Kako (ne) mrziti Hrvate?

Povezani članci

• Hrvatska bilježi rekordan pad plata
• Tuđman ili moralna trulež Hdz-a
• U Tuzli obilježen Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta
• Der Standard: Kolinda izborne nade polaže u islamofobnu kampanju i diskreditaciju BiH
• DEMARŠ PREKO DRINE – NA ISTOK
• Suljagić podržava Bećirovića: Ljevica mora ići sa jednim kandidatom

Piše: Marin Prvan

Prošlu zimu sam, povodom petogodišnjeg preživljavanja vlastite firme u Hrvatskoj, poklonio sebi putovanje jugoistočnom Azijom. Prešavši poznati vijetnamski prijevoj Hai Van Pass sam, zajedno sa noći, na iznajmljenih sto dvadeset i pet konja naguranih u motor, ujahao u Da Nang. Valjda sretan što sam živ i zdrav, nakon tri sata gerilske vožnje kroz kišnu džunglu, me obuzelo iracionalno divljenje svijetlećim neboderima i visećim mostovima ratom poharanog komunističkog Vijetnama. Ipak, nakon nemale potrage, uspio sam pronaći krčmu nalik na one iz zemalja sa (pre)razvijenim turizmom, poput Hrvatske. Skinuo sam kacigu i govorom tijela te bljedilom lica nakon skore smrti, prisutnima dao na znanje da sam zapadnjak. Jamačno me nanjušivši po njemu bliskoj nijansi kupovne moći, pretili Anglosaksonac mi kimne tako me pozvavši na koagulaciju kapitala. Srdačno smo se pozdravili, kao da se znamo par stoljeća, pa naručili previše jeftine hrane. On je bio Australac, koji je svoje najgore godine odlučio provesti trošeći teško zarađene novce na cjenovno lakšoj paraleli.

Upitao me za moj genom. Nisam se dugo nećkao, znao sam da koliko je truda i para uloženo u Htz-ove promotivne spotove. Gledao me ispod oka, ispijajući pivo sa ledom, pa prozbori: „Do you hate Serbs?“  Odabravši da se ne uvrijedim (to se može) što me poistovjećuje sa nacionalističkim šljamom, odgovorih da ih ne mrzim ništa manje nego Australce. Potomak engleskih deportiranih kriminalaca se začudio uz komentar kako još nikada nije upoznao Hrvata koji ne mrzi Srbe ili obrnuto. Mnogo godina je radio u rudniku ugljena i, kako kaže, prisustvovao u nebrojenim fizičkim okršajima, sada izumrlih, Jugoslavena. Evocirajući uspomene sjetio se da su mu oba naroda, dok su odmarali od kopanja tunela, pričali o životu u mraku iza željezne zavjese. Sa nekima od njih se i privatno družio, ali pritom poštujući pravilo parnih (hrvatskih) i neparnih (srpskih) večera na kojima se, bez iznimke, na srpsko-hrvatsko engleskom nazdravljalo za smrt diktatora u otadžbini. I da, skoro zaboravih, rekao je da su i jedni i drugi bili dobri radnici.

Jedna takva dobra radnica je nekidan, na moju ljubaznu zamolbu, pretvarala blok sira u listiće. Dobro, nije ona nego mašina, ali rezultat je bio isti. Upitao sam je kako im je raditi deset sati dnevno, zbog rasporeda koji je naputio stožer. Tužno me pogledala pa zavapila: „Sinko moj, al me ko šta pita? Eno neki doma leže i primaju četiri tisuće kuna, a mi ode na prvoj liniji. Ma…“ Probao sam stidljivo sugerirati kako je tome tako da ti ljudi ne bi dobili otkaz i momentalno ostali bez primanja. Odmahnula je rukom i otišla u skladište.  Zamišljeno sam se odgegao do blagajne usput ugrabivši sedamnaest paketa toaletnog papira. Druga dobra radnica je upravo djevojci ispred mene izdavala račun. Dobro, nije ona nego mašina, ali rezultat je bio isti. Načuh da njih dvije komentiraju vladine ekonomske mjere i kako djevojka, očito učiteljica, zaključuje: „A šta da van kažen… Mi svaki dan moramo držat online nastavu, a neki šetaju vanka i primaju četiri tisuće kuna. Ma…“ Iz pozadine sramežljivo ukažem kako je to zato jer je u ovoj vanrednoj situaciji privatnom sektoru onemogućeno ikakvo prihodovanje pa socijalna savjest nalaže da se sada svi trebamo solidarizirati. Uputile su mi upitan pogled, zatim ga međusobno ukrstile i podsmjehnule se. Stavio sam preostale pokušaje u vrećicu i otišao.

Kad sam došao (i ostao) doma sam se na facebook-u spotaknuo o status vlasnika jednog hrvatskog portala koji je, interesantno, trenutno u Da Nangu odakle orljivo i gorljivo propagira neoliberalnu tezu o širenju prosperiteta isključivo ingenioznošću i namakanjem privatnika. Ponizno, baš kako on to voli, sam mu odgovorio kako samodopadna fraza da “privatni sektor zarađuje plaće za javni” je jednodimenzionalan i hermetičan pogled na proces dodane vrijednosti te, kao takav, irelevantan i krivosmjeran tj. važi samo u segmentu krajnjeg fizičkog pribavljanja novčanih sredstava te kako je istina je da svi sudjeluju podjednako u tom procesu jer bi ideje i izvedbe privatnika bile osiromašene i manje kvalitetne da im na cjeloživotnom putu, koji je naravno entropijski lanac isprepletenih utjecaja, država nije osigurala adekvatan okoliš za ostvarenje istih. Strašljivo sam nadodao kako je činjenica što je Hrvatska pritom neefikasna i maćehinski nastrojena prema privatnom sektoru stvar realiteta, ali da je teorija jasna i točna u svojoj pretpostavci skladne koegzistencije i simbiotičkog nadopunjavanja. Dobio sam sedam lajkova.

Potom sam upalio televiziju i ugledao truta iz Matice hrvatskih sindikata. Lamentirao je, čovjek koji je udruzi za promicanje egalitarizma dao ime po hijerarhijskoj kategoriji vrste sinonimne za kastinske sustave, o tegobama klasnih podjela. Bilo je smiješno i tužno u isto vrijeme (nedjeljom u dva). Ukazao je na savjet šefice MMF-a, organizacije čiji je uzus posuđivanje po enormnim kamatama u pravilu praćene nametanjem austerity-a (štednje), koja potiče „trošite, trošite i samo trošite!“ Nije ni trepnuo dok je u prime time-u propovijedao rasipnost, iracionalnost i ovisnost sa, najvjerojatnije, nekim smrtnim posljedicama. Lajtmotiv njegova tridesetogodišnjeg mandata je, čini se, da radnici trebaju više trošiti da bi, logično – više radili. Moj hrčak Glupko je, na njegovu formulu da se javnom sektoru ne smiju smanjivati prihodi jer će se tako generirati manja potrošnja, odmjereno prokomentirao da bi potrošnja ostala ista ako bi se dio plaća javnog sektora dao u ruke zaposlenicima privatnog sektora koji, još uvijek, obitavaju u istoj zemlji. Pogladio sam hrčka po glavi i protepao mu: „Buaaavo!“.

Imao san potrebu da si uzmem trenutak, koji se činio kao pune trideset i dvije godine, kako bih legao na kauč i razmislio o tome zašto se Hrvati međusobno mrze. Zašto je Hrvatima „Srbine“ najgora uvreda? Zašto Hrvat želi da mu susjedu crkne krava? Zašto privatni i javni sektor jedan drugoga nastoje otjerati preko palube broda na kojem su jedina posada? Odgovori su me izbjegavali kao osobnost Branka Bačića, kad mi je sinulo – pa i ja uživam mrziti svakojake Hrvate! Zatvorio sam oči i zagledao se u svoj (hrvatski) arhetipski labirint trauma tražeći Miljontruma na kojeg sam bio spreman da se bacim kao Tezimir! Jurio sam okolo, tražio iza svakog ugla, predano proučavao čudne antičke crteže dvaju čovjekolikih figura sa slovom „T“ na čelu, ali labirint je bio prazan i tih. U stanju pojačane nacionalne anksioznosti mi se učinilo da nikada neću naći izlaz iz te k(r)onstantne noćne more. Odjednom nešto bljesne na dnu hodnika. Oprezno sam se približio i primijetio tamo nekakvo kretanje. Na moment mi se učini da je u pitanju ljudsko biće, ili više njih! Uto shvatim – dno labirinta ja obloženo ogledalima. Zrcala su iskrivljavala moj lik i uskoro me okružilo bezbroj nakaza. Od straha i očaja sam kriknuo, a zidovi su se zatresli i strop mi se urušio po kockastoj glavi. Isti čas sam se našao na podu pokraj kauča, ovaj put (ponovo) zarobljen u kolektivnoj svijesti Hrvata. Ali sam se, iz nelicenciranih ukazanja, vratio sa suludim tlapnjama.

Ispod plećke mi je stenjao Glupko psujući mi majku. Nježno sam ga uzeo u naručje i ošamario da prestane histerizirati. „Slušaj me,“, rekoh, „neš virovat šta san sanja.“ Znajući da je on jedini koji me neće za to osuđivati, stadoh mu pričati: „Hrvati mrze Srbe jer su Srbi efektivnije (iako nerijetko neukusno i tragikomično) propagirali svoj nacionalizam kroz povijest. Stoga hrvatsko kolektivno, unatoč etiketi pobjednika, nastavlja ugnjetavati poraženu stranu, uvijek iznova „dokazujući“ odsutnost svoje impotentnosti. Hrvat ima alergiju na tuđi uspjeh jer mu to oduzima mučno izvoljevanu ulogu žrtve koju je stameno klesao u svoj identitet od stoljeća sedmog. Ideja da je on sam svoj gospodar te da su znanje i odluka moćniji od vjere i molitve je za njega blasfemična. Hrvatski sektori se pljucaju zbog nemogućnosti obje strane da pronađu odgovor na vječno pitanje: „Ko nas jebe?“ Odgovor je (mrzlo hladan) serviran na pladnju, a glasi „vražji lopovi ali demokratski angažirani“. Ili, skraćeno, vlada. Hrvati se, općenito, mrze jer su dobili što su oduvijek tražili, a to je – da su sami odgovorni za sebe. Nema više stranih čizama, nema više kvislinških tvorevina, nema više drugih naroda sa istim jezikom. „Lijepa se bu snašla“ već neko vrijeme zamišlja čudovište u mraku, a nailazi samo na ogledala.

I što vidi? Vidi Hrvate koji su hrabro i mudro obranili svoju zemlju iako su sve šanse bile protiv njih. Često citirana anegdota sa Napoleonom je zabavna dosjetka, ali da se nekako pretočila u stvarnost možda bi Hrvati zaista danas suvladali svijetom, umjesto životarenja u trećoj europskoj ligi. Vidi Hrvate koji su, teško je osporiti, sportski najtalentiraniji i prosječno u tome najuspješniji narod na Zemlji. A hrvatski navijači su uvijek (i zauvijek) najluđi, najglasniji i najbolji. I, kako joj šapuće Australac pedofil sa početka teksta, Hrvati su najbolji radnici. A ona mu naivno vjeruje, jer tip priča savršeni engleski. Ima li netko među Hrvatima da je istrgne iz ruku stranca koji joj obećava uložiti u nju bombone i koješta te da joj pronađe nekog zgodnog, visokog Skandinavca? Čovjeka čija je dobrota čak prozirnija od njegove puti koji će joj objasniti da su solidarnost i povjerenje ključni za društvo blagostanja. Čovjeka koji, za razliku od nje, zna što su hladnoća i smrznuta zemlja i da domoljublje samo nakratko vraća toplinu u kosti. Čovjeka što će platiti ogroman porez jer je svjestan da će mu se on vratiti kroz uvijek množeće opće dobro. Čovjeka koji će joj pružiti sigurnost.

Ima li koga među Hrvatima da je upozna sa nekim od osamsto milijuna gladujućih pripadnika trećeg svijeta koji će joj se požaliti kako je, uz devastirani obrazovni sustav, nemoguće postati vrhunski farmaceut i tako svojim poduzetnim duhom puniti proračun, a još nešto teže ukoliko je zdravstvo u kolapsu pa tokom studiranja umreš od izlječive bolesti? Možda tako nauči o nužnosti javnog. Ima li koga među Hrvatima da je spoji sa nekim od trojca Bezos/Buffet/Gates što skupa posjeduju više bogatstva od pedeset posto građana SAD-a i čije korporacije podupiru predsjedničke kandidate koji zanemaruju nužnost javnog zdravstva kao što korona zanemaruje Trumpove vapaje za oživljavanje (ne građana nego) ekonomije? Možda tako spozna moć, ali i opasnost privatnog. Kad joj Hrvati misle reći da je nekoć najimućniji kriminalac u državi desetljećima unesrećivao blagajnice?  I da je još na slobodi. Kad joj Hrvati planiraju prenijeti da je nekoć najmoćniji čovjek u državi uzeo iz usta vaše djece i unuka? I da njegovi ortaci i dalje vladaju. Kad će joj Hrvati priznati da je njen otac trebao skončati u stranom zatvoru? I da njegove ideje i dalje žive.“

Glupko me promatrao suznih očiju. „Dodaj mi maramicu“, reče. Poslušao sam ga, a on je ispuhao nos pa odšetao do prozora. Odškrinuo ga je i stao cijukati: „Mrzite se jer se nikad niste imali muda stvarno zauzeti za ovu državu! „Lijepa se bu snašla“ vas je nekoć privlačila zbog svoje nevinosti i širokih bokova, a sad kad su je najgori među vama iskoristili, a ona im podarila male Đakiće, Culeje i Koradee, okrećete glavu ka poželjnijim udavačama na sjeveru ili zapadu. Demokracija vam je bila samo izlika za mahanje zastavom i više vrsti jogurta. Ali, treba se biti pošten, nikada ni niste znali što je demokracija. Naučili su vas koječemu; poslušnosti, uniformiranosti i konformizmu, ali demokracija nije bila u curriculumu. Nikad vam nisu rekli da demokracija znači da postoje dva ili VIŠE izbora. Nikad vam nisu rekli da se demokracija ne događa samo svakih petstotinjak dana nedjeljom od sedam do sedam. Nikad vam nisu rekli da je svaki dan dobar dan za prošetati po centru i zahtijevati pristojan život.

Tetu na sirevima će uskoro zamijeniti mašina i moći će se igrati sa unucima. Djevojku na blagajni također pa će obnoviti svoju davno zapostavljenu strast koju je potisnula jer je morala preživjeti. Učiteljica će nastaviti odgajati nove generacije jer je to ispunjava i jer to robot ne može. To su vaše bake, majke, sestre. Vlasnik portala će, neka mu je sa srećom, ubrzo zaraditi prvi milijun (eura) i nastaviti piti skupa vina na putu oko svijeta. Predsjednik sindikata će skoro u (pre)zasluženu mirovinu. To su vaši sugrađani. Neki privatnici su mafijaši, neki u javnoj upravi su uhljebi. To su vaši rođaci i nećaci. Mnogi od njih su pametni i sposobni vojnici, sportaši ili radnici. Malo njih su, nažalost, dobili zaista funkcionalne upute „Kako biti dobar Hrvat“. Ali tko si ti da ih mrziš zbog toga? Kako si ti bolji od njih? Što si ti napravio da se „Lijepa“ snađe? Prvo pogledaj sebe u ogledalo, skupi muda i siđi sa vrtećeg kotača! Hrvati svih županija ujedinite se! Sretan praznik rada!“

Približio sam se prozoru i pogledao vani. Ispod, na cesti, je stajao čovjek u narančastom prsluku sa natpisom „civilna zaštita“ i gledao put nas. „Alo momak! Imate štakora na prozoru!“ „To je moj hrčak.“, uzvratih. „Šta god da je skviči ki Srbin prid klanje. Aj zatvaraj, ako san ja vanka to ne znači da i vi morete bit! Ne stoji svak doma i prima plaću, neko triba i rad’t!“ Povukao sam se, vratio Glupka u kotač i sjeo. Mrzio sam se što mu nisam ništa odgovorio. Na televiziji je ministar financija obrazlagao kako će nam idućim zaduživanjem vanjski dug narasti na devedeset posto BDP-a i da će pola ovogodišnjeg proračuna, zbog trenutne krize, otići samo na hladni pogon. Zatvorio sam oči i maštao o Vijetnamu. Tamo je bar toplo.