Sejo Sexon: Nemamo pravo da se maknemo sa fronta i kad znaš da pojačanje neće doći

Povezani članci

• Gdje nestade Inzkov zakon?
• Jelka Sokolu zulum učinila
• Poštovanom građaninu
• Drago Bojić: O pobjednicima i poraženima
• Đavao u Haagu
• OLIVER FRLJIĆ: ZA DNEVNO.RS – SPREMNI?

foto: Matej Grgić/glazba.hr

Na dva kilometra od kultne sarajevske knjižare Buybook gdje smo snimali podkast, u nekadašnjoj ulici Fuada Midžića, prije 40 i nešto godina krenula je magija. Ne samo ona muzička, nego i životna, pa ako hoćete i proročanska – ona koja je na duhoviti način oblikovala generacije. Ni rat tu priču nije mogao zaustaviti, a u njenom centru bilo je i ostalo Sarajevo, ako ćemo pošteno vjerovatno jedini grad koji je na ovim prostorima uspio sažvakati historiju koja mu se natovarila na leđa i tako je barem taj grad demantirao Winstona Churchilla koji je tvrdio da Balkan proizvodi više historije nego što je može podnijeti.

Jedan od ključnih ljudi za tu magiju, iako sam u nju ne vjeruje, jedan od osnivača New Primitivsa, benda Zabranjeno pušenje i nezaboravnih Nadrealista je Davor Sučić, aka Sejo Sexon, ili kako ga neki zovu Sula. Da se ta priča sa imenom jednostavno objasniti – kad se kad se Robert Allen Zimmerman mogao zvati Bob Dylan, što ne bi i Davor Sučić mogao biti Sejo Sexon, ili Sula…

Iako su na prvu djelovali konfuzno, pokretači priče o novom primitivizmu su znali kuda gone, kako i ne bi kad je u toj ekipi bio i Srđan Velimirović (arhitekta), Elvis J Kurtović – idol generacija, Nele, Zenit, Đuro, Ogi, Minka, urednici poput Bore Kontića… Iz Sejinih tekstova izviru slike, legendarni taksista Šeki (koji je u stvari bio i bubnjar Pušenja), Ibro Dirka, Abid, Murga Drot, Mile Hašišar, Dženita koja polaže test za dženet… Tu je i lik koji je zakasnio daidži na dženazu, u tim ulicama stanuju djevojčice kojima miriše koža, ili u kojima rastu čempresi i drot… Opet, meni je Zabranjeno pušenje romantizam.

U zadnjih 26-27 godina išao sam stotine, vjerovatno i nekoliko hiljada puta iz Sarajeva do Mostara i Stoca i obrnuto, a kada vidim tablu Bradina, meni nije u glavni Ante Pavelić koji se tu rodio, niti je nelegalna džamija koju je Armija RBiH napravila na srpskoj zemlji, pa je morala sklanjati, o čemu sam pisao nekada za Dane, nego Pišonjini snovi i kako neki mogu gore, a on i Žuga ni na more…

O ovome pričamo u podkastu sa Sejom, kao i odnosu sa Neletom Karajlićem i može li na miru gledati čovjeka koji jedan dan pjeva Fikretu, a sutra tvrdi da je Sarajevo džamahirija i sve ove godine amnestira ratnog zločinca Radovana Karadžića. O simbolici tragedije Boška i Admire, odlaze li mladi odavde zbog love ili zbog podcjenjivanja i nepravde, je li pjesma Fildžan viška bila terapeutska za njega, ali i za sam grad?

U ex Jugoslaviji čuveni Buldožer je pionir društveno angažnovane muzike i poruka, a taj damar i dandanas ima Sejo, kao i njegove pjesme, pa se osvrnuo i tragediju u Gazi i Izraelu. Poslovica kaže ”kad se razviju zastave, sva pamet je u trubi”, zašto uvijek na zemaljskoj kugli uvijek mora biti neki Vukovar, Sarajevo, juče Buča, a danas Gaza? Lou Reed je bio ikona slabih, onih odgurnutih na marginu, pjevao je o raji. To je i Sejo Sexon. U, za mene najboljoj pjesmi Zabranjenog pušenja, ”Kino Prvi maj”, da bi zaboravili svu nepravdu i belaj, za sve nas, za raju, pobjeđuju Čelični Obad il’ Mali Zmaj. Sejo Sexon – Mali Zmaj i Lou Reed moje generacije.

Razgovarao: Amer Obradović