Demokrahija

Izdvajamo

• Za analogiju: smjerni europski liberali, perjanice političkog centra, jako loše gledaju na psovačku artikulaciju vlastite politike prema imigrantima, kakvu iskazuju radikalni desničari. Sjetimo se da je još C. Battistelli desnicu definirao kao centar lišen hipokrizije. Tako se pokazuje da i hrvatsko iskustvo može biti poučno u europskim dimenzijama: sva tajna svojedobnog trijumfa domobrana nad ustašama i partizanima leži u tome što između domobrana i ustaša nema bitne razlike. Naročito kad je na stvari obračun s "krajnjom ljevicom".

Povezani članci

• Boris Pavelić:Živi pijesak ratnih zločina
• Konstantna posvećenost SAD-a budućnosti BiH
• Kurspahić: Pinokio za predsjednika
• Brutovi i trutovi
• Nedodirljivi Matan Mato Žarić: Investicijski ciklus Elektroprenosa BIH ili 288 miliona KM za stranačke firme
• SUŠTINA ZAPADNE CIVILIZACIJE

Foto: š.g.

Kakav je sadržaj “demokracije” ako joj HDZ pridonosi, a Možemo! šteti? U kakvo je SRANJE pretvoren veličajni ideal ako su Andrej Plenković i Tomo Medved dobrodošla “proeuropska snaga”, dok su Sandra Benčić i Tomislav Tomašević nepoželjni izvori opasnosti?

Piše: Viktor Ivančić – Novosti

Demokracija je ugrožena! – dramatično upozorava Jutarnji list od prošle subote. I to u kontinentalnim razmjerima! – dodaje subotnji Jutarnji list.

Naslov članka u prilogu Magazin glasi ovako: “Svaki treći Europljanin glasa za krajnje desne ili lijeve stranke”. U podnaslovu se navodi kako su “analize pokazale da je na nacionalnim izborima prošlih godina rekordnih 32% europskih birača dalo svoj glas antiestablišmentskim strankama, u usporedbi s 20% u ranim 2000-ima i samo 12% u ranima 1990-ima”. I onda, u istom podnaslovu, slijedi rečenica s funkcijom sirene za uzbunu: “A to znači da je demokracija u opasnosti”!

Zašto je, dakle, demokracija u opasnosti?

Zato što, kako pokazuju analize, sve veći broj europskih birača daje svoj glas antiestablišmentskim strankama.

Ako biračko izjašnjavanje protiv establišmenta dovodi u opasnost demokraciju, što to zapravo znači?

Znači da su establišment i demokracija poistovjećeni, tj. da se svi koji ne ljube establišment prikazuju kao oni koji mrze demokraciju i rade joj o glavi. U protivnome bi mainstream dnevnik nakon nizanja podataka u podnaslovu izvukao logičan zaključak da je “establišment u opasnosti”, umjesto što dramatično upozorava da je u opasnosti “demokracija”.

A zbog čega to ipak čini?

Zbog toga što establišment čine vladajući krugovi, dok demokracija slovi kao opća vrijednost, i tek kad ih se poistovjeti – kada je antiestablišmentsko izjednačeno s antidemokratskim – moguće je zbog ugroženosti malobrojne elite koja posjeduje moć proglasiti opću opasnost.

Ako dakle vladajuća struktura, uz pomoć podatnih medija i analitičara, prisvaja demokraciju kao klupsku tekovinu, šireći naraciju kroz koju vlastitu sudbinu vezuje uz sudbinu demokracije kao takve, u čemu leži paradoks takva postupka?

U tome što je on iznad svega antidemokratski.

Članak u Jutarnjem listu ustvari je dajdžest priloga iz londonskog The Guardiana u kojem su objavljeni “zaključci istraživanja više od 100 politologa u 31 europskoj državi”, u sklopu nečeg što je nazvano Projekt PopuList. Matthijs Rooduijn, voditelj istraživanja s amsterdamskog sveučilišta, veli da “mnoge studije sada pokazuju da kada populisti osvoje vlast ili utjecaj na moć, kvaliteta liberalne demokracije opada”.

Kroz Projekt PopuList, saznajemo, “u 2023. u Europi su pobrojane 234 stranke protiv establišmenta, uključujući 165 populističkih stranaka”: “većina krajnje ljevice ili krajnje desnice”, precizira Jutarnji list. U članku se potom, kao strašila za ptice, nižu markantnije populističke nemani – Bolsonaro u Brazilu, Trump u Americi, “neliberalni vođa Viktor Orban“, poljska vladajuća stranka Pravo i pravda, Pravi Finci, Švedski demokrati, pa “austrijska proputinovska Slobodarska stranka”, pa njemački AfD, pa Marine Le Pen i njeno Nacionalno okupljalište, pa kolekcija talijanskih populista: Braća Italije, Sjeverna liga, Forza Italia…

Gdje je, do vraga, ljevica? Gdje su “krajnji ljevičari”? U kojoj je to europskoj zemlji “krajnja ljevica” “osvojila vlast” ili ostvarila “utjecaj na moć”, pa se pokazalo da tu “kvaliteta liberalne demokracije opada”? Ako ljevice nema, a “krajnje ljevice” još i manje, zašto su onda u naslovu Jutarnjeg lista uz “krajnje desne” završile i “krajnje lijeve” stranke?

Između ostaloga i zato što Jutarnji pobraja hrvatske stranke koje su se našle na Guardianovoj listi, a tamo je platforma Možemo! etiketirana kao “populistička stranka krajnje ljevice”. Situacija na hrvatskome političkom tlu, mimo toga, izgleda ovako: Državotvorni pokret, Most, Hrvatski suverenisti i HDSSB svrstani su u “populističke krajnje desne stranke”, dok je HDZ “bivša populistička i krajnje desna stranka” koja se sada “kvalificira kao konzervativna i proeuropska snaga”.

Prepisivač The Guardiana iz Jutarnjeg lista tu se odlučio dometnuti vlastiti komentar: “Loše je da su ovdje stranke koje imaju šanse ući u iduću Vladu, a dobro da najbolje prolaze dvije najveće – uopće nema SDP-a, a diskretno je pohvaljena transformacija HDZ-a pod aktualnim vodstvom.” Za kraj teksta, kao desert s čokoladom i šumskim voćem, ostavio je naravno kvalifikaciju da je Možemo! “populistička stranka krajnje ljevice”.

Zbog čega je to Možemo! – koja ne samo što ne zagovara nasilnu promjenu poretka, nego ni radikalniju promjenu poretka uopće – “populistička stranka krajnje ljevice”, nikome ne može biti jasno, ali na ovome mjestu nas to ni ne zanima. Ne zanima, uostalom, ni prepisivača iz Jutarnjeg lista: on to uzima zdravo za gotovo, jer tako piše u The Guardianu i ekspertizi Projekta PopuList. Isti je izvjestilac prije neki mjesec i Katarinu Peović iz Radničke fronte optužio za “opstrukciju demokracije”, bez ijednog argumenta, ali s uvjerenjem da je za takav sud dovoljna činjenica njenog pripadništva “krajnjoj ljevici”.

Pitanje koje nas zanima, međutim, jest sljedeće: Kakav je sadržaj te “demokracije” ako joj HDZ pridonosi, a Možemo! šteti? U kakvo je SRANJE pretvoren veličajni ideal ako su Andrej Plenković i Tomo Medved dobrodošla “proeuropska snaga”, dok su Sandra Benčić i Tomislav Tomašević nepoželjni izvori opasnosti?

Izloženo istraživanje stoga nije zanimljivo zbog konačnih rezultata, već zbog početnih motiva, a ti su motivi, skupa sa znanstveno utvrđenom listom nepodobnika, sažeti u centrističku formulaciju prijetnje. Liberalni demokrati navlače kožne mantile i visoke čizme, premišljajući se kojim bi tiranskim metodama mogli spriječiti opasnost od tiranije. Demoniziranje i delegitimiranje je uvijek dobar početak.

Ono što upada u oči je, dakle, odsustvo demokracije u detekciji pogibelji za demokraciju. A to znači da će se, u skladu s tradicijom, gušenje demokracije po svemu sudeći odvijati u formi njezina spašavanja. U izradi je rukavica čiji će liberalni dezen olakšati nastup čvrste ruke.

Ne treba zanemariti totalitarni potencijal zabrinutih čuvara demokracije: “više od 100 politologa u 31 europskoj državi”, The Guardian, The Jutarnji list, sve kako bi se poručilo trećini populacije da neodgovorno zlorabi svoja demokratska prava i ukazuje povjerenje mračnim silama destrukcije. Valjalo bi ih nekako preodgojiti, usaditi im imaginarnu predodžbu neprijatelja s nožem u zubima, uvjeriti ih da je pred njima samo jedan izbor: onaj između političkoga centra i neizbježne kataklizme.

Problem više nije samo u izvansistemskim ili antisistemskim političkim angažmanima, već u činjenici da sama demokratska procedura luči nepoželjne rezultate. A i takve ih je dobro krivotvoriti. Ljevica u današnjoj Europi praktički ne postoji, pogotovo ne “krajnja”, ali je ipak naglašena kao prijeteća avet. Zna se radi čega: “krajnja ljevica” je duda varalica.

Zapadna kapitalističko-parlamentarna drama u tom pogledu silno nalikuje onome čuvenom hrvatskom prizoru s konca devedesetih, kada su na tadašnjem Trgu hrvatskih velikana u Zagrebu neofašisti nasrnuli kamenjem, letvama i suzavcem na građane koji su prosvjedovali tražeći da se lokaciji vrati naziv Trg žrtava fašizma, da bi vedete hadezeovske vlasti potom izložile ocjenu kako se radi o “sukobu desnih i lijevih ekstremista”. Štos je, naravno, bio u tome da ime Trga žrtava fašizma nisu uklonili “desni ekstremisti”, nego hadezeovska vlast.

Za analogiju: smjerni europski liberali, perjanice političkog centra, jako loše gledaju na psovačku artikulaciju vlastite politike prema imigrantima, kakvu iskazuju radikalni desničari. Sjetimo se da je još C. Battistelli desnicu definirao kao centar lišen hipokrizije. Tako se pokazuje da i hrvatsko iskustvo može biti poučno u europskim dimenzijama: sva tajna svojedobnog trijumfa domobrana nad ustašama i partizanima leži u tome što između domobrana i ustaša nema bitne razlike. Naročito kad je na stvari obračun s “krajnjom ljevicom”.

Elem, jedini suvisli lijevi odgovor na Projekt PopuList treba biti strpljivi rad na Projektu PopušimiList