AVE CENZORE!

Povezani članci

• Jovan Nikolaidis: Ah! Ta Evropska unija
• Nerzuk Ćurak: Kako se ovoga nismo sjetili?
• Ubijanje BiH je zajednički projekt onih koje je narod izabrao
• Kao jaje jajetu – CG i BiH
• Poludjeli Hdz zakon o umjetnoj oplodnji usporedio s Jasenovcem i Bleiburgom
• Tanja Miletić Oručević: Vidimo li, čujemo li?

Način na koji je u „slučaju Houellebecq“ inscenirano sparivanje nespojivog – pa višak brige za „sugrađane“ druge vjere i nacionalnosti ide pod ruku s novom fašizacijom hrvatskoga društva – ne miriše na dobro. Gospoda su se tako usrala da su im pune gaće tolerancije.

Kulturno-politička operacija kojom je uklonjena mogućnost Houellebecqa na Dubrovačkim ljetnim igrama izvedena je gotovo besprijekorno: svi uključeni akteri pružili su svoje maksimume i bez iskakanja iz scenarija odigrali role koje su im bile namijenjene. Savjesno institucionalno opsluživanje cenzure, pedantno poštivanje procedura i protokola, harmonična razmjena službenih dopisa i saopćenja, zauzimanje takvih manevarskih poza kod kojih će svaki od servisera zabrane zadržati odstupnicu, „čiste ruke“ i mogućnost da odgovornost prebaci na susjednu instancu… sve je to učinilo da hrvatska kultur-politička inkvizicija iskaže punu raskoš svoje bijede, naime da čitav slučaj razumijemo kao trijumf sistema, a ne kao sporadični akt nasilja nad umjetničkom slobodom.

– Najprije je dakle dubrovački župan Nikola Dobroslavić, inače član HDZ-a, povodom najave da će na Igrama biti izvedena predstava po romanu Michela Houellebecqa „Elementarne čestice“, od Vlade i Ureda predsjednice države službeno zatražio „procjenu rizika“, budući da je on čuo kako je taj Houellebecq imao neke antimuslimanske istupe i da ga se dovodilo u kontekst s časopisom Charlie Hebdo, a njemu, županu, uopće nije milo da se na taj način „vrijeđaju vjerski osjećaji naših sugrađana islamske vjeroispovijesti“;

– potom je Sigurnosno-obavještajna agencija MUP-a donijela službenu procjenu da bi izvođenje predstave doista predstavljalo „sigurnosni rizik“, što je osnaženo izjavom samoga ministra policije Ranka Ostojića, koji je našao za shodno ustvrditi kako je francuski pisac „deklarirani islamofob“;

– zatim se u proceduru uključilo Ministarstvo kulture izdavši saopćenje u kojem je bitna samo jedna rečenica: „Iako je u svom radu Ministarstvo kulture uvijek vođeno načelima poštivanja umjetničkih sloboda, u ovom slučaju ne može zanemariti sigurnosnu procjenu resornog ministarstva“;

– naposljetku je ravnateljica Dubrovačkih ljetnih igara Ivana Medo Bogdanović obavijestila javnost da je predstava skinuta s repertoara, i to kao rezultat „poštivanja zakona“, jerbo je MUP sačinio procjenu prema kojoj bi uprizorenje Houellebecqova djela „predstavljalo sigurnosni rizik“.

Čini mi se da su posljednja dva vijka u mehanizmu državne represije neopravdano zapostavljena od strane onih što su se zgrozili nad zabranom i požurili s ocjenom da „policija kroji sadržaj Igara“. Stoga valja podsjetiti kako je gospođa Medo Bogdanović imala sve ovlasti da predstavu zadrži na repertoaru, unatoč idiotskoj inicijativi dubrovačkog župana i još idiotskijem dokumentu MUP-a, ali je, eto, odlučila „poštivati zakon“, makar ne znamo kakav bi to zakon uopće bio, izuzev fiktivnoga normativa koji ravnateljici kulturne manifestacije očito služi kao alibi za bezuvjetno odricanje od vlastite autonomije.

Ministarstvo kulture, pak, u tome joj je pružilo nesebičnu pomoć, naizgled hladnim i neutralnim gardom, a zapravo jednom od sramotnijih administrativnih intervencija u inače bogatoj povijesti beščašća hrvatske kulturne politike, tim više jer se u slučaju „Elementarnih čestica“ – romana koji se ni na koji način ne bavi islamom ili muslimanima – ne radi o markiranju Nepoželjnog Djela, već o proglašenju Nepoželjnog Pisca. Da je malčice samosvijesti, ključna rečenica u saopćenju toga tijela glasila bi jasnije: „Iako je u svom radu Ministarstvo kulture uvijek vođeno načelima poštivanja umjetničke slobode, u ovom slučaju od tih načela odustaje, kao i u mnogim prilikama do sada.“

Ipak, najdojmljiviji u dubrovačkom skandalu jest način na koji je naglo otkrivena tolerancija i ljubav prema „drugima i drugačijima“ stavljena u službu nacionalne sigurnosti. Tko su „naši sugrađani“ župana Dobroslavića: oni koje on voli ili oni od kojih strepi? Ako ih sugrađanski ljubi, a strepi od nekih drugih – od terorista i religioznih fanatika koji će zbog Houellebecqova uprizorena djela počiniti krvoproliće – zašto onda „sugrađane“ ne izostavi iz svojih nemira? Zašto ih naprosto ne ostavi na miru, nego manipulira njihovim tobože ugroženim „vjerskim osjećajima“ i na taj način unaprijed pripisuje pravedničke motive zamišljenim nasilnicima?

Budući da to klupko nesporazuma nije moguće razmrsiti, obavljen je oštar rez i sve skončava u tipično ovdašnjem paradoksu: da rodonačelnici hrvatskoga šovinizma štite društvo od šovinističkog zagađenja. Župan Dobroslavić, drevni partijski kadar, imao je dosad sijaset prilika da iskaže toleranciju i skrb prema osobama „islamske vjeroispovijesti“, napokon, do logora u Dretelju ili Gabeli, gdje su takvi zatvarani i ubijani, i to zahvaljujući politici županove stranke, bilo je od Dubrovnika jedva nešto više od sat vremena vožnje. No, u ta doba politika nacionalne sigurnosti nije bila kompatibilna s multikonfesionalnim maglama.

U tom se smislu komičnim doimlje i čuđenje kritičara cenzure što se mrski čin zbio upravo u „libertarijanskom“ Dubrovniku, jer po čemu se to „libertarijanski“ Dubrovnik – ne računamo li Gundulićeve rimovane parole – razlikuje od ostalih hrvatskih kulturnih provincija, predvođenih Zagrebom, nije ni najmanje jasno. Kada je o piscima riječ, u Dubrovniku je, primjerice, 1991. ulicu dobio i književnik Mile Budak (smaknuvši s uličnih tabli književnika Ognjena Pricu), ustaški ministar i autor slogana „Bjež’te psine preko Drine“, te se zadržao na tome počasnom mjestu puno desetljeće i pol, a kako su se pritom osjećali „sugrađani“ pravoslavne vjeroispovijesti i ateistički raspoloženi Srbi, zna valjda župan Dobroslavić, čija je partija Budaku i osigurala pijedestal na simboličkoj mapi grada.

Čovjeka mora razveseliti odlučnost kojom se isti oni što su ne tako davno podupirali slobodno izdavanje i distribuciju kapitalnih proznih djela poput „Protokola sionskih mudraca“, Hitlerova „Mein Kampfa“ ili Šakićeva putopisa „S Poglavnikom u Alpama“, danas pozivaju na ideale multietničkoga suživota da bi obilježili Nepoželjnog Pisca, a sustav hrvatske kultur-politička inkvizicije, udruženim radom ministarstava policije i uljudbe, na minuciozan način obavlja posao dekontaminacije. Što bi moglo biti sljedeće? Uklanjanje Houellebecqovih romana iz knjižara zbog „sigurnosnog rizika“? Što činiti s Rushdiejem? Ili, ako nije neumjesno pitati, s Hamsunom ili Jüngerom?

Samo će se najstariji među čitateljima možda sjetiti otrovne reakcije Igora Mandića od prije skoro 40 godina, kada je tadašnji NIN zatražio zabranu svih dotad prevedenih i objavljenih knjiga Svena Hassela, jer je taj rođeni Danac – mada je pisao antiratne romane – sudjelovao u ratu kao Hitlerov vojnik i obišao na tenku naše krajeve. Mandić je taj prijedlog podržao, ali, napominjući kako ne podnosi „polovična rješenja“, uz uvjet da se nekim državnim dekretom povuku iz Njemačke i Austrije svi jugoslavenski gastarbajteri, te da se Nijemcima i Austrijancima zabrani ulazak u zemlju, pogotovo u jeku turističke sezone.

Danas ne bi trebalo ići toliko široko, a nije nužno ni ispomagati se apsurdom. U nevjerojatnom slučaju da se princip ustanovljen prema Houellebecqu u Hrvatskoj dosljedno primijeni, mnogi bi velikani nacionalne književnosti letjeli iz školskih lektira, predvođeni Slobodanom Novakom, Ivanom Aralicom i Slavkom Mihalićem, čak i ako nije očekivano da bi uvrijeđeni među školarcima mogli nastupiti s oružjem i pucnjavom, jer im, nadajmo se, puca kita za literarna prenemaganja bardova. Krasno je već zamisliti taj autodestruktivni pohod: kada bi se na planu umjetničkog stvaralaštva doista postavila državna rampa prema onima koji šire šovinizam i uvredljivi govor prema „drugima“, četvrt stoljeća građena matrica hrvatske nacionalne kulture bila bi doslovno razorena!

Dubrovački primjer, međutim, ukazuje na nešto posve suprotno, na to da je takozvana borba protiv terorizma izjednačena s kulturnim terorom i da strah u ovdašnjem demokratskom ambijentu ne može biti apsolviran drugačije nego kao političko gorivo za represiju. Način na koji je u „slučaju Houellebecq“ inscenirano sparivanje nespojivog – pa višak brige za „sugrađane“ druge vjere i nacionalnosti ide pod ruku s novom fašizacijom hrvatskoga društva – ne miriše na dobro. Gospoda su se tako usrala da su im pune gaće tolerancije.

Peščanik.net