ZAŠTO VICU BOLI PIPI?

Izdvajamo

• I svi ti lažni moralisti bili su i ostali isti. Duboko poremećeni ljudi koji su imali, a imaju bogami i danas toliko mraka u sebi da su najglasniji oko morala i ćudoređa, a najtiši kada ostaju sami sa sobom, zatvoreni u svoja tjeskobna odrastanja u kojima su ih ćudoredni popovi držali po sakristijama.

Povezani članci

• TITO – verse i kontraverze
• ŠJORA FILE BI OŽENILA SVE POPE
• Slavo Kukić: Oproštaj od izgubljene godine
• Kroz predstave na 57. MESS-u od nevolja s rodom do brisanja rodova
• UABNOR Mostara obilježava Dan ustanka naroda BiH
• Michel predlaže prijem novih članica u EU ‘do 2030.’

Tamo davne i ćudoredne 1982. godine, za Miss Jugoslavije izabrana je niti malo ćudoredna Ana Sasso, i nije to ćudoredno ljeto ni prošlo, a ista je snimila reklamni spot za „Pipi“ osiguravši sebi besmrtnost u Splitu, a ćudorednog mi Boga i šire.

Diljem Jugoslavije tog ljeta po trafikama će osvanuti po prvi puta časopis „Erotika“ uz neizbježan, ali tada već dosadan „Start” i Juga se svrstala uz bok niti malo čudoredna svijeta i okolice.

Eh to ćudoredno ljeto koje pamtim po Naranjitu i Ani Sasso koja izlazi iz mora mokra i samo u majici, kao što ga pola moje generacije pamti po istom, nismo se micali sa Bačvica čekajući sve kako će iz pravca Ovčica Asja Brešan i Vlasta Tolić izroniti iz mora, a Ana Sasso skočiti iza leđa Ivana Šole točno nama balavcima u naručje.

Ćudoredna Jugoslavija iznenada i nije više izgledala toliko ćudoredno, zahvaljujući upravo toj reklami u kojoj Ivan Šola, Miro Pivac i Milivoj Bebić voze motore po najpopularnijoj plaži na svijetu, a iza njih nam razdragano mašu, sa 50 kubika pod nogama naše sa kikicama – Pipi djevojke.

Da je te davne i ćudoredne 1982. godine postojao uopće Instagram, Facebook i slične pizdarije, kladiti bih se mogao kako bi se pola Jugoslavije zakrvilo oko reklame za “Fantu – ali našu.”

Davno je to bilo, blizu će ćudorednih četrdeset godina, a ništa se na ovim prostorima promijenilo nije kako ste do sada shvatili.

Marksisti i sociolozi, aktivisti i komunisti, ratni veterani i katoličke udruge, SUBNOR i udruga Vigliare, isto bi se krvili preko društvenih mreža, da nije tog tehnološkog odmaka u kojem smo od narodne predaje, stigli do narodne primopredaje poruka i misli, ali sve je vjerujte mi u dlaku identično, samo tehnološki naprednije.

Od napada na velik dio kršćana, do grubog nasrtaja na socijalističku omladinu Jugoslavije i njena morala, do “neprirodnog i neprihvatljivog” što duboko vrijeđa predsjednike katoličkih udruga i centralnog komiteta, sve bi isto bilo, da nije te igre riječi sa institucionalnim 40-godišnjim odmakom.

I sve zbog jedne obične marketinške kampanje koja bi trebala pokrenuti brend koji je odavno “prdnuo u čabar.”

Istina “bolimepipi” bio je, kao što je i dan danas, hrabar marketinški potez koji bi podijelio javnost Jugoslavije ili Hrvatske ovako ili onako. Istina jest kako se ta javnost dijeliti dade i bez “homo – propagande” kako tvrde iz ćudorednih udruga, kao što bi se dijelila i oko javnog morala SFRJ, no bile to gole žene, goli muškarci, nabrijani motori i suptilno mokre majice iz kojih vire ženske grudi, dvije stvari su u ovih bliže četrdeset godina potpuno iste i ne dadu se izgleda tako lako promijeniti.

Dvije istine, a one su kako je ovaj naš balkanski svijet pun lažnih moralista, onih koji će se snebivati i križati, i da je taj isti svijet pun hormona koji će u istim reklamama uživati.

I onda je, kao što je i sada, bilo sasvim dovoljno lažnih moralista, glasnih komunista, socioloških i pedagoških erudista, u dlaku istih kakvi su i danas. Bili oni iz centralnih, ili katoličkih komiteta, sasvim svejedno.

No jedno što sigurno znam, a sjećam se kao da je danas bilo, bilo je to da smo imali petnaest i da nas je iskreno “bolio pipi” za sve koji su se ćudoredno snebivali i krišom krstili. Kao što vjerujem adolescente i dan danas “boli pipi” za nas odrasle debile.

Ne znam istina što je tada, prije bliže četrdeset, radio ćudoredni John Vice Batarelo.

Legenda kaže kako je imao nepunih četrnest tada i kako je pohađao katoličku srednju školu “John Therry Catholic High School” u rodnom mu Sydneyu i narodna predanja tvrde kako je pobožni Vice ministrirao i skrušeno se ispovijedao kada bi na reklami za Fantu ugledao ženske sise. Legenda kaže, ali ja joj ne vjerujem. Ako je istinita, kako narodno predanje tvrdi, tada sa našim četrnaestogodišnjakom nešto ozbiljno nije bilo u redu.

Pamtite li te formativne godine kada su u vama divljali hormoni?

Ja ih pamtim, kao što pamtim Anu Sasso i njenu figuru kako izranja iz mora, a bogami je pamte i moji ukućani koji vazda do toaleta od kada je te nesretne reklame bilo –  nisu uspijevali doći.

Nije istina tada bilo u ćudorednoj Jugoslaviji obnaženih muških guzica i držanja za ruke na Bačvicama, što o širini ove nam ćudoredne države govori mnogo, no bilo je sasvim dovoljno lažnih moralista koji su se zgražali nad Aninim sisama, a u isto vrijeme naše četrnaestogodišnje vršnjakinje promatrali kako se svlače u školskim garderobama. Ili nas četrnaestogodišnjake, svejedno.

Na kraju, sve te reklame koje nekoga ćudoredno uvrijede dođu na isto. Uvrijede u njemu ono što on duboko i jest. Ono što ga je potaknulo u svojoj nutrini da taj osjećaj  i potrebu – proglasi uvredom.

Teško se pomiriti da si u životu ono što nisi, kao što se teško pomiriti da si ono što jesi, a sebi nikada priznati nećeš. Dok ne reagiraš kako reagiraš na jednu običnu reklamu koja te toliko uzbudi da je moraš proglasiti uvredom.

Par takvih lažnih moralista koji su bili najglasniji oko pitanja Pipija i reklame koja nam omladinu kvari, imao sam i u svojoj osnovnoj školi, kao što smo ih imali po sakristijama koliko ti duša želi, centralnim komitetima i ostalim sakralnim objektima.

Sasvim dovoljno lažnih moralista koje su vrijeđale sise Ane Sasso jer sise nisu mogli smisliti.

I svi ti lažni moralisti bili su i ostali isti. Duboko poremećeni ljudi koji su imali, a imaju bogami i danas toliko mraka u sebi da su najglasniji oko morala i ćudoređa, a najtiši kada ostaju sami sa sobom, zatvoreni u svoja tjeskobna odrastanja u kojima su ih ćudoredni popovi držali po sakristijama.

Da nije tako, za ovu današnju provokativnu reklamu u kojoj se dva muškarca drže za ruke golih guzica bi ih iskreno “bolio pipi.” Drže se našim lažnim moralistima već muškarci za ruke godinama, što po njihovim apartmanima, što po “swingerskim ili gay kruzerima” koji obilaze našu obalu i našim lažnim moralistima istresaju eure.

I nisu se tada uspjeli toliko šokirrati dok broje eure, koliko ih je šokirala jedna obična reklama. Kao što je šokirala našeg Vicu koji je pohađao katoličku srednju školu “John Therry Catholic High School” u rodnom mu Sydneyu. Toliko, da je pokrenuo čak i peticiju da se jedan običan sok bojkotira.

Sa petnaest nisi sasvim svoj. Mi smo izgleda imali sreću pa smo pohađali normalne škole i ispali kako – tako. Vice izgleda nije bio te sreće. Jer da jest, ne bi danas pisao peticije i rogoborio o lažnom moralu, već bi se sa nostalgijom sjećao Ane Sasso.

Iako po ničemu, a opet po koječemu te dvije reklame veze nemaju.

I kada bi se sjetio, nekako bi mu došlo milo. Najviše u preponama. Nekome od nostalgije zbog sisa, a nekome zbog znojnih muških tijela na vrućem kolovoškom suncu.

Ima nas svakakvih, i u tome je ljepota ovoga svijeta.

Ćudoredno ili ne, bojkotirali vi Pipi ili ne, jedno je sigurno. Na ovim prostorima će svega biti, a najviše uvijek i u svakom vremenu lažnih moralista. Onih koji nikada nisu prihvatili prvo istinu o sebi, da bi je tako prozirno ukazivali u drugima. Onih koji se sebe i onoga što jesu srame, pa maltretiraju vas svojim ćudorednim životom.

Problem je, a vjerujem da ste ga do sada shvatili, samo u vremenu koje ste kvalitetno proveli u toaletu nerviravši vaše ukućane da te Bog sačuva.

Vi ste, ako sam dobro to zaključio, još sa petnaest znali razliku između ženskih sisa, i znojnih muških guzica.