Misli li doista Zoran Milanović da smo svi mi magarci?

Povezani članci

• Standard: Schmidtov koncept mogao bi pasti na Sudu u Strazburu
• Hrvatski tajkun Vojislav Šešelj
• Rođendan živahnog mrtvaca
• Žalac u Plenkovićev ego, a boli državu
• Krunidba kralja Tomislava Vasinom krunicom
• Filozofija stranog

foto cazin.net

Dok smo svi mi bili kao zadnji magarci zatvoreni po kućama, i dok nam je svima bilo uskraćeno vidjeti svoje najmilije, naš se predsjednik zajedno sa našom izabranom vrstom nalazio u klubu Dragana Kovačevića da kako kaže „iskoriste višak hrane koju je trebalo baciti.“ „Jesam li ja trebao biti doma tih mjesec dana?“ To bahato pita naš predsjednik, sve nas magarce koji smo poslušno ispraćali svoje majke, očeve i bake u vječnost bez da ih vidimo. Mnogima od nas u tih par mjeseci otišli su najbliži, a mi se kao pravi magarci sa ljudima koji su nas othranili nismo stigli ni oprostiti. Jer smo bili odgovorni, jer smo poštivali pravila, čak i kod posjeta klubova starijih i nemoćnih. U kojima istina nije bilo hrane na bacanje, ali je bilo ljudi koji su umirali, bez nas koje su othranili.

Jesam li ja trebao biti doma tih mjesec dana, kada mi je umrla žena koja me podigla, pitam se i sam danas kao zadnji magarac, slušajući svog pomahnitalog predsjednika koji napada sve što politički diše, govori i komentira. Kovačevićev klub nije bio naravno rezerviran samo za predsjednika, taj prostor bio je hit za vrijeme lockdowna dok smo svi mi bili „bioteroristi“ što smo uopće usudili se izaći iz kuće, u njega su zalazili i Jakov Kitarović, suprug bivše predsjednice, Ivan Turudić, predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, Oleg Butković, ministar mora, prometa i infrastrukture, Tomislav Ćorić, ministar gospodarstva i održivog razvoja. Tamo se pilo, družilo i pjevalo, a mi magarci mogli smo na balkonima pjevati samo „Moju domovinu.“

Misli li Zoran Milanović zbilja da smo svi mi magarci?

Filozofiju „napada kao najbolje obrane“ da se razumijemo nije izmislio predsjednik Zoran Milanović, ona seže još od Sokrata, koji je zapisao kako je napad borbena strategija koja objašnjava prirodu napadača, njegove nakane i uzroke koji su doveli do napada. Napad kao politika, kada svoju aferu mahnito nastojiš sakriti napadajući druge, stara je formula, stara koliko i filozofija sama Fenomen koji se i u politici može objasniti kroz varijable i dimenzije karaktera napadača, povijest nam nudi kroz stotine primjera u kojima se određenim napadom amortizirala stvarna opasnost po napadača, drugim riječima, ista se usmjerila sa napadača na napadnutoga. Jednu od prvih takvih definicija napada pripisuje se Ciceronu, i gle čuda, taj je politički teoretičar, filozof i najveći rimski govornik, česta inspiracija Zorana Milanovića. On ga rado citira, rado involvira u svoje nadahnute napade.

U svom djelu „Metafizika ćudoređa“ Immanuel Kant se bavi granicama slobodnog ljudskog djelovanja i moralnosti koje iz tih djela proizlaze. Po Kantu, ljudski um možemo podijeliti na teorijski i na praktički. U teoriji, svi smo mi Zoran Milanović. No u praksi, djelovanjem svoje moralnosti, mi određujemo granice koje nam je zadao teorijski um. U teoriji, da budem sasvim banalan, mi nismo u stanju izaći na kraj sa svojim porivima, mi ih želimo primijeniti, no u praksi, mi obična magarad te i takve porive suzbijamo. Porive da odlazimo u kojekakve klubove dok su naši najmiliji, naši susjedi i prijatelji zatvoreni po kućama. To je zapravo ono što nas kao magarce dijeli od ostalih životinja. Životinja koje nisu kadre da suzbijaju svoje nagone, kako bi veliki Kangrga rekao, životinja koje nisu kadre praktično djelovati kritikom na svoj um. I zbilja, kada pogledate, bez da ulazite u tu tešku Kantovu igru slobodne volje, dužnosti i morala, moramo se svi osjećati magarcima kada vidimo što danas naš predsjednik radi. Sve nas pravi prvorazrednim magarcima.

No misli li doista Zoran Milanović da smo svi mi prvorazredni magarci?

Filozofi kao što je Immanuel Kant pravdali su ljude kakav nam je predsjednik, ljudima koji su konstantno u sukobu sa samima sobom, ljude koji vole sebe predstavljati svijetu ne propuštajući niti jedan trenutak svog života da se dogodi bez javnog pokazivanja sebe. No kao i u slučaju našeg predsjednika, te su slike bitnije od sadržaja, jer kada se udaljiš od sebe, tada tražiš potvrdu izvana da nešto vrijediš. I ti je ljudi iz dana u dan traže. Jer je ne nalaze u sebi. U sebi, u svom moralnom rascjepu u kojem se nalaze, u Kantovoj provaliji između praktičnog i teorijskog uma, onoga koji nešto poželi, i onoga koji to što poželi – i ostvari.

Zoran Milanović nije se ispričao nama magarcima što je bio gdje je bio dok smo svi mi bili zatvoreni po kućama. Zoranu Milanoviću to ne dopušta njegov ego. Zoran Milanović radije će napadati sve što diše, misli, govori ili hoda, nego će Zoran Milanović priznati da je kao Zoran Milanović napravio grešku. No nije li to jedina greška Zorana Milanovića, pa da je kao čovjek prizna? Nije li to zapravo pravilo u ponašanju Zorana Milanovića, a ne tek prolazna anomalija?

Zaboravili su i oprostili Hrvati svom Zoranu Milanoviću što je uništio socijaldemokraciju. Zaboravili su i oprostili Zoranu Milanoviću Hrvati sve licemjerje njegove vladavine kao premijera RH koje se najbolje ogledalo u logici okrupnjivanja kapitala koji se adaptirao i ostvario monopol preko kojega je realizirao vlastite interese. Za vladavine SDP-a, tj. socijaldemokracije, neoliberalni kapitalizam divljao je Hrvatskom. Oprostili su Hrvati Zoranu Milanoviću kadroviranje vjernih stranačkih kolega ( koji su morali slikati mobitelom glasačke listiće), i na koncu sječu onih koji nisu vidjeli u velikom vođi mesiju ljevice. Pogodovanje kapitalizmu i toleriranje ispada klera bili su slika zadnje godine vlasti Zorana Milanovića sa SDP-om na čelu. No to su Hrvati, naravno, zaboravili. Zoran Milanović i nositelji političke i ekonomske moći ( čitaj oni koji u torbama nose milijune eura) nikad nisu bili razdvojene formacije, već se oduvijek radilo o korporativnom aparatu kojim je upravljala jedna te ista oligarhijska struktura. Zoran Milanović, kada je nevino ustvrdio kako je u taj klub išao „samo da se hrana ne baci“, narugao se svima nama, držeći nas za obične magarce koji ništa ne razumiju, i ništa ne shvaćaju.

No što je s nama magarcima?

Kako vi kao običan magarac, po Zoranu Milanoviću gledate na sebe, i na sve ove nekontrolirane ispade kojima svjedočimo ovih dana od našeg predsjednika? Kada napada sve što politički diše, govori, misli? Svi mi obični magarci autonomna smo i racionalna bića. Trudimo se, jer tome su nas naučili dobar kućni odgoj, majke, očevi, djedovi, da nama ne vladaju nagoni već moral. Kada nemamo morala u sebi, tu barijeru koju smo izgradili odgojem, školovanjem, učenjem, ophođenjem, i svjetonazorom, tada djelujemo kao životinje i kao životinjama nama vladaju ti i takvi nagoni. Da nismo takvi, da nismo obična magarad, po Immanuelu Kantu osjetili bi gnušanje spram sebe samih. Kant nam nije htio reći da trebamo svi raditi ono što drugi i čine, povesti se za njima i takav način života prihvatiti kao normalan, već nam Kant želi reći da bi jadan svijet bio u kojem bi svi živjeli i djelovali bez moralnog kompasa, drugim riječima bez kontroliranja svojih nagona i poriva.

Kao što ih ne može kontrolirati danas naš predsjednik.

Jadan bi svijet bio po Zoranu Milanoviću. Jadan nam je ostavio prije pet godina, i jadan je taj svijet u kojem se jedan predsjednik ne može kao čovjek ispričati nama magarcima, već napadom kao najboljom obranom pokušava sakriti svoje moralne deficite. Jadan bi svijet bio da smo mi, obični magarci isti kao naš predsjednik. Uzeo sam za potrebu ove kolumne tog čovjeka, a mogao sam uzeti takvih ljudi u svim sferama društva, na svim razinama i u svim profesijama. Najviše naravno u politici.

Jadan bi svijet bio da smo svi tako hendikepirani, da smo svi odgojeni na taj način, i da smo svi mi kao i oni, ljudi bez jasnog moralnog kompasa. Da napadamo druge, nastojeći sakriti svoje moralne greške.

I da se vratim naravno na onu sa početka teksta, onu koja me odgojila, a na samrtnoj postelji me nije dočekala. Onu zbog koje sam ponosan što sam magarac, a ne recimo predsjednik Republike Hrvatske.

Da je drugačije, ona bi cijeli svoj život džabe krečila.