ENG
Htjeli bismo biti “vinska destinacija”, a Austrija ima više vinograda od nas
Autor/ica
Povezani članci
- Rohatinski, okani se kune. Čuvaj nam novu valutu – Konzumove bonove
- Vuk Perišić: Zarobljeni u teškom političkom amaterizmu
- Špijunski zadatak rušenja Josipa Broza
- Zuhrić: Presuda Zukićevom vozaču potvrđuje da je SDA kriminalna organizacija
- Glas Amerike: Djela Dragana Čovića i njegovih podružnica su antidemokratska i proruska
- Aleksandra, nezaboravljena
Zabrana sadnje novih vinograda do kraja 2015. godine, kompromis prihvaćen prilikom nedavna zatvaranja poglavlja o poljoprivredi, otvorio je dvojbu može li se Hrvatska tržištu doista nametnuti kao prepoznatljiva vinska destinacija s proizvodnjom koja godišnje ne prelazi 1,4 milijuna hektolitara. Vlada je od 2004. izdašnim potporama poticala sadnju novih vinograda, ciljala je da se do 2008. podigne 13.000 hektara, no ostvareno je tek 4090 hektara.
Plan za 2008. – 2012. bio je još ambiciozniji. Za razliku od 4500 hektara maslinika i 8000 hektara voćnjaka za vinograde nisu postavljena ograničenja. No unatoč tome do kraja 2010. podignuto je tek 1962 hektara vinograda, za što je država izdvojila gotovo 75 milijuna kuna. Uza sve to u službeni sustav potpora (ARKOD) danas je upisano samo 19.936 hektara vinograda premda je inventurom iz ptičje perspektive utvrđeno da je pod vinogradima ukupno 24.672 hektara.
Takvim skromnim iskorištavanjem modela koji je proteklih godina nudila država zapravo nije kapitalizirana ni iznimna vinska osobnost ovdašnjih lokaliteta – zbog zemljopisno-klimatske raskoši Hrvatska je u globalnom vinogradarskom mozaiku jedinstvena i po činjenici što raspolaže sa svih pet specifičnih vinogradarskih regija. S druge strane na primjer Austrija, koja je smještena u znatno nepovoljnijim zemljopisno-klimatskim okvirima, vinograde je podigla na 36.000 hektara.
Unatoč današnjem iznimno skromnom potencijalu vinogradarskih hektara (1888. godine vinogradi su se nalazili na 170.000 hektara) predstavnici tri najveća vinara smatraju da se imidž vinske destinacije može i mora steći proizvodnjom vrhunskih vina te uz snažnije povezivanje vinara radi izvoznog plasmana.
Đuro Horvat, direktor Agrokor vina, podsjeća na iskustva zemalja koje su ostvarile znatan rast izvoza vina na nova tržišta. “Rast se temeljio na zajedničkoj koncentraciji financijskih sredstava i promotivnih aktivnosti prema novim tržištima”, kaže Horvat. On se zalaže za stvaranje krovnog brenda, možda “Vina Croatia”. S obzirom na raznolikost i posebnost hrvatskih vinskih regija, prioritet ne treba biti volumen, nego vrhunska kvaliteta i osobnost vina, misli Horvat. Mladen Forko, rukovoditelj proizvodnje vina u Badelu 1862, smatra da se više moraju promovirati autohtone sorte kao što su pošip, plavac, babić, kraljevina, rukatac koje stranci ne mogu kušati i kupiti u svojim domicilnim zemljama. Tako ih, ističe, možemo zaintrigirati da kušaju i druga hrvatska vina kao što su graševina, malvazija, merlot te ostale međunarodne sorte.
“Hrvatska ne treba imati velike ambicije – izvoz milijuna litara vina na vanjska tržišta, nego treba izabrati put vrhunske kvalitete vina i ‘tihog izvoza’ kroz ponudu svojih raznovrsnih vina inozemnim turistima koji se ovdje odmaraju”, strategija je koju zagovara i Ivan Bušić, direktor marketinga i razvoja u Kutjevu. “I jake vinske sile imaju svoje količinski male brendove koji su prisutni po cijelom svijetu. To je i nama putokaz, uz znatno više ulaganja u marketing i brendiranje Hrvatske kao vinske zemlje”, zaključuje Bušić.
Autor/ica
