Aleš Debeljak: NE PRODAJE SE

Povezani članci

• VELIKA NAFTNA AFERA: Kako u UIO BiH pokrivaju međunarodno krijumčarenje naftom i derivatima
• Sve su naše stranke neoliberalne
• Slavo Kukić: Svijet je konačno odlučio kazniti Dodika i Čovića
• U slučaju Viteškić SDP ustao protiv vlastite prakse
• TERORIZAM I “LINGVISTI”: JEZIK JE KUĆA UBITKA
• Na penzionerima svijet ostaje

Put studija me je vodio od mature u gimnaziji, preko sveučilišne diplome iz književnosti u Ljubljani, do doktorata iz društvene teorije u New Yorku, po povratku do profesure. Glava mi je puna sjećanja na akademska svetišta. Zato dobro znam, turobno do u detalj znam kako se teško pozdraviti sa prisilom na sustavno razčlanjenje stvari. Još teže se osloboditi jarma općenito prihvaćene norme, da je brojanjem, vaganjem i mjerenjem supstance moguće doći do znanja. To je potrebno za uspješan život u globaliziranom svijetu. U njemu su znanje i informacija već skoro potpuno istisnuli intuiciju i mudrost.

Ne mislim na mističnu uznesenost i lirsku bludnju. Mislim na mudrost iz dječijih sjećanja. Svako ima svoja, naravno, a uvjeren sam da nam je osnovna spoznaja ipak svima zajednička: sanjarenje je najizvornije, naviše naše, najosobniji doživljaj. Sanjarenje! Kako je neponovljiv i uvjek ponovno privlačan taj “…neobični splet prostora i vremena – jedinstvene konture daljine, pa makar ona bila ne znam kako bliska. U vrijeme opuštanja u ljetnje popodne slijediti planinsku uzvisinu na horizontu ili granu što baca sjenu na posmatrača, dok trenutak ili sat ne postanu dio unutarnjeg obrisa – to znači disati auru gora, te grane!” Walter Benjamin, melanholični ljevičar beskućnik u vrijeme između dva rata, ovdje je uzorno opisao sanjarenje.

Za vrijeme za sanjarenje se čovjek mora izboriti. Nije jednostavno. U kapitalizmu dan ima premalo sati. Ako nije poslovni sastanak ili izvještaj o radu, onda je auto kod mehaničara, ako nisu računi na stolu, onda su obaveze neke druge vrste. U procjepu između obaveza me ošine: moram li zaista tako bezglavo juriti? Stvarno nema druge mogućnosi?

I onda mi na pamet padne sjećanje na dečka koji, omamljen od zagledanosti u ljetnje sunce, leži u pokošenoj travi, pored bukve na obronku nekog proplanka pod Bloščkom, i kako mi pogled umakne od blještavila neba, pristane na zemlju, na komadić kore, uhvati se za nju i odputuje put oceana smeđih bora i otkriva fantastične palače i tajanstvene pripovijedi. Miris raspadnutog lišća i crnice, vonj rađanja novih svjetova. Taj djelić sjećanja na prizemnu odmaknutost mi se tu i tamo prikaže – ne znam ga prizvati – upravo onda, kad me počne gušiti osjećaj da ritmove svakodnevnice više ne mogu podnijeti.

Čvrsto vjerujem  da je vrijeme sanjarenja zaista plodotvorno! Bez takvih stanja ne bi bilo ni umjetnosti ni znanosti. Ali vremena bez strukture danas je sve manje. Jasno. Sanjarenje nije moguće prebrojati, izvagati i izmjeriti, njime nije moguće sticati informacije, znanje ili poene.

Drugim riječima : sanjarenje nije tržišna roba. Nije ga moguće ni prodati ni kupiti. Možda je upravo zato vrijeme sanjarenja još jedini preostali oblik postojanja u kojem nismo podređeni strašnoj asimetriji suvremenog svijeta – kapitalističkoj mislenosti. Ta mislenost nije ograničena samo na gospodarske odnose i materijalnu proizvodnju. Danas je kapitalizam zarobio i one sfere ljudskog života koje su mu bile nedostupne u ono vrijeme, kad sam na Notranjskoj grickao bukvinu koru, negdje oko 1970.

To je bilo vrijeme hladnog rata. Raskrajanje istočnoeuropskih komunističkih režima je bilo završeno. Bilo je započelo vrijeme pobjedničkog kapitalizma. Sa tačke gledišta ostvarivanja bogatstva i blagostanja ni jedan drugi sustav nije bio tako uspješan. Tržište je dobilo vrtoglav ugled. Zato je narastajući broj država prihvatio tržišne mehanizme gospodarstva. A tržišni način razmišljanja je pronicao i u društveni život. Mnogi analitičari nisu primijetili taj proces koji se odvijao ispod površine tla. Pogled im je zamaglila vjera u tržište.

Od pada Berlinskog zida 1989. do finansijske krize 2008. bilo je razdoblje koje je oblikovala granapska pamet Margaret Thacher i Ronalda Reagana. Zgusnula se u uvjerenju da ključ slobode i blagostanja u rukama drži tržište, a ne izabrane vlade država. Poslije su Bill Clinton i Tony Blair tržišno prijaznim liberalizmom sa jedne strane ublažili, a s druge strane učvrstili vjeru da tržište istinski znači osnovno oruđe za postizanje i održavanje javnog dobra.

Danas je kapitalistički način djelovanja posegao i u sfere kojim tradicionalno tržišne norme nisu gospodarile. Treba znati da sve staro nije loše i da sve novo nije dobro. Samo zgroženo pogledajmo: danas u Americi, ako nije već i u Europi, legalno djeluju brojne privatne i profitabilne bolnice i škole, zatvori i vojske. Možete trgovati ljudskom spermom i jajašcima za oplodnju, a u Europi, ako nije već i u Americi, svuda možete kupiti i prodati i pravo na onečišćenje okoliša. Svuda možemo najboljem ponuđaču prodati prostor za reklamu na vlastitom čelu: nacrtana je manje unosna od tetovirane.

Na tržištu se ne radi samo o neutralnom preseljavanju robe između kupaca i prodavača. Tržišni mehanizmi izražavaju neki posve poseban tretman stvari i realiziraju posve određena ograničenja. Neću reći da realiziraju tržište vrednote. Vrednote naime nisu isto što i vrijednosti. Simbolične vrjednote govore humanistički jezik estetike, etike i spoznaje, dok finansijske vrjednote govore merkantilistički žargon ponude i potražnje. Gubitak razlike je opasan. Kad se naime odlučimo za trgovanje onom ili ovom stvari, tretiramo je još samo kao pomoćno sredstvo za povećanje osobnog dobitka. Postane tržišna roba.

Na tako bestidno prostodušan način ne možemo tretirati sve stvari. Najbolji dokaz je u samom ljudskom životu. Biti čovjek nije sredstvo, nego cilj sam po sebi. Zato je trgovanje ljudima zabranjeno. Ni biti državljanin nije privatna odluka, nego javna odgovornost koja doprinosi zajedničkom dobru. Zato izborne glasove ne kupujemo i ne prodajemo.   

U čemu je dakle smisao države? Kako poskrbiti za smislenu zajednicu, koja neće biti samo masa kupaca i prodavača? Šta jeste i šta nije i ne smije biti na prodaju? To su moralna i politička pitanja u najizvornijem smislu riječi. Traženje odgovora na ta nužna pitanja moramo obaviti ovdje : mi, skupa, sada!

Međunarodni kapital i njegovi lokalni opslužitelji su naime odgovor već našli. Zove se štednje po svaku cijenu. Onda se nemojte uopće čuditi, ako šteta za naš društveni život bude neprocjenjiva.

Sobotna priloga DELA, 14. travnja 2012

Sa slovenačkog prevela Nada Zdravič