Žena varka

Autor/ica 👤Heni Erceg 2.8.2019. u 17:48

Izdvajamo

Ona perfidno impregnira naciju mržnjom prema migrantima, potpuno lišena sućuti prema patnjama afganistanskih žena, sirijske djece… I tu je procjep u njenom liku, lažna ženskost koja razotkriva njen patrijarhalni mačizam, koji pak podrazumijeva dehumaniziranje i svođenje mladih muškaraca isključivo na vojnike. Pa dok se povlači po graničnim šikarama i straši naciju invazijom opasnih mladića „vojne dobi“, napadajući demokratske institucije koje bilježe policijsko nasilje, ona se zapravo razotkriva kao tipični muški primitivac. Uostalom, nema te smotre oružja, a da nije pred fotoobjektivom zgrabila neku alatku, hvalila se kako ju je otac naučio pucati… Oružje dakle kao putokaz u stvaranju njene političke ličnosti. Militantne toliko da bi najradije sama prebila što više migranata, a ovako to u ime nje i njenih briselskih patrona čini hrvatska policija.

Povezani članci

Eto zašto onda Hrvati na čelu države imaju ženu. A zapravo varku. Čija se ženskost iscrpljuje tek u suzama za novim, mitskim „herojem“, koji da je branio „naše vrijednosti“, mada je riječ o vojniku poginulom u Afganistanu, za tuđe odvratne interese i dobru plaću. I to je ta militantna ispraznost koja briše granicu između haljine i vojničkih hlača.

„Treba tu kopilad zatvoriti na prisilnom radu do smrti“, želja je talijanskog vicepremijera Matea Salvinija, koji je odmah znao da su za smrt jednog rimskog policajca krivi migranti iz Afrike. Salve mržnje njegovih sljedbenika prelile su se medijskim prostorom, a sjetili su se fašisti razapeti i mladu kapetanicu spasilačkog broda, Carolu Rackette, jer ona „takve ubojice dovodi u zemlju“, a koja je nedavno odbila zapovijed da desetke iscrpljenih migranata sa svoga broda baci u more, nego ih je uspjela prebaciti na kopno i skoro završila u zatvoru. I dok su talijanski desničari histerično potpaljivali niske strasti, ispostavilo se da ubojice karabinjera nisu jadnici s istoka, nego je to mladić iz fine kalifornijske obitelji.

Naravno da se Salvini nije posuo pepelom, a i zašto bi? Pa on samo, fašistički ustrajno, brani građanska prava Talijana od najezde opasnih stranaca, on dakle u praksi provodi načelo suprotstavljanja građanskih prava ljudskim pravima, tu novu, teško prihvatljivu, mučnu filozofiju koja poništava najvažniju tekovinu demokracije, onu o temeljnim ljudskim pravima koja ne vrijede ni prebijene pare kada im se suprotstavi takozvano građansko pravo. Ili drugim riječima, kada se neka nacija „brani“ od neželjenih, drugačijih pojedinaca. To je ta suvremena, desničarska dogma koja melje humanost i poštivanje pojedinačnog ljudskog prava u ime oljuštenog, dehumaniziranog nacionalizma kakvim se Evropa brani na svojim granicama.

„Prema onima koji dolaze na našu granicu, a ne znate ni tko su, ni zašto dolaze, ponekad je nužna primjena odgovarajuće sile“, tako hrvatska predsjednica pravda regularno policijsko nasilje nad ljudima u nevolji. Ne treba sumnjati da gospođa brani prava svoje nacije braneći politiku grubog nasrtaja na temeljna prava migranata koji iz Bosne pokušavaju ući u Hrvatsku, u to ime ona se šulja po graničnim šikarama, e kako bi ustvrdila da ozljede migranata nisu rezultat policijske brutalnosti, nego nastaju od provlačenja po teško prohodnom terenu, od kojega međutim njoj nisu ostali nikakvi tragovi. Lanula je ona mnogo toga, a strane novine prenijele, te da hrvatska policija postupa humano, te da „problem treba rješavati drugdje, a ne da trošimo novac na zbrinjavanje migranata, pretežno vojne dobi“. Ogrezla desničarka u predizbornoj kampanji ustobočila se tako na hrvatskoj granici, negirajući dobro dokumentirano policijsko nasilje, razbijene glave, otete mobitele… nepoštivanje zakona o prihvatu i evidenciji migranata. Čuvarica institucija nema problem okomiti se i na institut pučke pravobraniteljice, zadužene od parlamenta da štiti ljudska prava, a koja je objavila pismo jednog policajca koji joj se obratio jer mu je postalo nepodnošljivo provoditi naloge šefova da migrantima oduzima novac, mlati ih i deportira natrag, u Bosnu. Podučava predsjednica novinare da se „ne povode za stranim medijima koji rade u tko zna čijem interesu“, nego im savjetuje da žmire na policijsku brutalnost, na kršenje ljudskih prava, ako je to u interesu hrvatske nacije i, još gore, briselskih nalogodavaca.

Šefica države, uza sve ostalo, ispostavlja se i kao banalna karikatura feminizma, makar pokušava njegovati upravo feministički imidž žene koja se krvavo izborila za svoja prava, ne, ona je sva suprotnost ženskosti, pa kada kaže da je „kao ženu i majku posebno pogađa pitanje gdje su im žene, djeca, majke“, tim „migrantima, vojno sposobnima“, vrijedi se zapitati kako su joj izmakle mučne slike mrtve djece nasukane na plažama Mediterana. Ne, ona perfidno impregnira naciju mržnjom prema migrantima, potpuno lišena sućuti prema patnjama afganistanskih žena, sirijske djece… I tu je procjep u njenom liku, lažna ženskost koja razotkriva njen patrijarhalni mačizam, koji pak podrazumijeva dehumaniziranje i svođenje mladih muškaraca isključivo na vojnike. Pa dok se povlači po graničnim šikarama i straši naciju invazijom opasnih mladića „vojne dobi“, napadajući demokratske institucije koje bilježe policijsko nasilje, ona se zapravo razotkriva kao tipični muški primitivac. Uostalom, nema te smotre oružja, a da nije pred fotoobjektivom zgrabila neku alatku, hvalila se kako ju je otac naučio pucati… Oružje dakle kao putokaz u stvaranju njene političke ličnosti. Militantne toliko da bi najradije sama prebila što više migranata, a ovako to u ime nje i njenih briselskih patrona čini hrvatska policija. Dok ona sama otvoreno gnječi institucije koje bi trebala štititi, pa je tako toplo podržala odluku gradonačelnika Vukovara da odbije dvojezične natpise u tom gradu, jer da tamošnji Srbi moraju pričekati na upotrebu svoga pisma, budući da su „ratna sjećanja Hrvata još jako svježa“. I time prezrela instituciju Ustavnog suda koji je odluku o dvojezičnosti i donio.

Mladina