ENG
Antikomunisti kojima je komunizam bliži od demokracije
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Demokratske vrijednosti užasavale su ih više i od samog komunizma. U komunizmu nisu vidjeli neprijatelja zato što je bio nedemokratski, jednopartijski i ekonomski iracionalan sustav, već samo zato što nije bio ‘njihov’ jednopartijski sustav.
Piše: Vuk Perišić
Kampanja protiv zdravstvenog odgoja i prava homoseksualnih osoba osvijetlila je promjene koje su u Istočnoj Europi započele 1989. iz novog i zanimljivog kuta. Pad Berlinskog zida nije samo označio kraj jednog potrošenog i autoritarnog sustava i početak izgradnje demokratskih ustanova, nego i obnovu konzervativnih, patrijarhalnih, klerikalnih i nacionalističkih ideologija koje su se ubrzo pokazale kao veća prijetnja demokraciji i civilizaciji no što je to bio umirući komunizam.
Dok su u komunizmu imali jedinstvenu i neponovljivu priliku da se prikazuju kao mučenici i pravednici, nacionalisti i patrijarhalni konzervativci su u nestanku Željezne zavjese prepoznali prijetnju. Više nije bilo prepreke koja bi sprječavala prodor ideja pluralizma, individualizma, kozmopolitizma, sekularizma i, uopće, zapadnih vrijednosti i kulture slobode u Istočnu Europu. U novim demokratskim okolnostima, nacionalizam i patrijarhalni konzervativizam trebali su postati tek svjetonazori među mnogim svjetonazorima koji se na tržištu ideja artikuliraju sukladno strogim pravilima demokratske procedure i vladavine prava. No, nacionaliste i patrijarhalne konzervativce demokracija nije zanimala kao cilj po sebi već samo kao jeftin trik kojim će se domoći vlasti. Demokratske vrijednosti užasavale su ih više i od samog komunizma. U komunizmu nisu vidjeli neprijatelja zato što je bio nedemokratski, jednopartijski i ekonomski iracionalan sustav, već samo zato što nije bio ‘njihov’ jednopartijski sustav. Uostalom, komunistički kolektivizam i prezir prema slobodnom tržištu bio im je neusporedivo bliži od racionalističkih i prosvjetiteljskih ishodišta zapadne demokracije i od sustava vrijednosti u kojem su ljudska sudbina i sloboda izbora jedina svetinja. Dok su proklinjali Marxa i Lenjina zapravo su prikrivali panični strah od Adama Smitha, Denisa Diderota, Thomasa Jeffersona, Immanuela Kanta, a čini se i Sigmunda Freuda.
Otpor zapadnim i demokratskim vrijednostima je, u većoj ili manjoj mjeri, prisutan u cijeloj Istočnoj Europi. Pokazalo se, primjerice, da je Lech Wałęsa, nekad slavljeni borac za demokraciju, tek zadrti konzervativac, protivnik umjetne oplodnje, prava na abortus i seksualne ravnopravnosti. Zamjena Kremlja Vatikanom i dogme dijalektičkog materijalizma dogmom bezgrješnog začeća prijetila je da demokratski proces započet 1989. liši smisla i svede ga na puku promjenu totema. Režimi Vladimíra Mečiara i Viktora Orbána spadaju u sličnu paradigmu, kao i obnova antisemitizma i pokušaji revizije povijesti Drugog svjetskog rata.
Najžešći otpor demokratizaciji i zapadnim vrijednostima dogodio se u bivšoj Jugoslaviji upravo zato što je ta zemlja sa svojim liberalnim i tržišnim socijalizmom i svojim antifašističkim i antistaljinističkim nasljeđem bila najspremnija za tranziciju i već je bila kulturološki integrirana u Zapadnu Europu. Suočeni s perspektivom demokratizacije i izgradnje slobodnog, pluralnog i građanskog društva nacionalisti su posegnuli za krajnjim sredstvima. Njihove dosjetke kako svi Srbi (i samo Srbi) trebaju živjeti u jednoj, i samo Hrvati u drugoj državi, stvorile su opću zabunu, moralnu paniku i izazvale rat. Bila je to optimalna metoda za dokidanje etničkog, vjerskog i svakog drugog pluralizma, posebice demokratskog kapitalizma, zapadne kulture i urbanog načina života. Thompson i turbo-folk pobijedili su rock and roll, a Aralica i Ćosić istisnuli su Krležu i Kiša i – što je još važnije – Charlesa Bukowskog i Jacka Kerouaca. Umjesto da pojedinac postane slobodni građanin – koji će krenuti on the road, u život, u ljepotu i neizvjesnost pluralizma i tržišne utakmice – preobrazio se u zbunjeno čudovište koje uplašeno od svijeta, raznolikosti i Drugoga traži utočište u tradiciji, domoljublju, zajamčenoj božićnici i ostalim subvencioniranim obmanama.
Pokušaj da se čitavom društvu nametne jedna jedina, ekskluzivistička definicija braka nastavak je onog istog otpora modernoj demokratskoj civilizaciji i pluralizmu (jučer etničkom i političkom, danas seksualnom) koji kontinuirano traje još od 1990. Preobrazba braka u vrijednost po sebi na koju imaju pravo samo heteroseksualni žene i muškarci, samo je inačica totalitarne dosjetke po kojoj je i država vrijednost po sebi u kojoj bi, pak, trebali živjeti svi pripadnici jedne etničke skupine i nitko drugi, e da bi se iz takve države i takvog braka – na ovaj ili onaj način – isključili oni koje strava takozvane ‘narodne volje’ poželi isključiti.
Nije, dakako, sporno da svatko ima pravo biti i nacionalist i patrijarhalni konzervativac i da te sklonosti ima pravo javno iskazivati, jasno, pod uvjetom da – izravno ili neizravno – ne zaziva mržnju i diskriminaciju (pod velikodušnom pretpostavkom da je takve svjetonazore moguće artikulirati bez zazivanja mržnje i diskriminacije). Nije sporno ni da netko ima pravo doživljavati brak kao neraskidivi heteroseksualni sakrament ali to mu ne daje pravo da taj banalni građanskopravni posao uskraćuje ljudima koji nisu heteroseksualni ili – ovisno o povijesnim okolnostima – plavokosi. Pritom je savršeno nebitno žele li homoseksualne (ili crnokose) osobe konzumirati to pravo. Bitno je samo da država crnokose ne vrijeđa uskratom toga prava i da se plavokosi ne osjećaju uvrijeđenima zato što crnokosi imaju jednaka prava, pa čak i pravo na ugovor o kojem su Molière, Flaubert, Ibsen, Krleža, Antonioni i Bergman odavno rekli sve što se moglo reći.
Osim što ne čitaju duhovitu književnost i ne gledaju dobre filmove, patrijarhalni konzervativci i nacionalisti odbijaju doživjeti sebe kao ravnopravne dionike političkog i svjetonazorskog tržišta, uvjereni su da imaju pravo na politički monopol, a ravnopravnost i pluralizam doživljavaju kao uvredu i ugrozu. Ne mogu se odreći kiča i autoritarnosti jer bi se odrekli svoje suštine. Možda i slute da su za pluralnu demokraciju, racionalizam i moderni svijet odveć moralno i intelektualno inferiorni i da bez oslonca na državnu i obiteljsku represiju ne bi izazivali strah nego podsmijeh.
Autor/ica 👤tačno.net
