ENG
SJEĆAŠ LI SE DOLLY BELL?
Autor/ica 👤Ivo Anić
Povezani članci
Znaš, tebi ću da dam mukte, tako si lijep. Rekla mi je Amina i pogladila me po obrazu. Amina, Lejla i Asja bile su prostitutke. Ne onakve kakve su danas kurve. Amina nije imala uredan i lijep stan, Amina nije imala skupo i čipkasto donje rublje, Amina praktički nije imala ništa doli Nedima kojeg sam upoznao to jutro. Kao i uvijek čekao sam curu u parku, popularnom „Đardinu“ u kojem su se skupljale kurve, homoseksualci, sirotinja koja je hranila golubove i mi, srednjoškolci koji nismo imali pametnije mjesto da ugovorimo sastanak. Nedim je bio tipičan bosanac, nosio je nekakve dozla boga kopirane farmerke, no po cipelama si nepogrešivo mogao znati da je bosanac. I po tjemenu. Bosanci čim uđu u godine meni iz nepoznatih razloga gube kosu na tjemenu, pa od onog jada od zalisaka pokušavaju pretvoriti kosu, kao da je fol imaju. Nedim je imao lijepo lice, pošteno, lice kakvo imaju šoferi autobusa koji prometuju na linijama kojih ni na kartama nema. Takve ljude, ako putovali za Vrgorac ili Ljubuški čekali biste pred nekom gostionom na cesti dok bi oni uredno kruhom mazali ostatke gulaša i prste brisali o službenu, šofersku plavu košulju.
Moram priznati da mi nedostaju ta putovanja danas. Šofer bi teatralno izustio na mikrofon koji ne radi kako nas čeka pauza od pola sata, iako je cijelo putovanje trebalo da traje sat, sat i pol. Te svetkovine bile su neupitne i o njima se nije raspravljalo među putnicima. Oni koji puše jedva bi ih dočekali, iako ste mogli zapaliti na zadnjem sjedalu ako vam je baš bio ćeif, ali ste morali otvoriti prozor, kao uostalom i šofer koji je pušio Drinu bez filtera.
Te kratke relacije, od Splita recimo do Vrgorca, u pravilu je vozio jedan šofer, koji bi psovao oca i majku usputnim mudrijašima koji na ionako uskoj cesti nisu imali živaca. Kod dužih, autobusi su imali dva šofera. Ja sam imao sreću pa sam imao jednog, onog koji je imao popust u određenoj gostionici, a mrki gazda bi mu donio tanjur sa vrućim gulašom „mukte“ jer je očekivao da ćemo mi, putnici, naručiti barem pokoju kafu ili sok dok čekamo i gledamo šofera kako komadom kruha maže svoje teško zasluženi obrok. U pravilu u tim gostionicama radile su „stare cure“, tj. žene koje su ušle u poodmaklu dob, a nikada ništa bolje od šofera nisu upoznale. Sanjale su istina one kakvog finog čovjeka, koji ženi barem zna udijeliti kakav kompliment, no nekakav prešutni kodeks vladao je među tim ženama i uporno su odbijale ženidbene i svake druge ponude šofera, kamiondžija i protuha koje inače vise po gostionicama uz cestu. One su romantično sanjale da će jednom, možda već sutra, i pred njihovu gostionu uparkirati se kakav fini gospodin u finoj košulji i automobilu koje nije ni Fićo ni Lada i koji će prepoznati njihovu ljepotu među tim jeftinim i zamrljanim, kockastim stoljnjacima i dozerima pelinkovca, badelova konjaka i travarice.
Ja sam ih zvao Pepeljuge u borosanama.
S vremenom moje Pepeljuge iz tih gostiona, zapravo usputnih svratišta u kojima ste mogli jeftino i dobro ručati, prestale su da se „dotjeruju“, kako su one to zvale, prestale su da sanjaju i da maštaju o prinčevima u bijelim automobilima. S vremenom su im noge bivale sve natečenije u borosanama, a pogled tup i mehanički uslužan. Amina i Lejla počele su tako. U gostionici na autoputu, bogu iza leđa, u nekoj pripizdini u srednjoj Bosni u koju su svraćali samo lokalni pijanci i šoferi, kao i putnici koji bi im udijelili pokoji osmijeh i ništa više. Amina i Lejla odlučile su svoju sreću potražiti negdje drugdje. I tada su upoznale mog Nedima koji je imao malu sobicu točno nasuprot Đardina, parka u kojem su se skupljale splitske prostitutke. Isprva su Amina i Lejla pokušale naći posao, no posla nije bilo, a dobri Nedim nije ih ni pitao novaca, ali im i nije mogao ostvariti snove. Splitska mladost i momci nisu ih gledali kao cure, već kao bosanke, što je u to vrijeme bilo nepremostiva prepreka za ljubav. Jebem ti ljubav, razmišljala je Lejla dok se prvi put podala nekom gnjusnom i debelom zlataru na kartonu uz bedem Đardina. Jebem ti ljubav, rekla je Amina kada su je silovali pijani mornari misleći da je prava kurva. Kada je došla milicija ona je već bila za umrijeti, na njoj su se izredala desetorica. Kako su bili Rusi, valjda nitko nije htio skandala pa su je odveli u bolnicu gdje su je zašili i dali joj penicilin.
No nitko nikada Amini nije zašio dušu.
Dušu niti jedan doktor zašiti ne može koncem. Nedim je to znao pa nije ništa pitao, a Amina kada je izašla iz bolnice više nije bila ona Amina koju je poznavao. Amina koja je postala nova Amina mrzila je muškarce i duboko ih prezirala. Nedim je to znao i pokušavao je zaštititi. Barem se takvim predstavljao. Zaštitnikom. Nikada u tom dobrom bosancu nisam vidio ono što nazivaju „makroom“, čovjeka koji iskorištava kurve. On je Amini Lejli davao utočište. Sigurnu luku iza „radnog dana“, a one su mu pomagale da plati tu nesretnu stanarinu i s vremena na vrijeme donese u taj mali, siromašni kutak svemira štogod lijepo.
Tog dana Nedim je doveo mene.
Nedim je bio lutalica bez stalnog posla i zanimanja. Nedim bi tamo negdje u Bosni kupio na veliko svetih sličica i malenih „moći“ kako ih je on zvao, sitnih pozlaćenih gluposti, svetaca ili križića koje je uvaljivao narodu na svetkovinama. Nedim bi na svakom svecu, u svakom gradu u kojem bi se slavio određeni dan ili svetac, ljudima kačio za rever te malene „bižuterije.“ A ljudi ko ljudi, glupan do glupana, hvalio se Nedim svojim poslovnim uspjesima, neugodno im kad im staviš svetu stvar, a da ti barem ne daju nešto. Naš svijet ti je priglup, hvalio se Nedim, a pogotovo kad su sveci ili proslave.
Tada nitko ne želi odbijati prosjake ili one koji ti daju kakvu sitnicu, ko fol poklone, pogotovo što sveto. Te budale misle kako će ih snaći velika nesreća ako to ne prime, plate ili barem vrate i daju ti koji dinar. I tako se Nedim usavršio u svetačkim prevarama. Koliko je to samim svecima išlo na kurac ja ne znam, ali Nedimu je dobro išlo, u svojoj bilježnici imao je zapisane dane, mjesece i sve svetkovine širom Dalmacije, na svakom otoku, u svakoj pripizdini koja je imala Crkvu ili kakvog sveca zaštitnika.
Tog dana Nedim je otputovao za Imotski, a meni je ostavio ključ da probudim Aminu i Lejlu iza podne, kako su mu rekle da treba napraviti. Tih dana u Đardinu trajao je pravi mali rat između kurvi sa romske, bosanske i hrvatske strane. Sve te nesretnice, odrpane, prljave i pune modrica duboko su prezirale jedna drugu.
Valjda im je tako bilo lakše.
Amina je ležala na malenom kauču koji je kada bi se razvukao služio kao ležaj. Na isti taj kauč zvao bi me Nedim kada bi se napio i doveo kakvu svoju „djevojku“ da je zajednički izjebemo. Sve sam te njegove ponude uredno odbijao iako me ta mala prostorija mamila svojom priprostom jednostavnošću svijeta u koji sam virio, ali svijeta koji nije bio moj. Moj svijet je mirisao na „poštene“ cure, moj svijet bio je sterilan i čist. Moj svijet nije imao Aminine podočnjake, crne nokte i prljave obraze, moj svijet bio je mirisan i čist.
Aminin svijet bio je mali lavabo na kojem bi ona oprala pičku iza trosatnih seansi na podu parka, na jednom kartonu na kojem su se izmjenjivali ugledni splitski zlatari, svećenici, gradonačelnici i sav taj fini svijet koji bi sat iza Amine ljubio svoju djecu, žene i stajao u prvom redu u Crkvi. Sve su to bili ugledni građani, provjereni komunisti, članovi partije, koji su iznenada prešli u HDZ, najnovije hrvatsko dostignuće, najnoviju priliku da pokažu svoje znanje, u zločinu, u pljački, u licemjerju. Svijet koji smo poznavali i ja i Amina rušio se kao kula od karata, ali taj svijet nama je bio itekako poznat. Nije to bio svijet sa televizije. Naš svijet debelih udbaša, drukera i cinkera miliciji koji su nas navijače prokazivali, a za uzvrat sebe nagrađivali Amininom pičkom postajao je sve veći i važniji. Svi ti šupci što su stenjali nad Aminom, tjerali je da pije njihov urin i spermu, tjerali je da u malom Nedimovom sobičku ih udara, jebe u guzicu sa debelim, crnim vibratorom, sada smo mogli vidjeti u novinama. Gle, rekla bi mi Amina, vidi ga, veliki katolik, spominje obitelj i domoljublje, a tjera me da ga jebem u guzicu sa oklagijom. Pa smo se smijali, a tada je Amina skuhala kafu i mrva ozbiljna u jeftinoj, prozirnoj spavaćici u kojoj sam joj nazirao nabrekle bradavice na malim, ispijenim sisama upitala:
„Hoćeš spavat sa mnom, ali spavat, ne me jebat?“
Znaš, tebi ću da dam mukte, tako si lijep. Rekla mi je Amina i pogladila me po obrazu. Amina, Lejla i Asja bile su prostitutke, ali i kurve imaju, mada ti to nikada neće priznati rijetke trenutke kada su ranjive. Đavo bi znao što je ranilo Aminu to jutro, sam šejtan takve stvari zna, ali ja nisam imao srca da joj kažem da ne mogu, da mi je istina lijepa, ali ne znam što bih trebao raditi sa ženom koja ionako sve o tim stvarima zna. Nisam valjda htio ispast amater. I opet lažem i dok ovo pišem. Nisam htio da moj čisti, mirisni kurac uđe u tu prljavu jazbinu u koju je ušlo pola taloga mog Splita. Nisam to sebi mogao dopustiti. I ona je to osjetila. Tu moju čistotu. Tu moju moralnu higijenu. Taj moj nakardani, moralni rasizam nad dušom. I to ju je mislim zaboljelo više od bilo koje nastrane želje mojih sugrađana.
To moje nespretno odbijanje. Jer ponovo je bila cura koja radi u gostionici, a ja sam bio idealna prilika koja je neće.
Jer ja sam previše dobar za nju. Previše čist, previše moralan, previše mirisan.
Samo na tren u očima sam joj vidio ono što bih vidio u očima svake druge djevojke kada shvati da je ne želiš, da je ne voliš jer je debela, ima ružno lice, ima celulit koji tebi baš istinski smeta. Ne zbog toga što je ne bi htio jebat, u godinama si kada bi jebao stup od semafora, nego ti je važno da te prijatelji ne zajebavaju što si sa takvom curom. A cure koje jebeš, barem se to podrazumijeva, sutradan trebaš prošetati, ruku uz ruku, to tako ide, barem one tako misle. I sve se normalno zajebu. Jer im se sutradan njihova ljubav života ne javi. Ja jednostavno nisam mogao biti takav licemjer. A gadio sam se sam sebi. Gadio sam se sam sebi jer me Amina nije željela kao mušteriju, već me željela kao muškarca.
A ja barem tada nisam bio dovoljan muškarac.
„Da ne znaš što sam, bi li me jebo?“, upitala me Amina dok se sklupčala uz mene kao mačka. Nisam joj mogao odgovoriti na to pitanje, jer je pored mene bilo mlado, golo tijelo koje ja nisam moga od gađenja dodirnuti. Ući u njega. Gledala me kao žena koja shvaća da ju se odbija, da ničim ne može u meni probuditi ništa. Jebavanje, to je za Aminu postala ljubav. Tako je to mjerila. Ako ti se digne, ako me želiš jebat mukte znači da me voliš. Ta spoznaja meni je bila užas. Čisti užas. I nisam je mogao odagnati. Dok sam je uplakanu grlio.
Ja, adolescent, koji tek shvaća što je ljubav, i ona, zrela žena koja za ljubav misli da je ljubav ako je želiš jebat. Toliko te valjda život zajebe, a ja nisam htio takav život. Ja sam htio život onakav kakav jest. Da uz ženu, toplu, podatnu, to jebavanje dođe kao nastavak ljubavi, nešto što se daje ako voliš, nešto što je dragocjeno, nešto što nije biskupski kurac ili dogradonačelnikov vibrator u šupku.
Nešto se tu gadno pogubilo, a ja nisam htio biti dio toga.
Amina je ridala u mom naručju, dok se rimel, pomiješan sa alkoholom, jeftinom šminkom, svim jadom ovoga svijeta sklupčao do mene i ridao, valjda kako sam jad ovoga svijeta ridati može. A ja nisam imao ništa doli zagrljaja i sućuti. Jebene sućuti, umjesto erekcije koju je očekivala. Kakav sam ja to jebeni muškarac, upitao sam sebe dok sam izlazeći iz te strašne sobe mog odrastanja palio cigaretu.
Sjećaš li se Dolly Bell.
Idućeg jutra smo zaratili s Bosnom.
Idućeg jutra su odveli u ratnu luku Lora sve bosanske kurve Đardina. Kažu, da su ih tamo silovali, ali iskreno ne vjerujem da su im išta novo mogli napraviti nego što su im radili svi biskupi, svećenici, dogradonačelnici, viđeni hadezeovci, najveći katolici, obiteljski ljudi, zlatari, svi oni koji ljube svoje žene i djecu nakon seanse sa Aminom kada su joj gurali u usta svoje mlohave kurce i od nje tražili da urinira po njima. Amina je i vojnike izdržala stoječki. I vjerujem da me se sjetila.
Malog šupka koji je nije htio jebat jer je jedini u njoj vidio ženu.
Ženu koju trebaš da zagrliš i pokažeš joj da nisu svi muškarci svinje. Da postoje i oni koji te razumiju i koji ti pokušaju izvidati rane. Kojima se možeš, kao što si meni, isplakati na ramenu. Koji te ne žele jebat, ne zato što to ne žele, već zato što to nije svrha. Ne možeš nekome skupljat suze u čašu i onda ga jebat.
To jednostavno nije u redu.
Valjda nikada neću bit takva životinja.
Kažu da su Aminu dok su je silovali, kurvu bosansku, tjerali da otvara usta dok su pišali po njoj.
Ja znam da mi je Amina otvorila dušu. A ti monstrumi nikada neće, niti znaju ljudima otvoriti dušu.
Njihova duša ionako je prokleta. A mojoj Amini, mojoj Dolly Bell ostala je zauvijek moja slika u srcu, i ja to znam.
Slika dječaka koji je nije htio jebat – zbog ljubavi.
Autor/ica 👤Ivo Anić
