FELJTON: HERCEG-BOSNA U HAAGU (5)
Politika zatvorenih očiju

tačno.net
Autor/ica 16.11.2019. u 09:58

Izdvajamo

  • Navedeni dokazi tek su manji dio argumenata kojima je Tužiteljstvo Haškoga suda uspjelo uvjeriti suce – a to pred Haškim sudom nije bilo lako - da Hrvatska uistinu jest instrumentalizirala HVO i Herceg-Bosnu za pokušaj Tuđmanove politike otcjepljenja dijela susjedne zemlje. Danas, u hrvatskoj politici s obje strane hrvatsko-bosanskohercegovačke granice, na djelu je negiranje svih tih činjenica i nalaza Haškoga suda. Takva politika ne može se nazvati drukčije nego - politikom zatvorenih očiju.

Povezani članci

FELJTON: HERCEG-BOSNA U HAAGU (5)<br data-src=Politika zatvorenih očiju" />

Tuđman i Šušak 1992. – foto Božidar Vukućević

Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.

“Hrvatske snage, HVO i samostalne jedinice pljačkale su i palile kuće i staje, ubijale civile bez obzira na dob i pol, klale stoku, razarale ili oštećivale džamije, hapsile civile i prebacivale ih u zatočeničke centre gdje su životni uslovi bili bijedni i gdje su bili prisiljeni da kopaju rovove i ponekad korišteni kao živi štit. Napadnuto je, kako je naveo i sam optuženi, dvadesetak sela, sva jednom te istom taktikom. Selo bi najprije bilo ‘okruženo’. Napad bi započeo artiljerijskom vatrom. Jurišne snage i snage za pretres, organizirane u grupe po pet do deset vojnika, sprovele bi ‘čišćenje’ sela. (…) Hrvatske snage djelovale su sasvim koordinirano. Opseg i jednoobraznost zločina počinjenih protiv muslimanskog stanovništva u tako kratkom roku navodi na nedvojben zaključak da je bila riječ o planiranoj akciji sa ciljem da se muslimansko stanovništvo natjera u bjekstvo.” To je navod iz nepravomoćne presude Haškoga suda generalu HV-a i HVO-a Tihomiru Blaškiću, ratnom zapovjedniku Operativne zone Srednja Bosna, kojom je raspravno vijeće saželo ofenzivno ratno djelovanje “hrvatskih snaga, HVO-a i samostalnih jedinica” u srednjoj Bosni. Blaškić je 3. ožujka 2000. osuđen na 45 godina zatvora, a presuda će četiri godine kasnije biti smanjena za čak 36 godina.

Usprkos dramatičnom smanjenju kazne, Žalbeno vijeće, koje je drugostupanjsku presudu izreklo 29. srpnja 2004., nije osporilo činjenice o zločinima utvrđene u prvoj presudi, dugoj 287 stranica. Na osnovu novih dokumenata, Žalbeno vijeće je preispitalo, i uvelike odbacilo, odgovornost koju je Blaškiću pripisano nepravomoćnom presudom. Te “nove” dokumente Tuđmanova je vlast prethodno zatajila Haškome sudu, ali ih je Blaškićeva obrana, nakon promjene vlasti u Hrvatskoj 3. siječnja 2000. godine, ipak uspjela pribaviti. Usprkos značajnom smanjenju kazne Blaškiću, i suprotno dojmu koji je o tome stvoren u javnosti, skraćenje kazne nije značilo da zločini za koje je oslobođen uopće nisu počinjeni, nego samo to da su za njih odgovorni drugi ljudi.

Nepravomoćna presuda Blaškiću iz ožujka 2000. najvažnija je međutim po tome što je njome Haški sud prvi put ustanovio da su Hrvatska i BiH, tijekom rata HVO-a i Armije BiH, bile u međusobnom sukobu, što sugerira da je Hrvatska napala susjednu državu.

Takva ocjena ostala je kao trajna karakterizacija hrvatsko-bošnjačkog rata, koju je Haški sud s vremenom samo produbljivao. Svi ti novi dokazi naposljetku će se akumulirati u definitivnu sudsku ocjenu kako su hrvatski zločini na Bošnjacima počinjeni u sklopu “udruženog zločinačkog pothvata” u kojemu je sudjelovao i dio državnog vrha Hrvatske, na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom. A baš su to hrvatske vlasti htjele izbjeći – Tuđmanova i pod cijenu opstrukcije suradnje sa sudom, koja je, krajem devedesetih, uzrokovala potpunu međunarodnu izolaciju zemlje.

U procesu Blaškiću, obrana je osporavala tvrdnju tužiteljstva da je rat HVO-a i Armije BiH bio međunarodni sukob, tvrdeći kako je bila riječ u “sukobu unutrašnjeg karaktera”, u koji Hrvatska nije bila uključena. Tužiteljstvo, s druge strane, tvrdilo je – navodi se u prvostupanjskoj presudi – da su “direktna vojna intervencija Hrvatske i učestvovanje njenih oružanih snaga na strani Hrvatskog vijeća obrane u oružanom sukobu protiv bosanskih Muslimana učinili da taj sukob poprimi međunarodni karakter najkasnije u januaru 1993.” Štoviše, tužiteljstvo je tvrdilo “da se djelovanje HV-a proširilo na srednju Bosnu čak i prije tog datuma, koji označava početak razdoblja pokrivenog optužnicom”.

Obrana je, navodi se u presudi, tvrdila “da je HVO osnovan radi suprotstavljanja srpskoj agresiji u Bosni”, jer je, “nakon sukoba Hrvata i Srba u Ravnom, predsjednik Izetbegović navodno izjavio: ‘Ovo nije naš rat.'” “Bosanski Hrvati su na te riječi navodno reagirali nastojanjem da organiziraju vlastitu odbranu od prijetnje koju su predstavljali Srbi.” HVO, tvrdila je obrana, “nije nikada imao za cilj borbu protiv Muslimana.”

Da to potkrijepi, obrana se pozvala na sporazum koji su HDZ, Srpska demokratska stranka (SDS) i Stranka demokratske akcije (SDA) u svibnju 1992. potpisale s Međunarodnim komitetom Crvenog križa (MKCK), tvrdeći kako taj sporazum “pokazuje uvjerenje MKCK-a da se radi o unutrašnjem sukobu.”

Haški suci nisu prihvatili taj argument. “Strane u sukobu ne mogu se međusobno dogovoriti da izmijene karakter sukoba, koji se utvrđuje na osnovu činjenica čije tumačenje u ovom slučaju zavisi od sudije. U maju 1992. na MKCK-u je svakako bilo da ispuni svoj mandat, kako bi obezbijedio najbolju moguću zaštitu za civile i osobe stavljene ‘hors de combat’ u sukobu koji se odvijao. Međutim, na ovom je vijeću da ocijeni činjenice kojima raspolaže i utvrdi stvarni karakter sukoba.”

Najvažniji  kriterij za to bilo je “utvrditi da li su hrvatske jedinice iz HV-a bile umiješane u predmetni sukob”. Na suđenju Blaškiću nije bilo sporno da je “prisustvo vojnika ili jedinica HV-a u BiH iscrpno dokazano” – to nije osporavala ni obrana – ali je trebalo utvrditi je li Hrvatska vojska djelovala na području Operativne zone Srednja Bosna, kojom je zapovijedao Tihomir Blaškić.

Presuda Blaškiću navodi iskaze svjedoka: jedan od njih “govorio je o vojnicima HV-a koji su smijenjeni sa dužnosti jer nisu htjeli ići u Bosnu i o drugim vojnicima koji su morali zamijeniti oznake HV-a s oznakama HVO-a za vrijeme dok su bili u Bosni.”

Svjedok obrane, hrvatski admiral Davor Domazet Lošo, “potvrdio je da se u aprilu 1993. u Bosni nalazilo osoblje Hrvatske vojske, kojem je i on pripadao dok je bio ‘načelnik uprave’ obavještajne službe HV-a.”

“Prisustvo HV-a u BiH potvrdio je jedan svjedok, koji je govorio o karakteru intervencije HV-a, te još jedan, koji je smatrao da prisustvo pripadnika Hrvatske vojske u Bosni između 1992. i 1994. nije bilo u okviru zakona, budući da Sabor nije nikada donio takvu odluku.” “I drugi dokazni predmeti pokazuju generalno prisustvo HV-a u Bosni”, stoji u presudi.

Taj dokument na petnaestak stranica nabraja dokaze i iskaze svjedoka koji potvrđuju intervenciju HV-a u hrvatsko-bošnjački sukob. “U julu 1993. UNPROFOR je primijetio da je HVO u Mostaru dobio pomoć ‘velikog broja’ vojnika HV-a. Isto tako, određeni dokumenti govore o ‘značajnom prisustvu’ HV-a u Bosni, odnosno u Jablanici, Prozoru i Gornjem Vakufu, i pružaju precizne podatke o korištenim jedinicama odnosno opremi i naoružanju kojim su te jedinice raspolagale.”

U presudi se ističe “posebno značajan primjer”: “Ministar odbrane Republike Hrvatske Gojko Šušak poslao je pukovnika Miru Andrića i pripadnike 101. brigade Zbora narodne garde na južni front u BiH. Oni su 1993. godine nastavili djelovati u srednjoj Bosni. Miro Andrić je zajedno sa Tihomirom Blaškićem i Milivojem Petkovićem predstavljao HVO na pregovorima o osnivanju zajedničke komande koji su vođeni sa Promatračkom misijom Evropske zajednice i ABiH 28. i 29. aprila 1993. u Vitezu. Blaškić je izjavio da je ‘Andrić bio ‘broj 2′ u zajedničkoj komandi oružanih snaga Republike BiH. Govorio je u ime HVO-a.’ Kasnije se Andrić vratio u HV u Hrvatsku.”

“U Operativnoj zoni Srednja Bosna, pripadnici HV-a koji su služili u HVO-u nekoliko su puta dobili naređenje da skinu oznake HV-a kako posmatrači ne bi otkrili njihovo prisustvo u BiH”, navodi se u prvostupanjskoj presudi Blaškiću. “Osim toga, jedan helikopter iz Hrvatske je tokom ljeta 1993. često slijetao u kamenolom koji se nalazi otprilike dva kilometra južno od baze Britanskog bataljona UNPROFOR-a, po svoj prilici zato da bi održavao direktnu komunikaciju iz Hrvatske, naročito s enklavom HVO-a u srednjoj Bosni.”

Prvostupanjska presuda Tihomiru Blaškiću detaljno rekonstruira imenovanja najviših časnika HVO-a, koji su imenovani u Zagrebu, spominjući imenovanja Ante Rose, Slobodana Praljka, Ivana Tolja, Milivoja Petkovića i drugih časnika HV-a na službi u HVO-u. “Te odluke o imenovanjima donijela je hrvatska Vlada, a odnosile su se na vojsku koja je u načelu pripadala jednoj drugoj suverenoj državi.” Neki od tih ljudi, pritom, “su do najekstremnije granice demonizirali Muslimane i njihovo pravo da brane teritorij Bosne i Hercegovine.”

Presuda konstatira da se i “odbrana uostalom slaže sa činjenicom da su HVO i HV imali zajedničke kadrove, koji su često bili porijeklom iz BiH.”

“Časnici vojske Republike Hrvatske su, prema riječima admirala Domazeta, dobrovoljno izlazili iz HV-a da bi služili u BiH. Ti su časnici morali za to imati službenu dozvolu i smatralo ih se privremeno detaširanim časnicima. (…)”

Sudsko vijeće iznijelo je i niz političko-povijesnih razloga za zaključak da je hrvatska vlast devedesetih godina dio BiH željela pripojiti Hrvatskoj. “Predsjednik Tuđman imao je aspiracije prema podjeli te susjedne zemlje. U svojoj knjizi pod naslovom ‘Nacionalizam i suvremena Europa’, Franjo Tuđman tvrdi da bi BiH trebala biti dio hrvatske federalne jedinice jer je povijesno vezana za Hrvatsku. Osim toga, Franjo Tuđman konstatira da su većina Muslimana, u etničkom i jezičnom pogledu, porijeklom Hrvati”, stoji, među ostalim, u presudi.

Navode se i manje poznate okolnosti iz hrvatsko-bošnjačkog rata. “Dana 13. maja 1993. Vlada BiH uložila je pritužbu zbog oružane agresije na njezin teritorij: Vlada BiH ponovo izjavljuje da želi sa Republikom Hrvatskom razvijati svestrane odnose i saradnju, na bazi uzajamnog povjerenja i poštovanja. Međutim, ukoliko se odmah i bezuslovno ne obustave napadi i ne ostvari povlačenje jedinica države Hrvatske sa teritorije BiH, Vlada Republike Bosne i Hercegovine biće prisiljena da se obrati međunarodnoj zajednici i da zatraži zaštitu od agresije.”

To je i učinjeno: “U pismu od 4. septembra 1993. upućenom komandi UNPROFOR-a za BiH, predsjedništvo BiH opisuje napad HVO-a i Hrvatske vojske na neke gradove. Drugo pismo, koje je stalni predstavnik Bosne i Hercegovine u UN 28. januara 1994. uputio predsjedniku Savjeta bezbjednosti, u prilogu sadrži opis vojne intervencije oružanih snaga Republike Hrvatske protiv Bosne i Hercegovine.”

Nedugo zatim, u siječnju 1994., u izvještaju Vijeću sigurnosti UN-a, Glavni tajnik UN-a napisao je da “od prije nekog vremena, Hrvatska vojska direktno podržava Hrvatsko vijeće odbrane snabdijevajući ga ljudstvom, opremom i naoružanjem. (…) Procjenjuje se da bi njihov ukupni broj u Bosni i Hercegovini mogao odgovarati snazi tri brigade redovne Hrvatske vojske, odnosno otprilike 3.000 do 5.000 ljudi (…)”.

Navedeni dokazi tek su manji dio argumenata kojima je Tužiteljstvo Haškoga suda uspjelo uvjeriti suce – a to pred Haškim sudom nije bilo lako – da Hrvatska uistinu jest instrumentalizirala HVO i Herceg-Bosnu za pokušaj Tuđmanove politike otcjepljenja dijela susjedne zemlje. Danas, u hrvatskoj politici s obje strane hrvatsko-bosanskohercegovačke granice, na djelu je negiranje svih tih činjenica i nalaza Haškoga suda. Takva politika ne može se nazvati drukčije nego – politikom zatvorenih očiju.

tačno.net
Autor/ica 16.11.2019. u 09:58