Kakvi smo to mi ljudi?

Izdvajamo

• E pa kakvi smo to mi ljudi? Koga treba pitati za to? Da li treba u opće postavljati to pitanje? Ili možda najbolje nikog ništa ne pitati već podastirati životnu priču Seje Sušića kao molitvenik, jer tamo „gde žega i vetar i sneg i kiša jedu zemlju i seme u zemlji, a sve što ipak nikne i rodi se, žigošu i saviju i pognu toliko da bi ga, kad bi mogli, pobili drugim krajem u zemlju, samo da ga vrate u bezobličje i tamu iz koje se otelo i niklo“ nikakva pitanja ne pomažu. Shvatio je to Sejo iz Mostara davno.

Povezani članci

• Mostarci poručuju: Važno je ne stati! Nije važno da li nas je deset, pedeset, stotinu ili 500. Ima nas dovoljno!
• Mir, Putin i zapad
• Kuda sa banditima iz Hdz-a: Nešto u zaborav, veći dio u zatvore!
• Elektori macht frei: U Srebrenici je jedan čovjek jedan glas, u Federaciji glas jednog Hrvata kao deset bošnjačkih
• Predrag Kojović: Srbi u BiH nemaju problem sa identitetom, nego sa Dodikom
• I TAKO, ODE ONA

Foto: Flickr

„Of course I know professor Suzik. He is an excellent teacher and a good man. All the students love and respect him. He is always smiling and ready to help each student in any time. His deep voice and his fine manners are recognizable wherever he appears“. (student Akbar)

Da to je on. Sejo Sušić rođen u Mostaru u kojem je doživio sve ono što je nezaboravno i radosno u  životu svakog Mostarca iz njegove generacije: polazak u školu, dječije ekskurzije, paljenje baklji, nošenje štafete, odlazak na izlete, maturske večeri, prve mladelačke ljubavi,  diplomiranje na fakultetu, zaposlenje… Sve je to Sejo doživio i svega toga se sjeća otvorenih očiju i širokog osmjeha. Sjeća se svojih drugova sa kojima je znao provoditi noći i noći u hotelu Ruža, odlaziti sa njima u Zagreb na utakmice Dinama i Veleža, u Split na utakmice sa Hajdukom, u Sarajevo na dvoboje Veleža sa Željom ili Sarajevom, u Beograd  na nezaboravne utakmice sa Partizanom  ili Crvenom Zvezdom.  Ipak najdraže mu je bilo gledati utakmicu sa OFK Beogradom koji je igrao kitinjastu i dopadljivu igru baš kao njegovi „rođeni„ iz Mostara. Možete samo zamisliti nadigravanje Marića, Santrača, Vladića,  Samardžića, Bajevića, Skoblara… i  drugih. Pa to se nikad ne zaboravlja.

Ne zaboravlja on ni dane kada je taj njegov mladelački san preko noći potonuo u neprozirnu tamu koja je nadkrilila uvijek sunčani i raspjevani Mostar. Utihnula je pjesma. Sunce je prestalo grijati nad Mostarom. Njegovi rođeni Mostarci preko noći su nestali. Neki su ubijeni, drugi napustili grad a neki se odijelili od njega po imenu, vjeri i naciji, po čemu Sejo nikad nije razlikovao njih od sebe. Počela su masovna ubijanja i deportovanje u logore koji su nicali u okolini Mostara. Počela je opća hajka na Bošnjake. On odbija svaku pomisao da uzme pušku i da ubija svoje sugrađane. Odllučuje da bježi iz grada koji se preko noći podjelio, nakostriješio i namrgodio, iz grada koji više nije pripadao njemu, njegovim mladelačkim idealima. Traži od svog prijatelja ljekara, Bošnjaka po nacionalnosti, da ga smjesti u bolnicu dok ne obezbjedi sebi bijeg iz tog pakla. Hoće ali traži 500 njemačkih maraka koje Sejo nije imao a i da ih je i imao ne bi mu ih dao. Nemoralno je to bilo. Ne vrijedi njegov život samo toliko. Ide dalje. Pita drugog ljekara, po nacionalnosti Hrvata. Prihvata i smješta ga u bolnicu. Ne traži ništa. Opet se u njemu upali ona iskrica vjerovanja u čovjeka. Znači nije u pitanju ko si nego kakav si. Preko svojih prijatelja, dolazi do Splita a odatle jedini put koji je vodio u slobodu bio je avion sa izbjeglicama za Pakistan.

Ukrcao se kao slijepi putnik i došao do Islamabada, ne sanjajući da će to biti njegov novi grad, novi Mostar, da će tu doživjeti nove radosti, nove padove ali i uspone. Tu će susresti nove ljude, spoznaće šta znači ljudska solidarnost, šta znači razumijevanje između ljudi, ali i šta znači ljudska zloba, zavist i surevnjivost ljudskog roda. Opet je potvrđena njegova moralna hipoteza vodilja: nije ko si nego kakav si.

Bez ikakvim materijalnih mogućnosti, bez ikakve perspektive i nade preživjeti u zemlji dobrih ali siromašnih ljudi, u zemlji u kojoj da bi se preživjelo mora se otimati od prirode, prema kojoj je Bog bio malo ili nikako darežljiv, on donosi čvrstu odluku:  ostati ovdje. Ta će mu odluka dati novu snagu i vjeru u život. On će tu odluku, kao Andrić višegradsku stazu, uvijek  „pobožno prostirati preda se, kao vernik molitveni ćilim, koja leči svaki bol, potire svako  stradanje i otklanja svako kolebanje vidika… jer ih sve sadrži u sebi i sve redom nadvisuje“. I tako svaki dan i svaku ubogu noć koju je Sejo prespavao u velikoj i goloj vojnoj kasarni, izbjegličkom logoru, u kojem je bilo malo vode, malo svijetla i malo kruha, taman toliko da se dobije nova snaga u vjerovanje da svemu ovom mora doći kraj.

Razdiran stalnim nemirom i sjećanjima na razaranja i ubijanja u Mostaru, teško se mirio sa tim da se ovi dobri ljudi  stalno međusobno sukobljavaju i ubijaju. Odlučuje se posvetiti tom pitanju. Sa minimalnim znanjem egleskog jezika upisuje poslijediplomski studij na Međunarodnom Islamskom Univerzitetu u Islamabadu. Status izbjeglice oslobađa ga plaćanja školarine i drugih visokih troškova studiranja. Koristi to da bi usavršio svoj engleski i da bi studirao arapski jezik, kao drugi strani jezik u ovoj zemlji.

Radeći uporno i sa velikom vjerom da može uspjeti u zemlji siromašnih ljudi dobrog srca sa ostarijelim licima  i u stalnoj molitvi prema Bogu, on će završiti magistarski studij i upisati doktorske studije, koje će posvetiti  pitanju međunarodne distributivne pravde u djelima velikih zapadnih i islamskih vladara, filozofa i mislilaca kao što su: Marcus Tullius Cicero,  Augustine, Thomas Hobbes, Immanuel Kant, John Rawls, Imam ‘Ali ibn Talib, Caliph Umar ibn Abdul Aziz, Majeed Bin Ka’aba Alqarzi, Imam AlShafi’i, Ibn Taymīa, Imam al –Ghazālī i drugi, čije će ideje i misli biti utkane u sve ono što se danas dešava u svijetu između ove dvije velike civilizacije.

Bit će to novi molitveni ćilim za Seju Sušića iz Mostara, kojem se uskoro pridružuje i njegova supruga Rabija, također bivša studentica sa Pravnog fakulteta u Mostaru, koja ubrzo potom upisuje doktorske studije za arapski jezik i književnost. Njenim dolaskom sve više raste novi optimizam u maloj akademskoj bosanskoj zajednici u dalekoj i nemirnoj zemlji brojnih plemana (Punjabis,  Pashtun, Sindhi, Saraikis, Mujahirs, Baloch) sa različitim jezicima i kulturama, u zemlji koja se svako jutro budi u suncu a  u noć ulazi sa olujnim vjetrovima i kišama. U malom stanu koji odiše mostarskim mediteranskim ambijentom, rođenjem kćerke Nadije ponovo se dobija nova inspiracija i  novi entuzijazam i želja za novim saznanjima ali i stalno sanjarenje  da se ponovo vrati u sunčani Mostar, koga više nema, da se ponovo ispod Starog mosta sluša rumorenje nekih novim „mostarskih kiša“, koje se više ne čuju.

Na veliku sreću ove male akademske bosanske zajednice, taj entuzijazam, ta želja za novim saznanjima i novim izazovima, biće prepoznata od strane ovdašnjih profesori koji važe za najbolje poznavaoce islamskog međunarodnog prava i islamske kulture: Prof. Muhammad Munir (sadašnji podpredsjednik Univerziteta) i Ahmad Mushtaq (sadašnji dekan Pravnog fakulteta), pozvali  su Seju Sušića da se pridruži akademskoj zajednici ovog velikog i poznatog Univerziteta.

Od kako je izvršena njegova promocija u zvanje doktora Filozofije Islamskog prava i međunarodnih odnosa  i izvršen izbor u zvanje docenta, Sejo više nema razloga da se sjeća svih poteškoća kroz koje je morao sa svojom porodicim proći. Bilo je dana kada su bukvalno bili pred kolapsom od gladi. On ne bi da se sjeća toga ali ne može ni zaboraviti ružna ponašanja nekih službenika u BiH ambasadi u Islamabadu koji su odbili dati mu i minimalnu materijalnu i moralnu podršku na njegovoj uskoj i skliskoj stazi oporog preživljavanja, uz stalnu prijetnju protjerivanja iz ove zemlje. Teško da može da zaboravi i njegova pisma očajničkih poziva raznim institucijama u Sarajevu, na koja nikad nije dobio odgovor, da mu bar kažu da ima pravo na nadu da će preživjeti. Ne može da zaboravi ali se ne ljuti. On će opet  kazati onako mirno sa otvorenim pogledom i širokim osmjehom: nije to ko si nego kakav si.

E pa kakvi smo to mi ljudi? Koga treba pitati za to? Da li treba u opće postavljati to pitanje?  Ili možda najbolje nikog ništa ne pitati već podastirati životnu priču Seje Sušića kao molitvenik, jer tamo „gde žega i vetar i sneg i kiša jedu zemlju i seme u zemlji, a sve što ipak nikne i rodi se, žigošu i saviju i pognu toliko da bi ga, kad bi mogli, pobili drugim krajem u zemlju, samo da ga vrate u bezobličje i tamu iz koje se otelo i niklo“ nikakva pitanja ne pomažu. Shvatio je to Sejo iz Mostara davno.