Stidim se…

Povezani članci

• Svetislav Basara: Telekom je srce Srbije
• SNV: Alarmantno širenje revizionizma u Hrvatskoj
• Preminuo Radmilo Braca Andrić
• Marko Vešović: Ne postaje sumanut onaj nad kojim se vrši nasilje, već onaj koji nasilje vrši
• IGK – KBSA: “Osuđujemo najavljeno podizanje krsta na brdu Grad u Višegradu”
• O čemu govorimo kad govorimo o snijegu?

foto: Kodex.me

Stidim se jer to još jedino mogu! Jer to još jedino nosim kao teret svih crnogorskih brda. I još jedino to raste i pretvara se u sopstvenu statuu. Stidim se jer je stid, i kao ljudska i kao biblijska kategorija, postao padež svih padeža. I jednine i množine.

Piše: Borislav Jovanović

Stidim se Crne Gore koja ćuti kao da je nema, dok njena istorija plače. Stidim se predaka koji se nikad nijesu nadali ovakvim anticrnogorskim potomcima.

Stidim se što Cetinje ponižavaju zato što neće da izda samo sebe, odnosno Crnu Goru.

Stidim se što već trideset godina ne mogu ući u Cetinjski manastir i viđeti ga bez nanešenih rana. I svetosavske ispreturanosti.

Stidim se Crne Gore kojoj se na očigled kolijevke moderne demokratije priprema nova i još grđa 1918. godina.

Stidim se pred crnogorskim komitima koji punih deset godina, asketski i mučenički, do posljednjeg ne priznaše sramotnoga ropstva lance. Država im je bila iznad, a ne ispod svega.

Stidim se crnogorskog, invazivnog, kupljenog anticrnogorstva.

Stidim se zbog suverenističkih elita koje nikako da do kraja mobilno i bez trunke međusobnih kalkulacija i simulacija pokažu monolitnost i probude razočarane Crnoj Gori privržene građane.

Stidim se od onih koji su svjesno ili nesvjesno, i pored sve socijalne muke, promijenili odnos prema Crnoj Gori zarad lažnih kovača novca. Zarad onih koji hoće da budu na vrhu Crne Gore ne priznajući ni prije, ni sada, tu veliku uzdanicu među južnoslovenskim i ne samo južnoslovenskim narodima. Tu omiljenu, kultnu, Crnu Goru. Sve to zarad dvjesta eura koje su u međuvremenu pojeli ne skakavci nego demoni demagogije. Peronizam na djelu.

Stidim se onih koji se raduju dvotrećinskoj većini u Parlamentu kako bi i ustavno dokrajčili Crnu Goru.

Stidim se njihove mržnje prema svemu što je vezano za obnovu crnogorske države i zauzimanja njene istorijske pozicije u savremenom svijetu. Provincijalci ne mogu bez provincije. Terazije su za njih još čudo neviđeno.

Stidim se mladih ljudi koji su zarad svoje pubertetski osmišljene karijere i estradnog prisustva na sceni postali crnogoroborci.

Stidim se sve više ugašenog crnogorstva koje nikad nije bilo jadno, a, evo, spalo je na te grane o kojima Njegoš nije ni sanjao. Druga je priča što je nekoga saželjevao, bili oni bilo koje vjere.

Stidim se zbog krstaša barjaka koji se zamjenjuje trobojkom čije je matično porijeklo ropsko.

Stidim se dojučerašnjih Crnogoraca koji bi sve dali za propast svoje rođene zemlje, države. I žalim ih istovremeno jer su svoje elementarno rodoljublje zamijenili tuđim. Muke su to Isusove.

Stidim se građana koji ne vide, ili neće da vide, da im se u ime pravde i slobode, te Velike ruke – čitaj Crne ruke – oduzima, otima, država. Sve u ime demokratije, sve u ime gebelsovskih manira i staljinističkog rješavanja problema.

Stidim se što se u ime toga svete, ako se svete, i ako su toga svjesni, onim za koje smatraju da su krivi, dakle, pojedincima. Ne uzimajući u obzir, u svakom trenutku, u svakom zaokruživanju glasačkog listića ono najbitnije – da su u prethodnom periodu stvoreni temelji moderne, svenarodne, dugoročne Crne Gore. Te da su pojedinci prolazni, a Država postojbina svih.

Stidim se onih koji mijenjaju svoj nacionalni identitet za inat onim, manje brojnim, narodima u Crnoj Gori.

Stidim se, ponavljam, što su mnogi, razumijevajući njihovo socijalno stanje, prihvatili lažnih, paralažnih, 200 eura kao jedinu cijenu svoje domovine.

Stidim se što odlazeći na glasanje idem znajući da je birački spisak vrhunski inžinjering, mnogo pogubniji od onih prethodnih, jer u tom novofabrikovanom spisku kao da glasačko pravo imaju i punoljetni i maloljetni stanovnici Crne Gore. Te da su Crnogorci skoro nestali. Brojke, elementarno računanje, procenti su nemilosrdni. To je ta pravna država koja oduzima i Državu i njene tvorce.

Stidim se premijera Crne Gore. Ponaša se kao da je u đečjem vrtiću, kao da smo njegovi zagarantovani podanici i imamo slameni mozak. Svi su u pravu, ali će biti samo onako kako on kaže. Stidim se tako situiranih javnih lažova koji drže opijelo Crnoj Gori.

Stidim se što je Crna Gora postala plijen i pohlepa ličnih, stomačnih, interesa i što se iza te bolesti krije nekakav patriotizam i majčinska briga za Crnu Goru.

Stidim se kao građanin Crne Gore i kao Crnogorac, niti mali niti veliki, pred Crnom Gorom. Pred ovom, ovdašnjom, sramotnom urom koju je dočekala. Pred onom nesojskom Crnom Gorom koja je zaboravila na Crnu Goru bilo s koje strane to dolazi. Iznutra ili spolja.

Stidim se i onih koji su sada na vlasti i onih koji su na njoj bili. I bivših i sadašnjih vlastodržaca. Ovih prvih manje, a ovih drugih toliko da ih se i ne stidim kad nemaju ni sopstvenog, a kamoli crnogorskog stida. Ovi prethodni moraju reći glasno i jasno đe su pogriješili, dodajući da je njihova zamjena gora, još crnja, i da, makar, sada znaju što im je činiti. Kako oni tako i građani. Ostavili smo se partijske kolegijalnosti i kadrovskog mekšiluka. Neka prevagne sudbina Crne Gore. Suverenizam nije što i poljem proći. Suverenizam nije ideologija. To je istorija milenijumskog trajanja. Svi moramo biti pioni. Ali, ne u odnosu na tuđemilce već u odnosu na Crnu Goru svih građana i svih rođenih na ovom tlu.

Stidim se pred šćućurenom, kukavnom, Crnom Gorom na koju je krenulo svo zlo, sva sveta osveta za njen anitifašizam, a da pritom niti je kriva niti dužna.

Stidim se što će se imena crnogorskih škola i kulturnih ustanova zamjenjivati imenima najvećih velikosrpskih nacionalista. O ulicama da i ne govorim.

Stidim se pred Crnom Gorom koju počinju da sažalijevaju mnogi nezavisno od toga koje su nacionalnosti iz nekih nam susjednih, do juče jugoslovenskih država. Više neki od njih drhte nad njenom sudbinom nego oni koji su joj bili i jesu oduvijek jedini i rođeni.

Stidim se, ne spuštajući glavu, onih Crnogoraca koji to više nijesu, što se raduju da će osvojiti dvotrećinsku većinu na narednim parlamentarnim izborima, jer će onda, konačno, raskrstiti sa najvećim dostignućima Crne Gore. Oteće joj i Ustav.

Stidim se – jer je to ljudski, a nadam se i blagorodno!

Olovka u ruci i čista savjest nek budu jedini alat za vraćanje Crne Gore Crnoj Gori. Ostavimo se onog što je protiv svih nas!

antenam.net