SNJEŽANA KORDIĆ: PURIZAM JE SUPROTAN OD ZNANOSTI

Autor/ica 👤Snježana Kordić 17.5.2015. u 14:41

Izdvajamo

Ovdje se ponovo vidi koliko su kroatisti zastranili: umjesto da opisuju upotrebu, oni joj puristički nameću. Ne opisuju stvarni jezik nego onakav kakvim ga zamišljaju. To je privlačna pozicija jer se ne moraju držati jezične stvarnosti nego u mislima kreiraju vlastitu stvarnost. Problem je samo ako ih netko povuče za rukav i pokaže u kolikoj mjeri su se odvojili od zemlje. Jer jezik nije ono što pojedinac ide zamišljati u svojoj glavi, nego ono što je vidljivo u upotrebi.

Povezani članci

|Foto: Š. G.|

Piše: Snježana Kordić – “Jezik i nacionalizam”

U suvremenoj lingvistici izraz purizam se upotrebljava kao »pogrdna riječ« (Olt). Purizam je »termin koji se u lingvistici koristi pejorativno za karakteriziranje načina razmišljanja koji jezik gleda kao nešto što je potrebno čuvati od vanjskih procesa koji ga zahvaćaju i mijenjaju. Tu ’purističku’ brigu lingvisti smatraju neumjesnom, naglašavajući neminovnost jezičnih promjena kao odraza društvenog, kulturnog i psihološkog razvoja« (Crystal). Lingvistima je poznato da je purizam suprotan od znanstvenog pristupa jeziku i da »je termin ’purist’ opterećen emocionalnim asocijacijama. Kao podrugljiv naziv ima danas samo negativno značenje« (Olt).

Utoliko više zabrinjava što na čelu purističke jezične politike u Hrvatskoj stoje baš tamošnji lingvisti (Leto). Utvrđeno je da purizam nema podlogu u znanstvenom pristupu jeziku niti proizlazi iz samog jezika: »Purizam se ne pojavljuje automatski za vrijeme određenog stadija jezičnog razvoja, nego je uzrokovan laičkim uvjerenjima o jeziku, npr. da će jezik propasti ili da se kvari« (Langer/Davies). Neupućeni gledaju jezik kao nešto »što je postojalo u čistom i neiskvarenom obliku jednom u povijesti, usprkos činjenici da se oni koji bi morali znati, naime obrazovani lingvisti čiji posao je da znaju sve o jeziku, s time ni u najmanjoj mjeri ne slažu« (ibid.).

Profesionalni lingvisti odbacuju puristička uvjerenja o navodnoj nekadašnjoj čistoći jezika i o njegovom kvarenju »kao kriva shvaćanja i iz temelja pogrešna, nastala uslijed nedostatka razumijevanja kako jezik funkcionira« (ibid.). Budući da je puristički pristup jeziku znak neznanja, lingvisti promatraju »jezični purizam kao najupadljiviji primjer narodske lingvistike« (ibid.). U Hrvatskoj su, nažalost, baš jezikoslovci nosioci tog neznanja.

Umjesto da poput profesionalnih lingvista ukazuju na neutemeljenost purizma, oni svom snagom proizvode purizam šireći dva tipa purističke ideologije: »Prvi bismo mogli nazvati sanitarnim purizmom. Njegov cilj je čišćenje jezika, ili kako je istaknuto kod Cameron, sprovođenje ’jezične higijene’. Taj purizam govori o čistoći i uređivanju – eliminirajući ono za što se misli da je kvarenje ili greška u upotrebi, i čisteći ili purificirajući postojeće zapise jezika, a time i opise jezične povijesti koji su zasnovani na tim zapisima. Metafora je to fizičke čistoće ili urednosti: povezuje implicitno jezik s fizičkim objektima i materijom. Kao što fizička materija može postati prljava, zagađena ili nečista, tako – vjeruje se – može i jezik u upotrebi postati zagađen ili nečist, a kao što se fizička materija može očistiti ili purificirati, tako se korišteni jezik može čistiti ili purificirati. Međutim, bitno je imati na umu da je ovo zaista samo metafora jer jezik ni u kojem slučaju nije fizički objekt ili materija. On je apstraktan entitet, i kao takav ne može biti nečist ili pokvaren« (Milroy).

Na osnovi neznalačkih uvjerenja »purizam se bavi ne samo uklanjanjem (nepoželjnih) jezičnih svojstava nego i očuvanjem poželjnih elemenata. Ovdje zapažamo važnost subjektivnog vrednovanja jezičnih elemenata od strane (utjecajnih) članova ili grupa u jezičnoj zajednici: tko će reći što je poželjno ili nepoželjno?« (Langer/Davies). Uvid u više definicija purizma pokazuje da se »navedene definicije velikim dijelom slažu oko toga što je purizam: jedan (utjecajni) dio jezične zajednice izražava prigovore zbog prisutnosti određenih jezičnih svojstava i namjerava ih izbaciti iz jezika. Obrazovani lingvisti smatraju takav postupak problematičnim jer nijedan jezik nije precizno definirani entitet s jedinstvenom poviješću niti zatvoreni skup jezičnih svojstava. Zato svaki pokušaj čišćenja jezika mora biti pogrešan jer nijedan jezik nije nikada bio čist« (ibid.).

Pored sanitarnog purizma postoji i »drugi, donekle različit tip purizma, koji možemo zvati genetičkim purizmom. Prema genetičkopurističkom pristupu tobožnje kvarenje je rezultat isključivo utjecaja drugih jezika« (Milroy). Taj vid purizma je svojim aktivnostima usmjeren »eksterno (ili ksenofobično)« (Geers). Njegova bit je »’borba’ protiv vanjskih utjecaja kakvi su strane riječi, posuđenice, kalkovi, internacionalizmi« (ibid.). Međutim, za lingviste je neosporno da »ne postoje ’čisti’ jezici. Na razini jezika nikad nije postojala ’netrpeljivost prema stranome’, jezični dodiri i razmjena jezičnog materijala uvijek su bili nešto prirodno, spontano, dok je jezično razgraničavanje prema susjedu koji drugačije govori ili čak isključivanje njega uvijek neprirodno i abnormalno« (Pohl). Zato »lingvisti vjeruju da je svaki jezik produkt jezičnog kontakta i da ne postoji nešto što bi bilo čisti jezik« (Langer/Davies).

Tako npr. »njemački je kao i svi drugi jezici produkt jezičnog kontakta« (ibid.). Proces jezičnih kontakata neprestano je u toku, što se vidi i iz novih izdanja rječnika njemačkog jezika: »najnovije izdanje ortografskog Dudena, kojeg većina Nijemaca gleda kao glavni rječnik koji obuhvaća sve njemačke i samo njemačke riječi, uključilo je znatno povećan broj anglicizama – jer su se pojavljivali dovoljno često u autentičnim njemačkim tekstovima« (ibid). Glavni rječnik njemačkog jezika Duden ravna se uvijek prema upotrebi, i »cilj Dudena je pružiti pomoć kod korištenja normi inherentnih jezičnoj upotrebi (jezičnoimanentnih normi upotrebe)« (ibid.). Duden dakle opisuje upotrebnu normu, a ne pokušava joj puristički nametati jer bi to bilo u suprotnosti s lingvistikom.

Jezik i nacionalizam

Ovdje se ponovo vidi koliko su kroatisti zastranili: umjesto da opisuju upotrebu, oni joj puristički nameću. Ne opisuju stvarni jezik nego onakav kakvim ga zamišljaju. To je privlačna pozicija jer se ne moraju držati jezične stvarnosti nego u mislima kreiraju vlastitu stvarnost. Problem je samo ako ih netko povuče za rukav i pokaže u kolikoj mjeri su se odvojili od zemlje. Jer jezik nije ono što pojedinac ide zamišljati u svojoj glavi, nego ono što je vidljivo u upotrebi. Pogrešno je i nerealistično ako pojedinac umišlja da je potrebno popravljati upotrebu i da će on to učiniti. Naime, sve što postoji u upotrebi ima svoju funkciju jer inače ne bi postojalo. A lingvist opisuje upotrebu i osvještava kakvu funkciju ima korištenje pojedinih jezičnih sredstava. Samo osoba neupućena u funkcioniranje jezika može umišljati da je u stanju praviti jezik savršenijim nego što to upotrebom čine milijuni korisnika kroz dugačko vremensko razdoblje.

Puristi se bore protiv egzistencijalne stvari kod jezika – protiv njegove upotrebe: »Kao što knjižničaru može biti najvrednija knjižnica ona koja je zaštićena od korištenja, tako je jezičnom ideologu onaj jezik najsavršeniji koji se ne koristi. Upotrebu svakako smatra štetnom za ispravnost, čistoću i analogiju« (Reichmann). Iza izraza čistoća skriva se, prema Oskaru Reichmannu, shvaćanje da jezik ima tim veću vrijednost za nacionalnu identifikaciju što je manje ’onečišćen’ utjecajima iz drugih jezika, iz razgovornog jezika itd. Ali da takvi utjecaji u stvarnosti ne ugrožavaju nacionalnost, pokazuje i tekst Berlinske akademije znanosti iz 1918. u kojem se kritizira purizam nekih njemačkih filologa i navodi da engleski jezik ima mnogo više stranih riječi nego njemački, pa da zbog toga ipak nikad nije patio inače senzibilni nacionalni osjećaj Engleza (Gardt). U tekstu se ističe da su strane riječi »važni svjedoci kulturnog života jednog naroda, spomenici njegove povijesti oformljivanja, njegovih dodira s drugim narodima, od kojih je primao vrijedan duhovni i tehnički dobitak. Bogatstvo stranim riječima je štoviše obilježje razvijenog kulturnog jezika, ono je neophodno obogaćivanje i čak profinjavanje mogućnosti izražavanja« (iz Gardt).

Peter von Polenz obrazlaže zašto su purističke aktivnosti neopravdane i znanstveno neutemeljene: »Kao što je pogrešno i opasno određivati strukturu društva prema porijeklu osoba, tako je lingvistički pogrešno i beskorisno strukturu rječničkog blaga živog jezika raščlanjivati prema porijeklu riječi. Kod suvremenog stanja nekog jezika je bitno tko koristi neku riječ, pred kime je koristi, u kakvoj situaciji, na koju temu, u kakvom kontekstu, s kakvom stilskom obojenošću i prvenstveno s kakvim značenjem naspram značenja drugih riječi unutar skupine u kojoj je posuđena riječ našla svoje mjesto. Često se dogodi da mnogi govornici neke riječi stranog porijekla ne razumiju ili pogrešno razumiju, ali uzrok tome nije toliko strano porijeklo tih riječi ili njihovih sastavnih dijelova, nego njihova jezičnosociološki i stilski vezana upotreba. Takvu jezičnosociološki i stilski vezanu upotrebu imaju i mnoge takozvane ’domaće riječi’, pa je stoga kriterij porijekla neosnovan«.

Kad bi prema purističkim zahtjevima sve riječi sadržavale samo ’domaće osnove’, »prema tom principu bi se, međutim, sve novo uvijek izvodilo samo od starog sastava«, a posljedica bi bila da bi »stare osnove riječi zbog toga i zbog prenesene upotrebe postale preopterećene stalno novim značenjima« (ibid.). Neosporno je da »se nijedan suvremeni kulturni jezik ne može kod daljnjeg razvoja svog rječničkog blaga zadovoljiti tradicionalnom zalihom osnovnih leksema« (ibid.).

To potvrđuje i primjer danas najprestižnijeg jezika na svijetu, engleskog, jer engleski se 70%-80% sastoji od stranih elemenata: »Ono što engleskom jeziku daje bogatstvo i uglađenost, to su svi oni strani elementi koji su se u njemu stopili. Engleski jezik je postao svjetski jezik ne samo po tome što se proširio po velikom dijelu svijeta, nego i po tome što je duhovno bogatstvo drugih naroda primio u sebe« (Horak).

Nekima je to bilo jasno i 1940-ih godina u Njemačkoj, pa tako npr. Wehmeyer 1942. piše protiv protjerivanja riječi stranog porijekla, i govoreći o njemačkom jeziku »dokazuje da je broj riječi stranog porijekla u engleskom, francuskom, španjolskom, nizozemskom i ruskom jeziku barem jednako toliko velik« (iz Polenz). On pravilno utvrđuje i da »pitanje stranih riječi predstavlja umjetan problem, koji su njemački lovci na strane riječi preuveličali tako što su se zatvorili pred kulturnim utjecajem koji je normalan u suvremenim jezicima« (ibid.).

Purizam je u suprotnosti s temeljnim lingvističkim pravilom da »na početku svakog promatranja jezika okrenutog sadašnjosti stoji – kako je već i u staroj filologiji pri ophođenju s tekstovima bilo normalno – ne jezični osjećaj obrazovanog promatrača jezika, nego pažljivo prikupljanje i interpretacija izvornog materijala iz stvarne jezične upotrebe govornika danas i ovdje. Tko usprkos tome misli da uz riječi ipak treba u svakom slučaju, u svakom kontekstu, ići njihovo porijeklo i onda kad te dijakronijske činjenice govornici ni pri upotrebi jezika nisu svjesni, taj veliča jedan mit koji je pogotovo u Njemačkoj djelovao i – kao što smo vidjeli – napravio mnogo zla« (Polenz).

Uvid u stavove profesionalnih lingvista prema purizmu daje jednoznačan rezultat: »pokazali smo kako lingvisti gledaju purizam kao općenito ništavne napore, zasnovane na naivnom i potpuno pogrešnom shvaćanju jezika« (Langer/Davies). Imajući to u vidu, možemo se zapitati zar je moguće da u 21. stoljeću u kroatistici, dakle na području koje bi trebalo biti lingvističko, neznalački pristup potpuno potisne znanost? Moguće je jer »naravno da se napredak ne odvija stalno, nego se izmjenjuju unapređivanje i unazađivanje. Ima regionalno i vremenski ograničenih padova unazad« (Dawkins). Takav pad unazad može se danas promatrati u hrvatskoj filologiji.

: Dr. sc. habil. Snježana Kordić, lingvistica

Uzrokovan je time što je od 1990-ih godina »obnovljeno inzistiranje na političkim kriterijima za napredovanje na poslu, poput ’dobar sin nacije’. Naravno da to ne pomaže porastu profesionalizma, koji bi zaista bio koristan za rješavanje problema« (Schöpflin). Aktualno »političko i ukupno društveno raspravljanje u najvećoj mjeri određuju one elitne grupe čiji utjecaj se zasniva prvenstveno na važnosti i mobilizirajućoj snazi društvenokulturnih (nacionalističkih, etničkih, religijskih itd.) sistema uvjeravanja, a ne one elitne grupe koje se odlikuju posebnom stručnom kompetencijom« (Sterbling). To je jedan od razloga zašto na južnoslavenskim prostorima vladaju »anakronistički kaos mafije i manchersterskog liberalizma, desničarskog populizma i etnonacionalizma« (Altermatt).

Etnonacionalizam je omogućio da se razmaše jezični purizam. Budući da »jezični purizam ima veliku sklonost prema pisanim normama, preskriptivnim gramatikama i prisiljavajućim jezičnim programima« (Wildgen), on znatno narušava slobodu korištenja jezika. Zato ne iznenađuje zapažanje kako uslijed purizma »na području kulturne politike« u Hrvatskoj od 1990-ih godina vlada »jedan novi oblik ropstva« (Werner).

Snježana Kordić
Iz znanstvene monografije Jezik i nacionalizam;
Izdavač: Durieux, Zagreb 2010.