JEBO VAS KATAR

Izdvajamo

• Taj i takav svijet u kojem je sve podređeno novcu je besmislen. Nogomet u kojem je sve podređeno rezultatu je besmislen, kao i kvaliteta bez čovječnosti. Drugim riječima, zaludu vam svo nogometno blještavilo kojem ovih dana svjedočite, kada znate da se iza tih reflektora krije ljudska patnja, grubo zatiranje ljudskih i ženskih prava, i samovolja ljudi koji misle da novcem mogu platiti sve. Ovog starog klipana kojeg je odgojio Johan Cruyff vjerujte mi da ne možete. Zato jebo vas Katar.

Povezani članci

• Konferencija istražuje rješenja za suzbijanje rodno zasnovanog nasilja
• Povodom predstavljanja Tužilačke strategije za istragu i gonjenje ratnih zločina u Republici Srbiji za period 2018-2023.
• I svećenici pune džepove devizama
• PRAVO NA SAMOOPREDJELJENJE DO SAMOZADOVOLJENJA
• Zašto Federacija BiH ima istu vladu osam godina?
• Čestitka za Dan pobjede nad fašizmom Ministarstvu odbrane Bosne i Hercegovine od Udruženja logoraša grada Mostara

Prvo Svjetsko prvenstvo koje pamtim  održano je u Argentini 1978. godine. Bilo je vrelo ljeto, završila je škola, a ja sam marljivo skupljao Panini sličice nogometaša i isčekivao svoju prvu svjetsku smotru u životu. Od samog početka bilježio sam  rezultate i statistike u bilježnicu, pa u istoj stoji kako je Italija na otvaranju dobila Francusku sa 2:1, Argentina Mađarsku identičnim rezultatom, kako je veliku senzaciju izazvala reprezentacija Poljske koja je remizirala sa Zapadnom Njemačkom, a idući dan nepoznata selekcija Perua uspjela je ostati u nuli sa najvećima od svih, narančastim strojem iz Nizozemske.

Bilo je ljeto, bio je mundijal, i nogomet je u mom gradu bio glavna tema, no jedan se čovjek potrudio da sve nogometne priče padnu u drugi plan i ja sam po prvi put saznao za igrača, kapetana reprezentacije Nizozemske koji je odbio sudjelovati na svjetskoj smotri.

Johan Cruyff podijelio je moj grad i tih dana bez obzira našli se na ribarnici, u popularnog Bilog Asa ili Gage, mogli ste čuti samo jedno. Pola mojih sugrađana, kako to već obično u Splitu biva, bilo je za Cruyffa, a pola je smatralo da je uništio Svjetsko prvenstvo koje su odbijali gledati bez njega. Naravno da sam istraživao tada tko je Johan Cruyff i zašto je važniji mojim sugrađanima, mojim ukućanima, od bilo kojeg reprezentativca Jugoslavije, pa me djed uputio na mundijal od prije četiri godine koji se održao u Zapadnoj Njemačkoj. Iako nije bio glavni strijelac za Nizozemsku te godine, Johan Cruyff osvojio je srca čitavog svijeta zajedno sa Johanom Neeskensom koji je postigao na tom mundijalu pet, a Johnny Rep četiri gola. Johan Cruyff bio je kapetan te reprezentacije koja će na Olympiastadionu u Munchenu savladati  Breitnerovu i Mullerovu Zapadnu Njemačku sa 2:1 nogometom koji svijet nikada do tada nije vidio.

Totalnim nogometom čija je filozofija bila da bilo koji igrač može igrati na bilo kojoj poziciji u momčadi. Do tada, do tog Mundijala, nogomet je bio šahovska igra. Fizička sprema, tehnički i taktički ujednačena obuka pa psihološka sprema, dale su Nizozemskoj te godine momčad koja je mogla pojedinačno na bilo kojoj poziciji ali kompaktno i timski. Polivalentnost u igri koju je inaugurirao Rinus Michelsov Ajax, stvarala je „višak“ na terenu pa su se Haan, Rep, Rensenbrink, Van Hanegem, Krol, Neeskens i dakako Cruyff prošetali tim Svjetskim prvenstvom deklasiravši za tadašnje standarde strašnu postavu Zapadne Njemačke. Stalnom rotacijom i promjenama mjesta na terenu momci u narančastom razvalili su dosadašnje shvaćanje nogometa kao jednostavne igre, no ono najkompliciranije što su uveli na tu svjetsku smotru bilo je Johan Cruyff. Uvijek izravan i uvijek glasan, Johan Cruyff zapanjio je svijet svojim stavovima o raznim društvenim pitanjima, a najviše u borbi za potlačene, za prava manjina konkretno Katalonaca koji su stenjali pod čizmom generala Franca. Namjerno sam otišao u Barcelonu i za puno manje novaca zbog potlačene manjine u Španjolskoj, kazao je zgranutim novinarima i baš te 1974. godine Johan Cruyff odveo je Barcelonu do naslova usput davši svom sinu ime Jordi, po katalonskom svecu zaštitniku.

No ono što će napraviti Johan Cruyff četiri godine kasnije zaprepastit će cijeli svijet, a mene, dječaka opsjednutog nogometom, odrediti zauvijek kao čovjeka. Na Svjetsko prvenstvo u Argentini, u zenitu svoje karijere, Johan Cruyff je odbio otići. Nizozemsku opsjednutu nogometom šokirao je njihov voljeni kapetan kojeg su svi vidjeli kako diže pehar prvaka u finalu u Buenos Airesu. Sama atmosfera u Nizozemskoj bila je uzavrela tih dana jer se s pravom očekivalo njihove miljenike u finalu, do kojeg su na koncu i dogurali, ali bez Cruyfa. Genije koji je zaludio naciju 74, odbio je igrati za svoje Oranje i izvjestio je zgranutu naciju kako ne želi i ne može igrati nogomet u zemlji u kojoj se na tako brutalan način propagira fašizam i krše ljudska prava, posebno prava manjina. Mundijal u Argentini, ne zaboravimo, trebao je biti kruna Cruyffove karijere, no on je mrtav – hladan odbio igrati u zemlji kojom vlada desničarska hunta i koja otvoreno propagira i veliča fašizam, te krši radnička i svaka druga prava. Nizozemce je još peklo onih 1:2 na finalu protiv Breitnerove Njemačke 1974, no „Leteći Holandez“ je ostao neumoljiv.

Ti dani, a opisat će ih kasnije sam Cruyff, bili su pravi pakao i za njega i za njegovu obitelj. Doslovno nismo mogli izaći iz kuće po cijele dane, a prijetnje smrću bile su nam svakodnevica. Mirna, pitoma Nizozemska podivljala je zbog jednog običnog „izdajnika“ i „mrzitelja svega nizozemskog“, u svlačionicu Ajaxa upadali su i predsjednici i političari, no Cruyff je ostao neumoljiv.

„Nogomet nije samo igra, nogomet je mnogo više od igre, način života, filozofija, a život se ne sastoji od kvadrature terena već od onoga kako ga i na koji način živimo. Ja ne mogu takve stvari zanemariti, ja sam prije svega čovjek, a zatim nogometaš i kapetan svoje reprezentacije“, kazat će Johan Cruyff i svim svojim sunarodnjacima pokazati kako moraju prije svega biti ljudi, a nakon toga navijači.

Kada sam saznao zašto Cruyffa nema u Argentini, i zašto je nogometni svijet kao uostalom i moj ostao uskraćen za nogomet kakav ću pamtiti čitav svoj život, nastavio sam pratiti Mundijal, nastavio bilježiti rezultate i statistike, ali duboko u srcu osjećao sam prazninu. Čak i grandiozno finale u kojem su milijuni papelitosa zakrili moj ekran malog crno – bijelog televizora na kojem sam pratio Svjetsko prvenstvo, nisu uspjeli isprati žal što baš u tom finalu Nizozemske i Argentine neću gledati velikog Johana Cruyffa. Mario Kempes, junak čitavog svijeta zaludio je moj Split i kada se zastor spustio na Argentinu 1978. mi smo nastavili igrati nogomet na Pjaci, a ja sam spremio svoj Panini album sa sličicama nogometaša među knjige, album koji ću otvoriti točno četrdeset i tri godine kasnije.

Zbog jedne obične reklame.

Leo Messi i Cristiano Ronaldo za potrebe Vuitton reklamne kampanje pred početak Svjetskog prvenstva u Kataru fotografirali su se kako igraju šah Vuitton torbi. Ta fotografija natjerala me da otvorim stari album sa sličicama i potražim jedno davno zaboravljeno lice. Lice Johana Cruyffa.

Svjetsko prvenstvo u Kataru zapravo se nikada nije trebalo ni održati. Sama dodjela Mundijala toj zemlji bila je sumnjiva i kontroverzna, a Amnesty International još je 2016. optužio Katar da koristi prisilne radnike na međunarodnom stadionu u Khalifu. Od 2010. godine drži (AI) više od 6500 radnika iz Indije, Pakistana, Nepala, Bangladeša i Šri Lanke stradalo je prilikom izgradnje velebnih stadiona, a ta brojka mogla bi ići i preko deset tisuća. Stručnjaci za ljudska prava slažu se kako se taj šokantan broj poginulih odnosi najviše na infrastrukturu za Svjetsko prvenstvo, te da su radnici radili uglavnom u nehumanim uvjetima bez ikakvih sigurnosnih mjera zaštite. Qatar national Vision 2030, projekt vrijedan 200 milijardi dolara odnio je do sada preko 15 000 žrtava i to radnika koji su uglavnom u Katar došli iz zemalja spomenutih gore.

No Katar kao domaćin Svjetskog prvenstva nije stao samo na toj kontroverzi. U toj zemlji homoseksualizam je okarakteriziran kao krivično djelo, pa su LGBt trake oko ruke kapetana izričito zabranjene. Sama FIFA odlučila je kazniti bilo kojeg „neposlušnog“ igrača prvo žutim kartonom ako stavi traku u duginim bojama, a kasnije i izbacivanjem sa turnira. Katar je zemlja u kojoj je izričito zabranjeno izmjenjivati nježnosti u javnosti, pa je izričito zabranjeno nevjenčanim parovima držanje za ruke, ljubljenje na javnom mjestu, pa čak i rukovanje između muškaraca i žena. Duboki dekoltei ne dolaze u obzir, kao bilo kakav drugi oblik neprimjerene odjeće mogu vas u Kataru dovesti u  zatvor, a čak je i snimanje ili fotografiranje izričito zabranjeno. Gledajući danas tu smiješnu reklamu sa dva najznačajnija aktera Mundijala u Kataru, Lea Messija i Cristiana Ronalda sa sjetom sam se prisjetio Johana Cruyffa.

Potpuno sam siguran da je živ, da je čak i izbornik Nizozemske da bi Johan Cruyff odbio odvesti svoje Oranje u takvu zemlju, a pogotovo se slikati sa modnim torbicama reklamirajući  taj sportski događaj u istoj. Johan Cruyff ostavio je veliki pečat mom djetinjstvu, ali i mom životu uopće. Kao i besmrtni Muhammad Ali taj mi je nasmiješeni nogometaš pokazao koliko je u životu važan sport, ali da nikako nije najvažnija stvar u životu. Možda je najvažnija sporedna stvar na svijetu, ali i dalje sporedna, kazat ću danas sam sebi pred prvu utakmicu koju ću potpuno ravnodušno gledati, ili je čak uopće neću niti pratiti.

Za mene osobno takav sport u kojem se nogometašima zabranjuje da nose trake u duginim bojama ne treba ni postojati. Kao što takvi nogometaši koji šutke na to pristaju ne trebaju postojati. Svijet u kojem živimo neće promijeniti niti Cristiano Ronaldo, a bogami neće ga promijeniti ni Leo Messi. Svijet bogatih i slavnih nastaviti će postojati, jer u današnjem svijetu naprosto su nemogući ljudi koji bi otišli u zenitu svoje karijere u Kataloniju i „za manje novaca.“

No u jedno sam siguran.

Taj i takav svijet u kojem je sve podređeno novcu je besmislen. Nogomet u kojem je sve podređeno rezultatu je besmislen, kao i kvaliteta bez čovječnosti. Drugim riječima, zaludu vam svo nogometno blještavilo kojem ovih dana svjedočite, kada znate da se iza tih reflektora krije ljudska patnja, grubo zatiranje ljudskih i ženskih prava, i samovolja ljudi koji misle da novcem mogu platiti sve.

Ovog starog klipana kojeg je odgojio Johan Cruyff vjerujte mi da ne možete.

Zato jebo vas Katar.