Sjećanje i življenje: Sjenama Srđana Aleksića i Gorana Čengića  

Izdvajamo

• U Bosni i Hercegovini, kultura sjećanja kao etička platforma onih koji su oprostili, iritirajući je podsjetnik etnonacionalnim politikama da se ne mogu realizirati dok ne budu realizirane u priznavanju zločina koji je činjen u ime tih politika. Ta samopriznanja vode ka „kolektivnom pokajanju“ i uzročno posljedično ka opraštanju koje, kako kaže Levinas, znači ukidanje svog stanja žrtve. Tog ukidanja neće dakle biti u potpunosti sve dok najodgovornije nacionalističke politike ne priznaju, jasno i precizno, bez uopćavanja i uljepšavanja svoj konstitutivni grijeh za otvaranje logora, ubijanje ljudi, masovne egzekucije, zločine protiv čovječnosti, genocid... To, baš to vodi ka prevazilaženju stanja žrtve i boljem društvu. 

Povezani članci

• Presuda Damiru Avdiću za izdaju revolucije
• Mostarske balerine na Dance World Cupu u Španiji
• Povratnička udruženja za neprovedbu presude Ustavnog suda u vezi sa Zakonom o JMB-u odgovornim smatraju zastupnike iz RS
• UNDP obilježava 50. godišnjicu postojanja
• Kulturno ljeto u Herzegovina lodges: kulturne poslastice
• Život u tranziciji

Ako odustajemo, ako pobjeđuju obnovljene kolaboracionističke i nove ekstremističke ideologije, ne odustajemo li od sebe kao ljudi?  

Piše: Nerzuk Ćurak

U našim krajevima disciplina koja udarnički uspijeva je sistemsko nepriznavanje zločina. Pretvorilo se u frustrirajuću kulturu poricanja na svim stranama bermudskog, pardon, dejtonskog trougla. Na što se odnosi to zaglušujuće poricanje? Ono se odnosi na najtamnija mjesta historije i participira u ideologiji zaborava kojom se obeshrabruje proizvodnja odgovorne kulture sjećanja, one kulture koja sebe uzdiže uzdizanjem i priznavanjem, ne samo sebe i svoje žrtve već uzdizanjem Drugog i njegove žrtve, bez ikakve prethodne proračunatosti. Tu leži „duboki temelj za krajnju mogućnost međuljudskog odnosa“ jer „ono što se nalazi u osnovi čistog odnosa prema drugom, jeste odnos koga možemo nazvati odnosom svetosti. Svetost je najviša plemenitost čina odnosa prema drugom, ono što zovemo ljubav ili poštovanje prema bližnjem“, kategoričan je Emanuel Levinas. 

Ta svetost dotaknula je mnoge znane i neznane ljude naše domovine, ali u institucionalnoj memoriji za njih nema mjesta na način koji bi doveo do okončanja kulture poricanja. Primjera radi, desekularizirana, kakistokratska SDA vlast u opštini Novo Sarajevo ne dozvoljava da nova sportska dvorana u toj općini ponese ime Gorana Čengića, časnog sportiste koji je u ratnom paklu Grbavice ubijen zbog ljudskog čina pomoći drugom, nemoćnom čovjeku. Goran očigledno ne pripada sjećanju neprosvjetiteljske vlasti, neću da vjerujem da je to zbog Goranove etničke genealogije, koja je s onu stranu monoetničke čistoće. I opet, primjera radi, Ratko Mladić je unutar srpske epskonacionalističke kulture povezujući mythos izgradnje novog poricateljskog logosa a Srđan Aleksić je remetilački faktor tog mythosa, prezirući logos, jer ne zahtijeva ništa za svoju ljubav prema bližnjem. Ne zahtijevajući ništa, on svojom nadhistorijskom gestom spašavanja prijatelja druge nacije u vihoru rata, poriče poricanje i unosi nemir u projektiranu sliku budućeg poricateljskog logosa. 

Zašto je to tako? Zašto su reprezentacije poricanja snažnije i uticajnije od bezinteresnog sjećanja? Zato što i 24 godine od okončanja rata mi ne živimo u mirnom društvu koje je zasnovano na slobodi i pravdi, na mogućnosti da konstituirate, na principima politike prijateljstva, vrlo odgovorne geste sjećanja na ono što se desilo a što opterećuje našu stvarnost i općenito međudržavne i međunacionalne odnose u regiji. 

To znači da mi u stvari ne živimo u miru, da više od dvije decenije nakon rata živimo u (ne)-ratu, u kojemu dezintegrirajući simbolički elementi samo potvrđuju daljnje odustajanje etnonacionalističkih kao elita od proizvodnje i afirmacije najboljih zajedničkih tradicija kao što je npr. neoktroirana, sinkretistička kultura sjećanja koja zahtijeva suočavanje.  

Zar potvrda takvog odnosa nije i nedavno postavljena izložba u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine Mir sa ženskim licem, koja je nastala u suradnji vrijedne i agilne njemačke fondacije ZFD i ženskog mirovnog pokreta u BiH, na čijem je osmomartovskom otvaranju bilo upadljivo prisustvo ambasadora i ambasadorica nekoliko prijateljskih zemalja a od relevantnih bh. političarki i političara nismo zamijetili nikog, ama baš nikog. Nacionalizam se plaši odgovorne i zajedničke kulture sjećanja koja je ispisana i pomenutom izložbom, njenim ženskim licem i ženskim pismom. 

Upravo je predmetna izložba jedan od poželjnih oblika suočavanja društva sa teškim naslijeđem bliske prošlosti, jer protagonistice ovog svojevrsnog manifesta vrijednosti, svojom životnom epizodom u hronologiji svjetskog nereda, svjedoče odgovornu kulturu sjećanja ali i sposobnost da nastave život punim plućima, bez obzira na tugu, predrasude i druga ograničenja isključujuće kulture samoviktimizirajućeg patrijarhata. 

Ovakva i slična suočavanja su nam potrebna, najviše tamo gdje najviše nedostaje svijest o počinjenom zlu – u politici, u političkoj sferi koja lobotomizira građane, koristeći svoje instrumentalizirane, ogavne medije za nove apokaliptične najave, a čiji je recentni vrhunac odvratni tekst beogradskih Večernjih novosti o ratnom zločinu na tuzlanskoj kapiji.  

Šta se hoće ovim gebelsovskim uratkom, ovim medijskim nasiljem koje promovira govor mržnje, u najboljoj tradiciji zloglasne Politikine rubrike s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošlog stoljeća – Odjeci i reagovanja? Šta se hoće s četnicima u Višegradu? Miroljubiva i aktivna koegzistencija? Razvoj nevladinog sektora? Širenje turističke ponude u slivu rijeke Drine? Na stranu ironija; hoće se ugroziti mir, hoće se trajni ostanak u izmišljenoj prošlosti, hoće se zaustavljanje procesa pomirenja, hoće se laž kao istina nacionalnog bića, hoće se potpuna degradacija ljudi koji žele graditi odgovornu memorijalnu kulturu s kantovskim uvjerenjem da svijet neće biti gori ako je u njemu sve više dobrih ljudi. Onih ljudi koji odbijaju kulturu nasilja i suočavaju se sa zločinima počinjenim i u njihovo ime a da ih niko za to nije pitao; oni nikome nisu dali dozvolu za ubijanje drugih ali nose teret pripadnosti i žele katarzu. Svjesni da istinskog pročišćenja nema, odustane li se od trajnog i odgovornog podsjećanja na masovna ubistva naroda, svih naših naroda i naroda svijeta.  

Ako odustajemo, ako pobjeđuju obnovljene kolaboracionističke i nove ekstremističke ideologije, ne odustajemo li od sebe kao ljudi?  

U Bosni i Hercegovini, kultura sjećanja kao etička platforma onih koji su oprostili, iritirajući je podsjetnik etnonacionalnim politikama da se ne mogu realizirati dok ne budu realizirane u priznavanju zločina koji je činjen u ime tih politika. Ta samopriznanja vode ka „kolektivnom pokajanju“ i uzročno posljedično ka opraštanju koje, kako kaže Levinas, znači ukidanje svog stanja žrtve. Tog ukidanja neće dakle biti u potpunosti sve dok najodgovornije nacionalističke politike ne priznaju, jasno i precizno, bez uopćavanja i uljepšavanja svoj konstitutivni grijeh za otvaranje logora, ubijanje ljudi, masovne egzekucije, zločine protiv čovječnosti, genocid… To, baš to vodi ka prevazilaženju stanja žrtve i boljem društvu. 

Izgledi za budućnost rastu, ako, s jedne strane ljudi ne bivaju zarobljenici prošlosti (što zahtijeva apsolutno, bez ikakve mimikrije, političko priznanje zločina koji su se dogodili i političke geste koje prate to priznanje) a sa druge strane snažno se uspijevaju oduprijeti rastućoj fikcionalizaciji stvarnosti koja je povezana sa odsustvom političkog priznanja zločina. Samorazumljivo je da zarobljenost u prošlosti ne implicira naročitu budućnost, ali, nema mirne budućnosti ni ako se fikcija proizvodi kao realnost, ako se, primjera radi, fikcija o nemogućnosti zločina u odbrambenom ratu ili fikcija o nijednoj spaljenoj crkvi od pripadnika ARBiH ili fikcija o nepostojanju koncentracionih logora u zapadnoj Hercegovini ili fikcija o srebreničkom genocidu koji se nije dogodio, kolektivizira kroz obrazovne i druge institucionalne mehanizme tjerajući građane da žive te fikcije. Onda te fikcije suspenduju empatiju, obrazac univerzalne ljudskosti nestaje i otvara se novi prostor za trijumf ubilačkih ideologija. 

One nadiru s uvjerenjem njihovih protagonista da dobri ljudi opet neće poduzeti ništa. Izuzev što će, godinama nakon nove eksplozije zla, u malograđanskom miru slaviti one koji su se suprotstavili. Nekog poput Srđana, nekog poput Gorana.