CSR – Ne, hvala!!!

Povezani članci

• Otelo se
• NPM: Pun “Studio 64” na “Književnom mostu” s Alminom Kaplanom, u petak “Ajmo na fuka”
• Politika kriva što kruzeri neće u Rijeku
• Kad ne postojiš, i kad te nema…
• Ivo Anić: PUKOVNIKU NEMA TKO DA PIŠE
• NS i SDPBiH potpisali Sporazum o osnivanju BH bloka

Foto: Mario Lopez / Instagram

Već duže vrijeme letim za Bosnu i Hercegovinu koristeći usluge Međunarodnog aerodroma u Tuzli. Kao što se zna ovaj aerodrom je pokazao dobre rezultate svog poslovanja pa me je najava renoviranja i proširenja kapaciteta prijatno obradovala. Sa mnom u društvu često putuju i moje kolege Šveđani, valjda dajući mi povjerenje u izbor usluga ovog aerodroma. Let na liniji Tuzla Geteborg od 10. avgusta ove godine bez sumnje će dugo ostati u sjećanju dvijestotinjak putnika koji su se vraćali sa svojih godišnjih odmora.

Na stranu što renoviranje i proširenje kapaciteta Međunarodnog aerodroma i Tuzli traje već mjesecima pa in/ut checkning traje gotovo koliko i pola vremena leta od Geteborga do Tuzle. Međutim, ne mogu da opravdam činjenicu da 200 putnika na aerodromu dijeli 1 toalet u kome fali sapun i toaletni papir. A ako operete ruke običnom vodom onda ih možete osušiti zalizivanjem kose ili brisanjem od pantalone. Na temperaturi od 32 stepena koliko je zabilježeno tog dana, pored obične vode, najtraženi rekvizit na aerodromu je bez sumnje bio lepeza za rashlađivanje. Prenatrpana prostorija sa putnicima u kojoj su samo sretnici mogli da sjede. Čekajući da uđu u avion, dohvaćali smo se priručnih sredstava od novina, knjiga, laptopa kako bi koliko toliko došli do vazduha. Naravno da uređaj za aklimatizaciju nije bio u funkcij. Doduše na insistiranje jednog od putnika kome je ”prekipjelo” neko od personala se smilovao i otvorio nam spoljna vrata koja vode ka pisti.

Poput peseva putnici su otvarali usta ”zauzimajući” položaje oko tih istih vrata kako ne bi izgubili razum. Koliko para toliko i muzike, reče neko od putnika, sav sretan što je svoja pluća obradovao sviježim vazduhom.

Ako bi me pitali kako sam se osjećao poslije 2 sata čekanja u prepunoj sali, u kojoj je uzgred budi rečeno bilo 30-ak djece, moj odgovor bi bio kratak: ”Usafunjano”. Oznojena košulja me je podsjećala na dobro natopljen fudbalski dres iz mojih mladalačkih dana.

Zašto ovo pišem?

Moja je želja da Međunarodni aerodrom u Tuzli bude reprezentativan i da se ne stidim stranaca koji nam dođu u posjetu i pitaju se gdje su to stigli. Nisam od onih kojih ”kenjka” ali nisam niti od onih koji dozvoljavaju da nas konstanto uče ”višoj sili” navodeći razlog svog nerada i učeći nas kako bi ”eto trebali biti sretni” jer nam niko nije naplatio svijež vazduh.

Da li su odgovorni iz menadžmenta tuzlanskog aerodroma čuli za pojam CRM (Consument Relationships Managment)? Vjerujem da nisu jer tog dana nije bilo zadovoljnog putnika. Ili nas tjeraju da tražimo alternativne letove za Sarajevo, Beograd, Split? Onda se bar nećemo stidjeti stranaca koje smo pozvali da u društvu sa nama posjete našu lijepu domovinu!