ASIM MUJKIĆ: Čas historije prije izbora

Povezani članci

• Marš mira Karaula – Bešpelj – Večići
• Snežana Čongradin: Kosovo – očuvanje nečega što ne poseduješ
• Rezolucija se rezolucijom izbija
• Hrvatski naučnik Ivan Đikić: Virus nije oslabio, to je politički spin
• Godišnjica početka protesta: Hoće li se ponoviti dani ponosa?
• Završene Grupe Februarskog RA turnira

Foto: Inforadar.ba

Iz ugla emancipatorskih borbi i strategija, koje nam izvrsno osvjetljava Avdo Humo, mogli bismo reći da nadovezati se na iskustva prethodnih emancipatorskih borbi i ideja ne znači ponoviti ono što se u njihovo ime u bivšem režimu učinilo, već upravo ono što se nije uspjelo učiniti.

Da li bi bilo ispravno, u osvit predstojećih izbora, izreći sljedeću ocjenu – da građani treba da biraju između više političkih stranaka od kojih gotovo „nijedna nije demokratska osim po nazivu i nekim opštim parolama“. U njima samima ne razvija se demokratski odnos, niti se među njima gaji demokratski duh, niti slobodna demokratska diskusija i poštovanje mišljenja članstva.

Ne postoji ni organizirano članstvo u pravom smislu, već samo organizacija birokratskih vrhova koji na razne načine, služeći se demagoškim sredstvima, iskorištavaju opšta nacionalna stremljenja i nezadovoljstvo masa.

Ti vrhovi, viši i niži, mahom su sastavljeni od autokrata koji puštaju svoje pipke u narod. Tako se stvara tip političkog žonglera, vještog demagoga, izvježbanog psihologa promoćurnog u svakoj mirnoj ili burnoj situaciji. Te stranke nisu ni išle za tim da zasnuju jedan liberalno-demokratski sistem, kako u svojim organizacijama, tako ni u društvu. Koliko je samo političkog primitivizma u parolama koje ne obećavaju ništa realno nezadovoljnim masama. Nijedno životno pitanje građanina, pa ni seljaka, nije riješeno“?

Vjerujem da bismo se složili i potpisali sve što je rečeno – ali, problem je što se ovaj opis odnosi na politički život Mostara i BiH od prije ravno stotinu godina. Riječi su to iz nedavno objavljene knjige Moja generacija Avde Hume, jednog od najistaknutijih političkih prvaka i očeva moderne bosanskohercegovačke državnosti, nakon kojih svako ko misli svojom glavom mora izvući depresivni zaključak – da se bavimo još uvijek, s istom ako ne i gorom strašću, problemima kojima su se bavili naši preci prije ravno stotinu godina.

Foto: Avdo Humo, jedan od očeva moderne bosanskohercegovačke državnosti

Depresivno je to koliko je malo historija učiteljica života, ili bolje reći nimalo ovdje među našim ‘narodima i narodnostima’ koje, čini se, žive i umiru za historiju. Vrlo malo, ili nimalo pouka smo spremni izvući i iz skorašnje povijesti. Zar trideset godina politike vitalnih nacionalnih interesa poslije I Prvog svjetskog rata i trideset godina iste te politike nakon 1990. nije isuviše dovoljno za zaključak da taj politički model ne samo da nije prikladan za BiH nego je dubinski štetan po sve njene narode. Iracionalno i suludo je i dalje insistirati na tom principu dok hiljade pripadnika svih konstitutivnih naroda u svojoj najboljoj životnoj dobi nepovratno napušta zemlju. Ali, iracionalnost je „srednje ime“ etnonacionalističkih politika, onda i sada.

I danas je, identično kao i prije stotinu godina, „atmosfera naelektrisana mnoštvom političkih publikacija, dolazi do političkih sukoba u nacionalnim odnosima, vrijeđanja nacija i ljudi i tako se izazivaju iracionalne strasti i umjetno se stvara politička netrpeljivost između ljudi“, koji, sa svoje strane, piše Humo, samo „vape za mirnim životom, priželjkujući da se ta politička galama i svađe u skupštini i u novinama utišaju, jer ih neprestana napetost razdražuje“.

Već desetljećima čitamo identične analize i ocjene života pod vladavinom etnonacionalističkog principa. Kao i prije stotinu godina, i proteklih trideset godina bosanskohercegovački glasač, na žalost, ne bira političara koji će riješiti problem, već političara koji će problem dodatno zakomplicirati, koji će „zasititi vazduh“, piše Humo o političarima iz 1920-tih, „neljudskim riječima i oporim parolama, kao i jedom koji prosipaju ti političari iz svih nacionalnih stranaka“.

I danas, kao i prije stotinu godina, većina glasača će, dobrim dijelom s pravom, tvrditi kao i nemaju neki izbor, da mogu birati jedino među nijansama nacionalnog, jer je to gotovo jedina politička opcija u opticaju pa im, piše Humo, „ne ostaje ništa drugo nego da se svrstavaju u nacionalne političke partije, bez obzira koliko su one dosljedne u borbi za ostvarenje nacionalnih prava i demokratske ravnopravnosti, kao i bez obzira kakvi su bili moralni i politički kvaliteti pojedinih vođa tih partija“.

Ako bi neko, pri tome, rado odgovornost delegirao u Beograd ili Zagreb, gdje se većim dijelom nalaze izvori destruktivnih etnonacionalističkih politika, rekao bi samo dio istine. To nipošto ne amnestira domaće političke snage koje su prihvatile takav vid političkog djelovanja i za tri duga desetljeća nisu bile u stanju osmisliti odgovorne konstruktivne kontrapolitike. Tim političkim elitama, kao uostalom i onima u susjedstvu, politika vitalnih nacionalnih interesa odavno je postala unosna.

Uostalom, i u Humino vrijeme destruktivne politike Beograda i Zagreba, koje su rezultirale podjelom BiH u nagodbi Cvetković-Maček, nisu bile opravdanje da se nešto povodom toga čini, da se razvija jedna suprotstavljena politika zajedništva.

Foto: Sprazumom Cvetković-Maček planirana je podjela Bosne

Tako već tri desetljeća živimo u jednom dubinski neljudskom sistemu koji nakon što je od radnih ljudi izvukao njihovu imovinu i ostavio ih na ‘čekanju’ sada preživa izvlačeći, kako idu izborni ciklusi, iz njih samo ono najgore; što neljudskije to bolje. Kao da opisuje ovaj današnji poredak Humo piše:

„U takvoj političkoj situaciji pokazivalo se koliko čovjek može biti opasan i zao. Dovoljno je bilo da se stvori zamršena situacija pa da oni ispolje svoje patološke ambicije i da iz njih probije mržnja prema svemu što im je stajalo na putu. Da bi političko nezadovoljstvo masa okrenuli u svoje ciljeve, potpirivali su nacionalne strasti, bacali šovinističke parole, nasrtali na pojedine narode, omalovažavali njihovu istoriju i samo ime“.

Etnonacionalizam je politički projekt – i onda i sada – za treniranje da jedni u drugima vidimo samo Srbe, Hrvate ili Bošnjake, ali da bismo to uspjeli potrebno je instalirati laž kao konstitutivni moment tog režima. Potrebno je transformirati sve one oblike svakodnevnog života, interakcija, odnosa, obrasce samorazumijevanja bosanskih ljudi u laž, pa reći da je zajedništvo bh. ljudi i naroda bilo nešto lažno i vještačko, a da je njihova, etnonacionalna perspektiva ona prava istina koja se morala kriti.

U stvari, upravo taj režim demonstrira svoju lažnost sa svakom dvojnom školom pod istim krovom, sa svakim stavom o nemogućnosti zajedničkog života, o dubokoj mržnji između bosanskih naroda i tako dalje.

Tragedija ili farsa naše političke zajednice je što su sticajem okolnosti – a prije svega mislim na šira europska ali i politička kretanja naših prvih susjeda – i poslije 1989. kao i poslije 1918. – zaključimo s Humom: „građanske partije bile stvorene na nacionalnim osnovama, iz kojih se širio nacionalizam i šovinizam i mase kljukale političkim konzvervativizmom i vjerskom netolerancijom“. Taj model nije bio onda niti je danas dobar za BiH jer je 1940-tih a potom i 1990-tih rezultirao neviđenim zločinima, genocidima, destrukcijom i raseljavanjem njenog stanovništva. Huminim riječima:

„U nacionalno izmiješanom stanovništvu, sastavljenom od Srba, Muslimana i Hrvata politika isključivo zasnovana na nacionalnim gledištima bila je opasna neman“. Ovaj uvid je temelj svake razborite politike u BiH i opomena za svaku buduću politiku.

Može li BiH drukčije? Ako analiziramo proteklih stotinu godina stvari će biti izvedene na čistac. Godine dominacije etnonacionalističke paradigme 1918-1945, a zatim 1990-2020 karakteriziraju ratovi, stagnacije, destrukcija u kombinaciji s opstrukcijama, gubitak stotina hiljada nevinih ljudskih života. U periodu između 1945 i 1990 vlada drugačija paradigma o kojoj nam Avdo Humo ima šta reći:

„Jedina snaga u Mostaru koja je okupljala ljude bez obzira na nacionalnu pripadnost, i koja se uzdizala iznad svađa, vrijeđanja i trvenja, bio je revolucionarni radnički pokret. U njemu se začela ideja bratstva i jedinstva, demokratije i slobode. Ta politička snaga je sasvim odudarala od postojeće konstelacije građanskih političkih odnosa. Pokret je predstavljao u društvu oazu u kojoj se mislilo sasvim drukčije, i to ne samo sa stanovišta klasnih ciljeva, već i sa stanovišta nacionalnih i svih drugih vitalnih problema društva. Taj pokret se krijepio svim građanskim elementima koji su težili demokratskim odnosima među narodima i ljudima, podgrijavajući kod njih nadu u neku buduću slobodu i podržavao im duh da ne klonu“…

Humo: U nacionalno izmiješanom stanovništvu, politika isključivo zasnovana na nacionalnim gledištima opasna je neman…

Iz ove paradigme nastao je sasvim drugačiji ustavni princip BiH – princip zajedništva – pod kojim je ova republika, unatoč svim njegovim slabostima, doživjela period pristojnog prosperiteta, razvoja, kada je postojala nada u buduću slobodu. Ta paradigma – socijalistička – nepovratno je propala i ne pada mi na pamet da lamentiram za njom ili, još gore, da fantaziram o njezinom povratku.

Na kraju propala je s pravom jer, s jedne strane, nije ispunila svoja emancipatorska obećanja, a s druge, jer se ipak pokazala slabijom od nacionalizma. Nama danas treba paradigma koja bi nadjačala nacionalizam koji također propada – ma kako nam se njegova vladavina činila neupitnom danas – jer vidimo da ne može da ispuni svoja obećanja. Ali, iz ugla emancipatorskih borbi i strategija – koje nam izvrsno, iz svoje historijske perspektive, osvjetljava Avdo Humo – mogli bismo reći da nadovezati se na iskustva prethodnih emancipatorskih borbe i ideja, odnosno vratiti se idejama zajedništva i ZAVNOBiH-a, na kraju razboritosti u politici, ne znači ponoviti ono što se u njihovo ime, u bivšem režimu učinilo, već upravo ono što se nije uspjelo učiniti, znači realizirati prilike koje su tada propuštene.

U svjetlu predstojećih izbora zapitajmo se: imamo li političku snagu koja okuplja ljude bez obzira na nacionalnu pripadnost, imamo li takvog političkog subjekta koji se uzdiže iznad svađa, vrijeđanja, trvenja? Imamo li političku snagu za koju možemo reći da potpuno odudara od postojeće konstelacije građanskih političkih odnosa. Da li imamo nešto kao pokret kao sigurnu oazu drugačijeg mišljenja i to ne samo sa stanovišta nacionalnih i egzistencijalnih problema ljudi i društva već i sa stanovišta klasnih ciljeva?

Na kraju, imamo li uopće pokret ili takvog političkog subjekta koji principijelno razvija sve građanske elemente koji teže demokratskim odnosima među narodima i ljudima i koji, pri tom, daje realnu nadu u slobodu koja će doći?

Nemojmo smetnuti s uma pouku Avde Hume koja glasi: „Nacionalistička vlast najviše se boji jedinstva svih naroda na demokratskom programu“.

Odgovor na ova pitanja ujedno će biti i odgovor na ključno pitanje svakih izbora koje nam se vraća svojom nepodnošljivom logikom i glasi: Da li su ovi izbori još samo jedan popis stanovništva (istina živog i dobrog dijela mrtvog stanovništva), ili su izbori u pravom smislu riječi, na kojima uistinu imamo šta izabrati?

inforadar.ba