Adenin, guanin, citozin, hdz- Dio 1.

Šarčević Franjo
Autor/ica 11.1.2011. u 11:06

Adenin, guanin, citozin, hdz- Dio 1.

Piše: Šarčević Franjo

U televizijskom naučno-fantastičnom serijalu Zvjezdane staze obrađena je tema Borga: to je kolektiv koje čine humanoidi različitih svemirskih vrsta međusobno povezanih jedinstvenom kolektivnom sviješću, kibernetički poboljšanih, koji djeluje sa jedinstvenom svrhom. U kolektivu Borg ne postoji samosvijest pojedinca, svaka jedinka je samo radilica u kolektivu koja djeluje samo onako kako joj nalaže kolektivna svijest. S Borgom nema pregovaranja, on ne poznaje dijalog ni pravo drukčijeg djelovanja – rečenica koju svaka radilica izgovara pri susretu s drugim vrstama glasi: Mi smo Borg, bit ćete asimilirani, otpor je uzaludan!

Tema Borga pokazala se najvrednijom i najinteresantnijom idejom cijelog serijala, baš zato što nam, osim filmske interesantnosti, daje uvid u način funkcioniranja svih „borgovskih“ zajednica: Borg je prototip nacionalizma, boljševizma-komunizma i ostalih „-izama“, uređenja i ideologija koje ignoriraju slobodu pojedinca, rade na asimilaciji svakog člana zajednice u matricu svoje kolektivne svijesti, bez misli izvan nje.

Najjača stranka u hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini vrhunski je primjer Borga, kao da su pisci Zvjezdanih staza imali na umu baš nju i njezinu ideologiju, matricu i utjecaj na kreiranje kolektivnog mišljenja kod većine bh.Hrvata. Otkad je došao na vlast i dobio ekskluzivno pravo da predstavlja hercegovačke i bosanske Hrvate, HDZ kao da je radio na mijenjanju genetske strukture svakog Hrvata ovdje, te smo danas svjedoci kako je to već skoro završen projekt: bh.Hrvati su u većini odnarođena masa pučanstva nesvjesna same sebe i svoje prošlosti i sadašnjosti, bez svijesti o svojoj domovini Bosni i Hercegovini, bez realne vizije svoje budućnosti i bez ikakve misli izvan one koju dobivaju kroz kanal kolektivnog mišljenja kreiran u centrali „stožerne“ stranke.

Na ovom mjestu spomenut ću hrvatskog pjesnika Borisa Marunu (1940-2007), koji je nakon emigriranja iz Jugoslavije 1960.godine trideset godina iseljeničkog života živio po Evropi, Sjevernoj i Južnoj Americi, da bi se nakon dolaska u „svoju“ Hrvatsku 1990.godine ubrzo razočarao u sistem koji se počeo profilirati kroz vladavinu „pravih Hrvata“ te je postao jedan od najoštrijih kritičara HDZ-ove vlasti i njihovog po Hrvate samoubilačkog nacionalizma i samopokradanja. U jednoj svojoj pjesmi on kaže: „Hrvatski pjesnik ima pravo i rodoljubnu dužnost da kaže što mu ide na jetra. U mom slučaju to su Hrvati. Možda je posrijedi ovaj panični osjećaj da su ti ljudi dio moje sudbine? Možda je razlog u činjenici da već polako ali sigurno gubim živce? Možda. Dopuštam razne mogućnosti, ali ne vidim nikakvoga razloga za čuđenje.“ Marunine riječi snažne su i bolne, a prije svega istinite te oslikavaju stanje duha današnjih Hrvata: i onih koji idu na jetra i onih koji ih moraju trpjeti jer su im nažalost ovi dio sudbine.

U Hrvate sam se razočarao bezbroj puta i svakom danom to razočarenje je sve veće, a za veći optimizam nažalost trenutno nemam čvrstih osnova: baza koja bi trebala generirati pozitivne procese kod hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, koja bi u budućnosti mogla vratiti dostojanstvo i spasiti daljnje demografsko, kulturno i intelektualno propadanje, a to su hrvatski studenti, nažalost nije generator ničega, ili bar ničega dobrog, već su samo dio Borga zvanog HDZ i odlično su se uklopili u tu matricu kolektivnog razmišljanja. Mostarsko Sveučilište pokazalo se kao instrument herceg-bosanske ideologije i baza za obuku mladih podobnih kadrova, koji- intelektualno nemoćni da bi mogli biti nezavisni od stožerne politike- postaju njihovi podanici, u čijim rukama se nalazi čak i njihova egzistencija (narodski rečeno, „ulaze u HDZ radi posla“).  Toj omladini kao da je izmijenjena genetska struktura, u njihovoj DNK umjesto timina usađen je hdz, te i kad ne znaju službeni stav svog Borga djeluju i govore upravo po toj kolektivnoj uputi.

Od hrvatske omladine okupljene oko tzv.Sveučilišta Mostar nažalost ne odudaraju puno njihovi kolege koji uglavnom iz srednje Bosne dolaze studirati u Sarajevo (samo što je među ovima mnogo više iznimaka, primjera hrabrih mladih ljudi koji imaju svoj stav neusuglašen s Borgom i otporan na asimilaciju). Možete zamisliti u kako neugodnoj i bolnoj situaciji se nalazim, kad sjedeći s njima čujem pohvale Dodiku, kad čujem kako mu skandiraju i govore da je „car“ nakon što je dotični nacista rekao da u Srebrenici nije bilo genocida, da mu govore da je „legenda“ nakon što dotični kaže da je Republika Srpska vječna i da ni pedalj njezin ne da drugima, te „mudro“ zaključuju kako bi i Hrvati trebali imati svoga Dodika koji bi „razvaljivao“ muslimane.  Susret s takvom intelektualnom plitkošću i ograničenošću uvijek me ostavlja duboko povrijeđenim i razočaranim, u toj mjeri da se zapitam, je li uopće vrijedno da se borim za taj narod i da usprkos mogućnosti da odem odavde ostajem s njim-  jer nade za spas je sve manje.

Dakle, buduća hrvatska „inteligencija“ opčarana je Dodikom i zaljubljena u Republiku Srpsku i njezinu „snagu“, ignorantna prema tragediji bošnjačkog i hrvatskog naroda u Republici Srpskoj, s bolesnim i izluđujućim stavovima koji se mogu čuti milijun puta, poput: „A što će Hrvati u Banjaluci?“, „Pa i ne trebaju Srbi dati nikome Posavinu, tko je kriv Hrvatima što neće da se vrate“ i tako dalje, sve gore od goreg, a sve- koje li slučajnosti- sasvim usuglašeno s Borgom. Vidi se to i na formalnom političkom polju: najveći i najvredniji zaštitnici tvorevine zvane Republika Srpska jesu upravo dvojica hrvatskih vodećih političara (onaj jedan kao nije bio, ali otkako je ušao u savez s onim drugim, mora i on kako Borg nalaže). Taj jedan priklonik koji vodi stranku koja je jednojajčani blizanac svojeg većeg brata, da bi prevario lakovjerne Hrvate dodao je toj stranci brojeve, da bi bili kao različiti te da bi tako glasove hrvatske opozicije naspram „starog“ HDZ-a donio pred noge na poklon upravo tom „starom“, vršeći tako jednu veoma podlu i podmuklu prevaru „naroda svoga“. Panika me je kad se sjetim da su ti ljudi dio moje sudbine i da o njihovim odlukama ovisi budućnost mene i moga naroda, mojih ramskih-bosanskih i sarajevskih Hrvata prije svega.

U drugom dijelu ovih bilješki govorit ću za nekoliko dana o borgovskim medijskim ,crkvenim i akademskim radilicama, koje čine „stožer“ „stožera“, posebno o njihovim brojnim i uzaludnim pokušajima obračuna s „neasimiliranima“, posebno s bosanskim franjevcima okupljenima oko Svjetla Riječi i Franjevačke Teologije Sarajevo.

 

Šarčević Franjo
Autor/ica 11.1.2011. u 11:06