GUŽVA U JUGOSFERI

Povezani članci

• VIKTOR IVANČIĆ: PRODOR U DEPONIJ DEMONA
• Hrvatska desetka za Jorgosa Katidisa
• Vlada Ujedinjenog Kraljevstva uvela sankcije Miloradu Dodiku i Željki Cvijanović
• Obilježen Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj
• Grupa europarlamentaraca traži da sredstva EU za RS ostanu zamrznuta
• Suljagić: Režimski mediji u RS-u stavljaju metu na čelo kreatorima izvještaja o negiranju genocida

Mons. Ivan Miklenić, glavni urednik „Glasa Koncila“, vjerojatno nije ni slutio do koje je mjere bio u pravu kada je u uvodniku prošloga broja tog tjednika hrabro konstatirao kako je „očito nastupio novi val političkog i kulturnog čerupanja Hrvatske“. Ne samo zbog doživljaja Hrvatske kao mrtve kokoši – od koje bi se, nakon što proces čerupanja bude dovršen, valjda dao izraditi solidan jastuk – nego i zbog upozorenja da čitav hrvatski narod, uključujući samog Miklenića, ima dijeliti sudbinu zlosretne peradi. Pošto je nastupilo čerupanje Hrvatske, piše uvodničar, „hrvatski narod mora biti i ostati toga svjestan i znati se zaštititi svim legitimnim sredstvima“.

Hrvati i inače nose „stigmu zločinačkog naroda“, objašnjava mons. Miklenić, jer je nakon presuda iz Haaga podvaljena teza o njihovoj tobožnjoj „nespremnosti suočavanja sa svojom prošlošću“, a sve zato da bi se nastavilo s „daljnjim razaranjem nacionalnog ponosa“, no sada je na vidiku i svježi oblik agresije: „novi udarac koji se u Srbiji priprema na račun hrvatske kulture, što znači i na račun hrvatskog naroda“. Hrvatski narod, tako, ne samo što će participirati u usudu krepane kokoši, nego će, ako se ne bude znao obraniti, podnijeti i udarac namijenjen hrvatskoj kulturi.

„U novo kolo biblioteke Matice srpske pod nazivom ‘Deset vekova srpske književnosti’ Srbi su odlučili uvesti ‘Poeziju Dubrovnika i Boke kotorske’“, izvještava glavni urednik „Glasa Koncila“ i objašnjava da se tim načinom „nastavlja srbijanska agresija u Republici Hrvatskoj“ – samo što se umjesto vojnoga koristi kulturno naoružanje – odnosno da je riječ o tradicionalnoj i svima poznatoj „velikosrpskoj otimačini“.

Mons. Miklenić citira akademika Josipa Bratulića koji je uvjeren kako „taj projekt pokazuje da Srbi ne odustaju od Karadžićeve teze da su svi štokavci Srbi“, a zatim iznosi samostalni zaključak da je „spomenuto velikosrpsko otimanje potrebno u ovom povijesnom času gledati u kontekstu projekta tzv. jugosfere“. I ne samo gledati, nego uključiti sirene, proglasiti vanredno stanje i poduzeti hitne protumjere, smatra uvodničar katoličkog tjednika, mada nije siguran da je aktualna hrvatska vlast sposobna odgovoriti na takav izazov:

„Dok Tanjug i školski udžbenici u tzv. Republici Srpskoj govore o ‘srpskom piscu Marinu Držiću’, o ‘srpskom matematičaru Josipu Ruđeru Boškoviću’, o ‘srpskom kralju Bosne Tvrtku I. Kotromaniću’, o ‘srpskom piscu Skenderu Kulenoviću’, nameće se pitanje: Može li i smije li hrvatska službena politika zatvarati oči pred tim činjenicama i ponašati se kao da to nije stvarnost?“ Ne može i ne smije! – odgovara mons. Miklenić, jer Hrvatska se čerupa, upravo se transformira u jastuk za bolesnu srpsku glavu, njen identitet raznose skupljači perja ciganske provenijencije, i hrvatski se narod od te pošasti „mora znati zaštititi svim legitimnim sredstvima“.

Još se tiskarska boja s uvodnika „Glasa Koncila“ takoreći nije ni osušila, a u tjedniku „Novosti“ – kojeg izdaje Srpsko narodno vijeće, organizacija pod izravnim utjecajem službene politike iz Beograda – objavljen je zloban osvrt na pisanje „poznatoga srpskog novinskog komentatora Ivana Miklenića“. U podnaslovu se, ne bez ironije, veli kako „od hrvatske kulturne baštine ne bi ostao ni kamen na kamenu, a kamoli pisani trag, da nije ponekog Srbina koji će s vremena na vrijeme ustati u njenu zaštitu“.

„Novosti“, doduše, ne idu tako daleko da „Glas Koncila“, čiji je Miklenić glavni urednik, proglase glasilom svekolikog srpskog naroda, već ističu da se list obraća „samo Srbima katoličke vjeroispovijesti“. Napominju također da se sam Ivan Miklenić u skoro svakom svom uvodniku deklarira kao Hrvat, a nerijetko i kao Hrvat i pol, „no teško da će u to itko razuman povjerovati, budući da se iz njegova načina izražavanja, uz sva gramatička brljanja i pravopisne nemuštosti, jasno vidi da je štokavac“.

Tako se teza prvog čovjeka „Glasa Koncila“ o velikosrpskoj otimačini hrvatskih kulturnih vrijednosti – pa slijedom toga i „nastavku srbijanske agresije u Republici Hrvatskoj“ – potvrdila upravo na njegovu primjeru: nemajući respekta ni prema svećeničkoj mantiji, „Novosti“ su ga bezobzirno svrstale u srpski kulturni korpus. Koliko će hrvatska kultura izgubiti drskom krađom Ivana Miklenića i „Glasa Koncila“, koliko je taj kriminalni čin poražavajući i šokantan, to zna samo napaćeni hrvatski narod. Bude li imao zrelosti, kada je već deficitaran s mudrim političkim vodstvom, na to će u ovom povijesnom času gledati u kontekstu projekta tzv. jugosfere.

„Novosti“ se, naime, nisu zaustavile samo na tome, nego su izrazile nadu da će u narednim kolima biblioteke „Deset vekova srpske književnosti“, uz dubrovačku i bokokotorsku poeziju, biti uvršteni i literarni radovi iz drugih pokrajina koje se fakultativno nazivaju hrvatskima. List, primjerice, postavlja pitanje zbog čega Tanjug ili školski udžbenici već danas ne bi govorili o „srpskom piscu Ivanu Aralici“, ili o „srpskom pjesniku Nevenu Jurici“, ili o „srpskom izdavaču Josipu Pavičiću“, ili o „srpskom humoristu Hrvoju Hitrecu“, ili o „srpskom redatelju Jakovu Sedlaru“… a posebno je podmuklo obrazloženje u kojem se veli da takve i slične uzurpacije uopće ne bi naudile hrvatskoj kulturi, nego – naprotiv – pomogle njenoj afirmaciji i stvaralačkoj raznolikosti. U „Novostima“ doslovno stoji:

„Koliko god se činilo da bi nominalna hrvatska kultura izgubila na svom identitetu ‘posrbljavanjem’ Ivana Miklenića, Ivana Aralice, Nevena Jurice, Josipa Pavičića, Hrvoja Hitreca ili Jakova Sedlara, toliko bi – s druge strane – zasigurno dobila na svojoj kvaliteti. Veliko je pitanje treba li ‘gubitak’ ovih i sličnih stvaralaca doživljavati kao udar na autohtonu kulturnu baštinu ili kao besplatni odvoz smeća. Druga opcija izgleda mnogo primamljivije.“

Autor „Novosti“, u sklopu rubrike karakteristična naziva „Uvrede & podmetanja“, posebno se ostrvio baš na mons. Ivana Miklenića i list što ga dotični vodi, cinično navodeći na jednome mjestu da „svaki pametan Hrvat može osjetiti stanovito olakšanje vjerujući da je Miklenić srpski novinar, makar ni to nije naročita utjeha“. Za to svoje „otkriće“ nudi i jednako besramnu argumentaciju: „Kakav je to Hrvat, molit ćemo, koji od ‘službene hrvatske politike’ zahtijeva da vodi računa o statusu Skendera Kulenovića i valjda ga privede hrvatskoj kulturnoj tradiciji – iako Skender Kulenović može imati veze sa ‘službenom hrvatskom politikom’ koliko i Stojanka Majka s Knežijom – a svojevremeno, tokom herojskih devedesetih, zalagao se za to da ‘srpska kultura’ usvoji zagrebačkog jugokomunista Miroslava Krležu?“

„Novosti“ uz to pišu da je Katolička crkva zadnja institucija koja bi smjela voditi brigu o devastiranju nacionalne kulture („političkom i kulturnom čerupanju“), pošto ima sličnih problem s identitetom kao i njezin oficijelni zastupnik Miklenić: „Izvor nesporazuma očigledno leži u tome što Katolička crkva u Hrvatskoj želi biti Crkva u katoličkoj Hrvatskoj, te iz središnjeg položaja pridjeva crpiti izvor moći.“ „Uostalom“, ističe list, „ukoliko urednik ‘Glasa Koncila’ doista želi dati doprinos očuvanju nacionalne duhovnosti i čiste hrvatske uljudbe, što može učiniti više nego dopustiti da ga se kao intelektualni otpad odloži u srpski kulturni prostor?“

Naročito mučnim doimlje se izravni poziv mons. Mikleniću da svoj šovinizam „razvije u konstruktivnom smjeru“ i konačno kaže: „Srbima želim sve najgore. Dakle – evo me!“ Općenito govoreći, Hrvati i Srbi ne trebaju imati predrasuda oko šverca ili međusobnih krađa kulturnih djelatnika i drugih istaknutih ličnosti, piše tjednik, kao što ih nisu imali dok su trgovali naftom za vrijeme rata. No, „namjeravaju li jedni drugima istinski nauditi, svakako je unosnije da si podmeću one pisce i umjetnike koji će bolje poslužiti kao gorivo za tenkove“.

Mons. Ivan Miklenić, koji je za samosvijest i jedinstvo hrvatskoga naroda učinio više od većine drugih javnih intelektualaca, definitivno nije zaslužio da ga u srpskim „Novostima“, bez imalo srama, nazivaju „poznatim srpskim novinarom“. Kako će se o cijelom slučaju izjasniti službeno glasilo Katoličke crkve u Hrvatskoj, tek treba vidjeti. U „Novostima“ naglašavaju da ih daljnja polemika ne zanima: „Što god da napiše ‘Glas Koncila’, nećemo reagirati na srpske provokacije!“

 Novossti