za vijest. Zamišljam tu djecu kako su se vjerojatno radovala  ljetovanju u inozemstvu, kako su ih roditelji pakirali, davali savjete, novac za džeparac, mahali im na rastanku.

Pokušavam zamisliti i što je ubojici u glavi. Nema u njemu ništa posebno, smatram. Jednostavno je zabrijao na mržnju prema muslimanima, zabrijao je na mitove o križarskim ratovima, na članke Gisele Littman, bolje poznate pod pseudonimom Bat Ye’Or, koja je jedan od pionira teorije zavjere o stvaranju Eurabije, odnosno teorije da postoji tajni plan o tome kako će muslimani preuzeti kontrolu nad Europom. ABB je također gutao članke norveškog bloggera pod pseudnimom Fjordman i amerikanca Brucea Bawera nastanjenog u Oslu koji su također usvojili i širili tu teoriju. Divio se ABB i Radovanu Karadžiću i ostalim fašistima na Balkanu, imao je i od koga učiti. A mogao je zabrijati i na nešto drugo. Na hašiš, porniće, alkohol, kokain, heroin, nogomet, ekstremni sport, bilo što i svima bi nam bilo bolje. ABB je bio uzoran građanin, uglađen, uvijek uredno odjeven, na svim fotografijama u novinama vidimo ga u  „La Costa“ majici. Kao da nosi uniformu. I kada je zvao policiju da se preda govorio je poput glumaca u lošim američkim akcionim filmovima.

ABB je, drugim riječima običan, razmažen, nedorastao dječak koji se malo „zaigrao“, to je ono najgore. Nema tu nikakve muslimanske zavjere protiv Europe, niti u ABB-u postoji nekakvo čudovišno i neshvatljivo zlo. Nema u njemu ništa. Samo dosadna, narcisoidna, buržoaska uglađenost i urednost. I ako uopće može išta dobro izaći iz ovog užasnog čina, jest činjenica da je ABB postigao suprotan efekt od onog koji je zamislio. Umjesto da podijeli naciju, ljudi su se zbližili, mnogi su otvorili oči i počeli shvatati da je jedini način da se postigne ono što ABB i njegovi istomišljenici žele, dakle „očistiti Europu od muslimana“,  jest učiniti ono što i on 22. srpnja 2011. To je bila ABB-ova poruka da misli ozbiljno. Što je najgore, plašim se da postoje oni koji su njegovu poruku shvatili. A onda smo stvarno svi najebali.