ENGSarajevo se, svake godine u decembru, guši u otrovnom smogu. Ni ovaj decembar nije ništa manje alarmantan. Sarajlije se već predugo suočavaju i sa restrikcijama vode, što umnogome otežava svakodnevni život u glavnom gradu. Ali nije uvijek bilo tako.
Jedan čovjek je za samo pet godina riješio problem smoga i restrikcije vode u Sarajevu, a ovima danas nije dovoljno ni 20 godina
Autor/ica 👤Tatjana Čalić
Povezani članci
- Knjiga koja je uzdrmala Balkan: Tajne bogatstva Čermaka i Zagorca, šta je bilo sa Šuškom i Reihl Kirom?
- BON JOUR MISJE MAKRON
- Javni obračun i konfrontiranje javnih servisa
- Koalicija Fratelli d’Italia, Lega i Forza Italia pobjedom na nedjeljnim izborima nije dobro za europsku demokraciju i antifašizam
- Denis Bećirović zvanično kandidat opozicije za člana Predsjedništva BiH
- Zemlje regije na pragu demografskog sloma
Svaki građanin predratnog Sarajeva dobro zna da je pitanje zagađenja grada, vodosnabdijevanja i otpada riješeno 1984. godine i da smoga i restrikcija vode u gradu nije bilo više od dvije decenije.
Sarajevo 1970-ih godina – balkanski London
Specifičan geografski položaj u kotlini, koji gotovo da onemogućava strujanja zraka, jedna je od slabosti Sarajeva, jer ga čini podložnim mnogim zagađenja. Taj problem je postao naročito evidentan i izražen u zimskom periodu šezdesetih i sedamdesetih godina, zbog intenzivnog razvoja grada. Ovdje su bila smještena najvažnija privredna postrojenja u Jugoslaviji -Energoinvest, PRETIS, FAMOS, broj stanovništva se drastično uvećao, a s rastom grada povećavao se i broj zagađivača, kroz nova ložišta, zagađenja iz fabrika, veliki broj automobila na ulicama i slično.
Još 1957. godine u prvim mjerenjima registrovane su štetne čestice u zraku, da bi sredinom 60-tih, kada su počela i sistematska mjerenja, bila zabilježena i prva ozbiljnija zagađenja zraka. Uskoro, glavni grad BiH dobija i niz negativnih epiteta kao što su „balkanski London“, „Karakazan“, ili „Najzagađeniji grad u Evropi“.
O problemu zagađenosti Sarajeva i organizovanoj društvenoj akciji da se ovaj problem riješi opširno je pisala Aida Ličina Ramić, magistrica istorijskih nauka, u knjizi, tačnije zborniku radova, “Poplava, zemljotres, smog”, koji je ovih dana predstavljen u više bh. gradova.
Kako je navela, zagađenje u Sarajevu nije obuhvatilo samo zrak, već i vodu i tlo, uglavnom zbog neriješenih pitanja otpadnih voda i odlaganja otpada uopšte.
Primjerice, snabdijevanje vodom preko vodovodnog sistema u gradu 1975. godine obuhvatalo je tek 200.000 stanovnika, što praktično znači da veliki broj stanovnika nije koristio vodu iz vodovoda. I kvarovi na vodovodnoj mreži (izgrađenoj još u XV vijeku) i restrikcija vode, baš kao i danas, bili su česti.
72 miliona američkih dolara
U spomenutim okolnostima grad je trebao veliki zahvat na svim poljima (zaštiti zraka, vode i tla).
Nakon nekoliko projekata koje su započinjale gradske vlasti, sa više ili manje uspjeha, prava prilika za realizaciju jednog opsežnog projekta javila se početkom 1970-ih godina kada su pokrenuti prvi razgovori sa predstavnicima Međunarodne banke za obnovu i razvoj iz Washingtona o mogućnostima finansiranja programa za zaštitu okoliša u Sarajevu. Vodeća sprega u pokretanju ove inicijative i prvih razgovora bio je Emerik Blum, tada generalni direktor Energoinvesta, sposoban i cijenjen menadžer i izvan jugoslavenskih granica. Istovremeno je u Sarajevu na sjednici Skupštine, u oktobru 1972. godine, formirana Komisija za zaštitu životne okoline na čelu s Blumom, i donesen je zaključak da se izradi Program izgradnje i prostornog razvoja grada za period 1971-1985. godine, na čijoj je izradi bilo angažovano preko 300 stručnjaka iz cijele Jugoslavije.
Emerik Blum sa predsjednikom Jugoslavije Titom (desno do Tita) i stranom delegacijom za vrijeme posjete Energoinvestu
“Kredit za realizaciju Projekta zaštite čovjekove okoline za Sarajevo odobren je 1976. godine u iznosu od 72 miliona američkih dolara i 11 miliona dolara za izradu gasovoda od Batajnice do Zvornika. Za realizaciju tog projekta utrošeno je 350 miliona dolara sveukupno, a ostatak je osiguran iz kredita, samodoprinosa i drugih oblika finansiranja. Projektom su trebali biti realizovani gasni sistem, vodovodni i kanalizacioni sistem, postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda, gradska deponija za krute otpatke i još nekoliko manjih projekata. Kao jedan od najvećih projekata u izgradnji komunalne infrastrukture u istoriji grada Sarajeva započet je u drugoj polovini 1977. godine, a njegova realizacija planirana je do 1982. godine”, navodi u knjizi Ličina Ramić.
To je grad i biće – grad
Projektom je uradio mnogo na ekološkom polju i upravo zahvaljujući njegovoj realizaciji, Sarajevo je dobilo prestižnu svjetsku manifestaciju, organizaciju XIV zimskih olimpijskih igara za 1984. godinu. Te godine je u intervjuu za Oslobođenje, James Lee, direktor Međunarodne banke iz Washingtona pokazujući na engleski prevod Andrićevog djela To je grad, izjavio za Sarajevo na „srpskohrvatskom“: „I biće grad!“
Kako se navodi i u zaključku Ličine Ramić, sarajevski Projekt zaštite čovjekove okoline jedan je od pozitivnih primjera kako se uspješno mogu riješiti projekti ekološkog karaktera.
“Uvođenje plina u grad, predstavljao je ogroman napredak…Izgradnjom i sanacijom vodovodne i kanalizacione mreže u gradu Sarajevu prestale su redukcije vode, brojni padinski dijelovi grada kao i veliki broj bespravno izgrađenih naselja prvi put su dobili vodu i priključili se na kanalizacionu mrežu, te su se uključili u urbane tokove života grada. Kolektor za otpadne vode u znatnoj je mjeri smanjio onečišćenje vodenih tokova, a posebno rijeke Miljacke, koja je bila gotovo otvorena kanalizacija. Uređenjem deponije krutih otpadaka Sarajevo je zablistalo po svim ekološkim standardima. Sarajevski gradonačelnik u vrijeme održavanja Olimpijskih igara Ante Sučić za njemački sedmičnik Der Spiegel je izjavio : „Mi smo u tri godine napravili skok od 30 godina […] Vodovodna i putna mreža je renovirana i poboljšana zahvaljujući Olimpijadi. A protiv štetnog smoga grad se bori tako što prelazi sa grijanja na ugalj na grijanje na gas”, navodi u knjizi Ličina Ramić.
Možda najvažnije za ovaj projekat je to što su njegovi glavni pokretači bili predstavnici lokalne industrije, generalni direktor Energoinvesta Emerik Blum, koji je tada blisko sarađivao u ovom i u ostalim projektima s istaknutim bosanskohercegovačkim političarima koji su u to vrijeme obnašali visoke pozicije, ne samo na republičkom, već i na saveznom nivou – Džemalom Bijedićem, Brankom Mikulićem, Dragutinom Bracom Kosovcem i nizom drugih istaknutih stručnjaka iz raznih oblasti.
Stoga nikome u ovoj državi, ne trebaju biti prihvatljiva bilo kakva opravdanja za današnju sitaciju u kojoj u glavnom gradu nemamo ni čist zrak, ni vodu.
Rješenje je moguće i za Sarajevo, i za Tuzlu, Zenicu, Banjaluku i bilo koji drugi grad… ali, nažalost, nedostaje političke volje i stručnih, pametnih ljudi – vizionara kakav je bio Emerik Blum.
Autor/ica 👤Tatjana Čalić
