Aleksandar Trifunović: Gdje god nađeš zgodno mjesto ti Teslu zalijepi

Povezani članci

• Hoće li Vojvodina postati nova republika na Balkanu?
• Bajić ispituje Bandića
• Ne idemo nikud bez povratne karte
• Marino Badurina: Karamarkov Apage Satanas
• Ratko Mladić, sveta krava države Srbije
• Daniel Serwer: BiH prijeti samoizolacija, RS nikad niko ne bi priznao

A istina je da ih sve i da nas sve zajedno za Teslom boli neka stvar. Kao i za Vukom Karadžićem, Kočićem i mnogim kojim za života nismo pokazali koliko ćemo ih voljeti – posthumno.

Autor: Aleksandar Trifunović, Buka

Njujork, Badnje veče, ljeta gospodnjeg 1943…

U sobi hotela Njujorker starac se spremao za počinak. Sam. O čemu je razmišljao gledajući to veče ka plafonu sobe u kojoj je proveo prethodnih deset godina – niko ne može sa sigurnošću reći. Živi kažu, da stari ljudi predosjete dolazak kraja, nepogrešivo, i tada im u misli ulaze slike iz djetinjstva, bezbrižni krajevi iz kojih su pošli ka nekim drugim, često ne baš gostoljubivim predjelima. Obično u tim trenucima kraj postelje bi trebao da bude i neko od onih koje je čovjek volio, koji su ga voljeli i poštovali. U ovom slučaju nije bilo nikog… Dan poslije, na Božić 1943. godine sobarica je zatekla nepomično, beživotno tijelo koje je za ovo malo života pripadalo Nikoli Tesli, naučniku i pronalazaču.

Nikola Tesla. Preminuo u New Yorku 7. siječnja 1943. u 87-oj godini života

O čemu je Nikola razišljao to veče pred Božić… Da li o djetinjstvu, vodenicima od kukuruznog klipa koje je spretno pravio na potocima oko Smiljana, o tome kako je bilo kad je prvi put čuo grmljavinu kojom je do kraja života bio opsjednut, o komšijama koje su ga posmatrali u čudu šta god bi on rekao ili uradio. Ili je možda čuo daleku ali jasnu huku Nijagarinih vodopada koje je nepovratno ukrotio.

Da li razmišljao o tome zašto je pred smrt i na badnje veče sam… Ne vjerujem. Nije ni trebao.

O tome bi, mislim, trebali da razmišljamo mi.

Kada sve ove godine imamo obraza i svijesti da Nidžin zamišljeni lik stavimo na sve gdje je to moguće (…gdje god nađeš zgodno mjesto ti Nidžu zalijepi..), a sve u dokazu naše pameti, trebali bi, logikom, razmišljati zašto smo svog najvećeg naučnika ostavili i ostavljali samog.

Izmišljaju se jubileji i drže govori posvećeni Tesli kad god to zatreba. Upakovani u tamna konfekcijska odijela, glumci, izvučeni iz naftalina, patetišu tužnim stihovima i gromkim glasovima, kao da je on umro juče. Ispred njih su u prvim redovima naučni radnici, zamišljeni, sa suzom u oku… A jedina veza i zajedničko sa velikom Teslinom zaostavštinom njegova slika u kabinetima, salama, kancelarijama… Obavezna i što veća. Dok je bilo preživjelih rođaka i komšija koji su se mogli prisjetiti Tesle, dofuravali bi ih pred ekrane pa bi nam oni pričali… ne znam, uvjek je bio drugačiji… uvjek se igrao drugačije, naš Nidžo. I u Hrvatskoj su se evo sjetili Tesle, kažu naš je i gotovo.

A istina je da ih sve i da nas sve zajedno za Teslom boli neka stvar. Kao i za Vukom Karadžićem, Kočićem i mnogim kojim za života nismo pokazali koliko ćemo ih voljeti – posthumno. Kako ćemo ih godinama poslije veličanstveno sahranjivati. I danas, toliko poštovanja vrijednih sunarodnika otišlo je zauvijek, a da se vijest o tome tek tijesno provukla u buljumenti vijesti o novim projektima polupismenih pjevačica, o svadbama revolveraša i baraba, o novom prebjegu govana u novu partiju na vlasti.

No drugari, istorija će zabilježiti da su nam najveći umirali sami i daleko od nas. Nismo im znali pokazati koliko ih volimo, i sakriti koliko ih ne volimo dok bili su blizu.

Neprilagođeni i uvrijeđeni, odlazili su zauvijek i što dalje. Hodali su unatrag nadajući se da će im neko mahnuti i reći da ostanu. I bili su i jesu bolji, oprostili su nam sve, a mi njima za života nikako nismo mogli što su imali sve što većina ovdje nema – talenat, hrabrost, nepredvidivost i vjeru u sebe.

I upravo zato, dok čitate ovaj tekst, najmanje jedan budući Tesla pakuje svojih malo stvari i odlazi odavde zauvijek. Odlazi da kroti tuđe rijeke, pronalazi izume u tuđim laboratorijama, crta tuđe pejzaže, pjeva u tuđim horovima kad od najmanje jednog matorog, sporog i duhom skromnog učitelja to nije mogao raditi ovdje.

Dok čitate ovaj tekst najmanje jedan matori, spori i duhom skromni učitelj je srećan što je bolji od njega otišao i što je njegovo neznanje opet ostalo zaštićeno. Kad pročitate ovaj tekst i odete pred ogledalo, u njemu ćete vidjeti najmanje jedno biće koje nije uradilo ama baš ništa da sve ovo ne završi baš tako…