O jalabubama i nezavisnosti

Povezani članci

• Predstavljanje najboljih bh. korporativnih praksi društveno odgovornog poslovanja
• Stjepan Mesić: Kada bi Hrvati dobili treći entitet, to bi bio njihov kraj u BiH
• NATO TREBA VIŠE MUŠKOSTI I HRABROSTI…
• Samo jedan posto mladih u BiH vjeruje da može utjecati na politiku
• TI BIH: NOVI ZAKON U KANTONU SARAJEVU NASTAVAK UDARA NA SLOBODU IZRAŽAVANJA U BIH
• Vanja Šunjić: S rogatima se (ni)je bosti

foto: š.g

Nezavisnost je nešto što sigurno treba slaviti. Kada je čovjek od nečega nezavisan, to znači da od toga entiteta on ne treba ništa, što dovodi do uslova da formira se ljubav koja ne traži ništa zauzvrat. To je divna ljubav. Težite tome, to je put kojim valja poći. U ponedjeljak, februara dvadeset osmog, zbog ljubavi prema novcu, prisustvovao sam slavlju jedne nezavisnosti, tačnije dana kada je Bosna i Hercegovina takoreći postala nezavisna. Službeno, to slavlje održava se dan kasnije, prvog marta, ali je zbog neke gluposti, ceremonija održana dan ranije. Obično ne idem na takve stvari, iako logično gledajući, dan rođenja jedne države prilično je krupan događaj. Historija svijeta puna je unesrećenih ljudi, koji postali su takvi jer je ona rođena. Dakako, ima i onih sretnih, no oni su, čini mi se u manjini, ali i kao takvi, nesumnjivo doprinose važnosti koncepta nezavisnosti. Ovaj, bosanskohercegovački, slavljenički dan, iako nesumnjivo važan, protkan je lažima, ponekom istinom i lošom muzikom. Laž i loša muzika ne zvuče kao dobra kombinacija, iako većina ljudi provede život slušajući i jedno i drugo. Zato je svijet u kurcu, da prostite. Posvuda laž i autotune. Ali kako rekoh, otišao sam zbog novca, pa je čitavu tu šaradu bilo malo lakše podnijeti. Ovo pišem, jer sam ovaj put, prisustvujući tom maskenbalu kiča, ovjenčanog ljepotom, primjetio preveliki nesrazmjer između traženog patriotskog zanosa i publike koja je taj zanos trebala osjetiti. Ljudi u lošim kravatama tražili su novu galaksiju, kojoj predati će teret čuvanja države, a pronašli su samo ćorsokak napunjen osnovnoškolcima i srednjoškolcima iz obližnjih škola, koji za svijet mare onako kako svijet mari za gladne u Africi. Dakle, uglavnom samo ceremonijalno, bez gotovo ikakve želje da nahrani se onaj gladni. Te “nosače zastava”, sa par puhica viška na čelu, ne zanima ništa osim telefona i opskurnih, glupavih šala, rođenih iz utrobe preuranjene zrelosti. Poslije telefona i isforsiranih osmijeha, omiljena im je stvar bacati smeće u samo središte kule, i to naočigled svih, bez ikakvog stida, slaveći valjda tako to što su mladi, nezavisni i perspektivni. To je jebeno čudan način slavljenja ako mene pitate. Prije rukovanja puškom ili dejtonskim sporazumom, čini mi se važnije za naučiti da nije uredu bacati smeće u samo središte nacionalnog spomenika. To je jebeno čudna ceremonija, u kojoj kriminalci i naučnici traže od “jalabuba” generacije da porodi renesansnog čovjeka i sačuva državu.

U tom karavanu kiča i buke bilo je svega. Osim “jalabube” generacije, starim Hercegovim domom, slaveći nezavisnost, defilirali su loši političari i lijepe žene. Intelektualni probisvijet je slijedio lijepe žene a njih su slijedili svi ostali. Zastava je bilo najviše. Ljiljani i zvijezde posvuda. U nedostatku političkih zvijezda na bh. sceni i mirisnih ljiljana, okačenih o njihove džepove, organizatori ovakvih, takoreći bošnjačkih političkih ceremonija, uvijek pribjegavaju, jeftinom ali nadasve uspješnom triku, postavljajući zastave sa zvijezdama i ljiljanima posvuda, pokušavajući tako uvjeriti prisutne, kako je njihova budućnost, mirisna i zvjezdana, iako je, gluho bilo, daleko od toga.

Dobrih je ljudi bilo najmanje. Tako je valjda uvijek kada pozornicu preuzmu oni loši ili makar oni koji lošem pribjegavaju često i krajnje podmuklo. Čini se da dobri dođu tek kada tmina skoro posve zaposjedne svijet. Kada u cijelom svijetu ostane samo plamičak, sakriven negdje daleko, gdje ni mudrac ni razbojnik ne stupa. Tako je bar u filmovima, a oni često dobro interpretiraju stvarnost.

Bh. stvarnost ne izgleda nimalo dobro, no to je već odavno poznato. Ono poražavajuće i deprimirajuće u njoj, jesu sve te silne generacije, ispraćene aplauzima i pokojom suzom, koje opterećene prošlošću i lošom pop-kulturom ne razmišljaju o nikakvoj promjeni, osim ako ona direktno ne doprinosi njihovom biću. Vrijeme je to reći. Naivnost i glupost, koje često poput parazita prate mladost, više ne mogu biti izgovor. Svijet se nezaustavljivo koluta prema pički maternoj a jedini sposobni da njegovo kolutanje zaustave jesu mladi i nezavisni ljudi, obrazovani kako politički, tako i filozofski. Nažalost, ovi koji su tog prohladnog ponedjeljka, na Hercegovoj kuli slavili , ispunjavaju samo jedan uslov, mladi su, a to nije ni blizu dovoljno da desi se, toliko iščekivana promjena. Možda nekada u budućnosti, svijet i pronađe čarobni štapić, koji jednim pokretom, mladost okupanu u  mulju nacionalizma, pretvara u intelektualne nezavisne gromade. Danas takav štapić ne postoji. Darkersko-sarsovski rečeno: svima nam je svima, crna perspektiva. U čestitci za kraj, umjesto sretnog dana, poželio bi vam, dragi moji Bošnjani, sretnu i nezavisnu djecu, koja odrasla na temeljima kritičkog mišljenja, postaju istinski nosioci bosanskohercegovačke državnosti. To je ono, što pravi razliku. Ovo što danas, ko biva, slavi nezavisnost, ne može u budućnosti stvoriti uslove potrebne za renesansnog čovjeka. Jednostavno prkosi zakonima logike. Zavisni malograđani ne rađaju nezavisne kozmopolite. Tačka. Iz utrobe njihovog uma, izlaze samo stranački poslušnici, koji rađaju još stranačkih poslušnika. Ništa ne izlazi iz kruga. Eto vam budućnosti, eto vam države. Ostaje nam samo čekati, koliko god to čudno zvučalo, dovoljno veliku tminu, koja će na svijetlo izmamiti one dobre. Dok oni ne dođu, izbjegavajte laž i autotune. Bolji vam savjet, ne znam dati.