Roko Markovina: MLADIMA RBiH, 01.03.2022.- u povodu Dana nezavisnosti BiH

Izdvajamo

• Svi, baš svi, moramo smoći snage suočiti se s istinom o svojoj prošlosti, ali moramo imati poštenja i priznati kome dugujemo svoju SLOBODU, OBNOVU I IZGRADNJU kao i lijepo doba MODERNIZMA. Moramo imati i političke volje, ali i hrabrosti i razuma suprotstaviti se neofašističkim tendencijama, danas, bez obzira na to tko ih podupire. I odlučno reći NE fašizmu, kao ideologiji, pa makar bio i u „natruhama“ te da za njega, na ovdašnjoj političkoj sceni,  nema i ne smije biti mjesta.

Povezani članci

• Etički prostor i rat u poeziji Jozefine Dautbegović
• Dvadesetprvi broj odličnog časopisa
• U domu i u srcu hraniteljice Adile: Poteškoće ne stanuju ovdje
• Bošnjak s greškom
• Braćo, imate sekiru, secite…
• Program Sarajevskog otvorenog centra povodom 16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja i 10. decembra

Foto: šg

Dragi moji, gdje god da ste,

danas je praznik, Dan nezavisnosti RBiH, države ravnopravnih građana, naroda (Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive), a kojega su vaši stari izglasali referendumom na današnji dan 1992. Njih 2,073.568 (ili 63,7% izašlih i 99,7 % glasalih „ZA“). A put do toga nije bio ni malo lagan, taj put je završio ratom, a u Mostaru i jednome dijelu naše zemlje, čak i sa dva rata, najprije protiv srpskoga (1992.), a potom i hrvatskoga (1993.) nacionalizma, koji traju, nažalost i dan-danas, s jedinom, tek, razlikom što se… ne puca.

A nacionalizam je najveće zlo ovoga svijeta. On, vremenom, prerasta u nacizam, a onda u fašizam, a fašizam je najcrnji oblik upravljanja jednim društvom i državom, od kada je svijeta. Jer:

– „Nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Jer,

– „Naša“ povijest je ispravna samo u odnosu na „njihovu“, „naš“ je jezik čist samo u odnosu na „njihov“. Jer,

– „Nacionalizam živi od relativizma. Nacionalizam jeste nazadnjaštvo, („treba biti bolji samo od svoga brata ili polubrata, ostalo me se i ne tiče“). A to je ono što smo nazvali strahom“. Jer:

– ciljevi nacionalizma uvijek su dostižni, jer su skromni, a skromni jer su podli, jer,

nacionalista se, ne boji nikog, osim svoga brata. (Ali od njega se boji strahom egzistencijalnim, patološkim; jer, pobjeda izabranoga neprijatelja jeste njegov apsolutni poraz i ukidanje njegovog bića). Pošto je strašljivac i nikogović, nacionalista ne ističe sebi više ciljeve. Pobjeda nad izabranim neprijateljem, onim drugim, jeste njegova apsolutna pobjeda,

– nacionalizam je, zato, ideja beznađa, ideologija mogućne pobjede, zagarantirana pobjeda, a poraz-nikad konačan,

– nacionalista se ne boji nikoga, “nikoga do Boga”, a njegov Bog jeste Bog po njegovoj mjeri, njegov brat rođeni, isto toliko nemoćan koliko i on sam, onaj “ponos porodice”, porodični entitet, svjesni i organizirani dio porodice i nacije,

– biti nacionalist znači biti osoba bez obaveze, biti kukavica koja ne želi priznati svoj kukavičluk; ubojica koji potiskuje svoju naklonost ka ubojstvu, nemoćan sasvim da je priguši, a koji se, ipak, ne usuđuje da ubije, osim iz potaje ili u anonimnosti gomile,

– biti nezadovoljnik koji se ne usuđuje pobuniti se iz straha od konsekvenci svoje pobune;

– biti nacionalist je biti osoba kolektiviteta, jer je nacionalizam kolektivni iskaz toga i takvoga individualiteta, ujedno i ideologija i antiideologija.“

(Napomena: veliki Danilo Kiš, napisao je ove navode još daleke 1973. godine, „Poetika“- druga knjiga, 1974. i njima se nema više ništa ni dodati, a niti oduzeti. Ali, malo je tko iz njih išta naučio.)

A, oni su istina, od koje se ne može pobjeći.

Ne može se pobjeći od istine ni da se jedan dio hrvatskoga nacionalnoga korpusa u BiH opredijelio za ustaštvo, a srpskoga za četništvo, što znači za fašizam, koji je bio poražen još 09.05.1945. Barem smo tako, mi školovani mislili. Bili smo, istina, onaj manji dio, ali i to boli. Zbog njihovih zločina nitko nema pravo okrivljavati čitav hrvatski ili srpski narod. Narodi, kao kolektiviteti, nikada nisu, niti mogu biti krivi, jer, narod je lako zavesti, povesti u zabludu, pa i „kupiti ga“- ako treba.

Ali, treba znati da je, uvjerljivo najveći dio hrvatskoga naroda, kao i Srba i Muslimana u BiH (a i u Hrvatskoj) stao na stranu partizana, pobjednika u drugome svjetskome ratu, sa Josipom Brozom -Titom, na čelu. Poklonike neofašizma, neoustaštva i neočetništva ta istina i danas boli i oni, uporno, pokušavaju prekrojiti njihovu povijest i skrenuti pozornost javnosti na zločine počinjene nakon završetka Drugoga svjetskoga rata. Te zločine nitko ne poriče, ali oni se, ni po karakteru, a niti po obujmu, ne mogu uspoređivati s onima iz razdoblja od travnja/aprila 1941. do svibnja/maja 1945. A to je još razlog više da kažemo: NIKADA VIŠE! I da se to, kao ključna životna poruka, prenese vama, mlađim generacijama.

Svi, baš svi, moramo smoći snage suočiti se s istinom o svojoj prošlosti, ali moramo imati poštenja i priznati kome dugujemo svoju SLOBODU, OBNOVU I IZGRADNJU kao i lijepo doba MODERNIZMA. Moramo imati i političke volje, ali i hrabrosti i razuma suprotstaviti se neofašističkim tendencijama, danas, bez obzira na to tko ih podupire. I odlučno reći NE fašizmu, kao ideologiji, pa makar bio i u „natruhama“ te da za njega, na ovdašnjoj političkoj sceni, nema i ne smije biti mjesta.

I  upamtimo:

– nema naroda koji bi, zaboravljajući svoju prošlost, mogao izgraditi budućnost,

– nema narodā koji ne bi mogli živjeti zajedno, ne jedni pored drugih, već zajedno i

– nema naroda koji ne bi mogao skladno živjeti, zajedno sa bilo kojom i bilo kakvom manjinom.

Osim, naravno, divljaka, ne učenih i ne civiliziranih, a takvima, valjda ne pripadamo.

I shvatimo da:

– „Bosnom i Hercegovinom vlada apstraktno biće „triju nacija“, koje se, međusobno, ne podnose, dok su građani, kojima oni upravljaju, sasvim realna stvarnost. U njoj vlada i kolektivna i pojedinačna paranoja“;

– „Bosnom i Hercegovinom vladaju kukavice koje ne žele priznati svoj kukavičluk; ubojice koji potiskuju svoju naklonost prema ubojstvu, nemoćni sasvim da je priguše, a koji se, ipak, ne usuđuju ubijati, osim iz potaje ili u anonimnosti gomile;

– „u Bosni i Hercegovini žive nezadovoljnici, koji se ne usuđuju niti pobuniti, iz straha od mogućih posljedica te svoje pobune”,

– „u Bosni i Hercegovini vladaju spodobe koje zaboravljaju da su i ljudi – tj. narod živa bića, koja imaju potrebu za hranom, vodom, radom, ljubavlju… riječju – životom, kojega, pod njihovim vladanjem – nemaju“, jer

– „slobodan čovjek ili čitava zajednica nisu osuđeni da budu ono što ne žele biti, premda su često na to prisiljeni“ i da

 – „nacionalnost, ovdje, postaje važnijom čak i od humanosti.

I zato veliki posao čeka sve nacionalne kulture na ovim prostorima. I to tim više što nam je inteligencija, odavno, sve podjeljenija i prorjeđenija.

To je, uistinu, tako.

A našu su mladost, devedesetih, oni koji nisu ništa naučili o nacionalizmu, umjesto slanja na visoke škole, zbog svojih osobnih interesa, poslali duboko pod zemlju. Spasili su se (ako su?), onda, jedino oni koji su na vrijeme shvatili sve zlo koje se događalo na početku rata i… otišli. I tamo, gdje su otišli, uče, rade i dobro im je. I, u pravilu, oni su tamo među najboljima, jer oni to znaju, mogu i hoće, kao što su to bili radili i ovdje, dok im je bilo dopušteno. Oni hoće, uvijek, biti među najboljima. Oni žele graditi dobar svekoliki život i izglednu budućnost u nekim amerikama, norveškama, švedskama, australijama, novim zelandima i drugdje…kad im već, u vlastitoj zemlji, netko to nije dopustio. Niti je o njima takvima, kao jedinkama, itko želio voditi računa. Niti ga i danas vodi, s obzirom da njima slični (koji su ostali), takvi kakvi već jesu, nisu željeli postati tek dio „čopora“, „stada“, „jata“, „plemena“…kako se kad, od njih zahtijevalo.

Neke tzv. „političke elite“ i danas smatraju da čovjek ide stranputicom, ako nije dio jednoga od tih „čopora“, ili „plemena“, i ako ne radi onako „kako plemenski poglavica kaže“. I ako se ne skriva iza povampirenoga mnoštva, jer navodno, samo u takvome okruženju… može biti jak.

A zaboravljaju da se samo kukavice skrivaju iza svog „čopora“. Hrabri i mudri ne stide se svojega „plemena“ (osim ako ono ne čini zlo), ali pripadaju samo sebi, upravljajući se, u životu, samo svojim znanjem i svojom pameti i, vođeni  svojom odgovornosti, idu naprijed, putom kojim ih njihova pamet „uči“. Radeći za opće, zajedničko dobro i ne čineći zlo, jer su tako (na)učeni. Bilo je i kroz povijest takvih „igrača“, ali, što vrijedi ako se ne slijede njihovi tragovi.

A zašto ih se ne slijedi? Pa stoga što je njihov put oduvijek bio „put kojim se teže ide“ i što bi pohvala takvima, obično, znala dolaziti tek nakon njihove smrti. Pa kad, oni drugi, „pravovjerni“, ne mogu naći opravdanja za zla ili zločestoće koje su počinili, onda, takvima, počinju prebrojavati krvna zrnca. Zovu ih čak i „bezbojnima“. Jer, za „čopor“ niti jedan pojedinac nije onaj „pravi“, ako mu netko od roda spada u “krivovjerne“, zaboravljajući, pritom, da su „baštardi“ uvijek bili najbolje „ptice pjevice“, jer su, uvijek, znali barem „jednu melodiju“ više od onih čistokrvnih.

Tima drugima valja ukazati i to da: “sve se vraća i sve se plaća, kada dođe čas…“ i da: „dobro se dobrim vraća, a zlo-zlim“. Kad-tad. I da su „smrt i život…jedno, tek samo promjena stanja, na putu od konačnoga prema beskonačnome“.

I to da ne postoji hrvatska, srpska, bošnjačka, židovska, ili bilo čija nacionalna smrt. Smrt je – smrt, kao što je i život – život. Ako je moj život u svakome čovjeku, onda je, posljedično i moja smrt u svakome čovjeku. Sve što se svijetu događa i meni se događa. I zato, jedini nacionalizam, koji po mome sudu, nije primitivizam, i kojega slijedim jest pripadnost ljudskoj dobroti i ljudskome srcu. I ako me tko upita čiji sam ja čovjek, odgovorit ću mu: ja sam čovjek od takve narodnosti. Od takve „fele“.

Sjećajući se stvaranja ove zemlje, prije 30 godina i tih teških dana, moram reći da nas je bilo, i onda, koji smo sve pokušavali da se ne dogodi to što nam se dogodilo, ali nas je, nacionalizam i njegovo obećanje da će se „jesti zlatnim kašikama“ u tome onemogućio. I prevario nas je, kao i narod. Najprije je „pokupio“ u svoje redove „preletačeviće“ iz ondašnjega SKJ (u jednoj noći u SRBiH je „usisao“ 45.000, a u RH čak 78.000 njihovih nelojalnih članova), da bi, potom, prevario narod lažnim obećanjima i zabludama. Pa su zadobili povjerenje naroda, a nisu bili ni sposobni, niti spremni za preuzimanje vlasti, jer, ni sami u tu mogućnost nisu vjerovali. Njih je izabrao narod, a mi – GRAĐANSKI ORIJENTIRANI nismo uspjeli. Ali smo, barem, uspjeli sačuvati RBiH u njezinim AVNOJ-evskim granicama. A uspjeli su i inteligenciju, kao vodeći i najodgovorniji dio društva, podijeliti i prorijediti. Mnogo mladih i sposobnih ljudi moralo je otići na sve strane svijeta, „neki silom – a neki milom“, ali neki i programiranom nevoljom “etničkoga čišćenja“. I premalo je prilika ostalo za one koji nisu mogli, ili nisu željeli otići.

Mi se stariji teško rješavamo svojih zabluda i nerado priznajemo svoje neuspjehe. Ali, isto tako, ne odustajemo od svojih ideala. A oni su uređen i skladan život u zajedništvu i komšiluk kao temelj njegove opstojnosti. Jer, oni su za nas aksiomi, tj. činjenice koje se ne trebaju dokazivati, a već su 30 godina izgubljeni na ovom prostoru.

I, gledajući, objektivno, na današnji dan, poručujem vama mladima, vama koji mislite svojom glavom, da imate samo dvije mogućnosti:

– ili, spakirati dva kofera i otići netragom, s kartom u samo jednome smjeru…i graditi tuđe zemlje i tuđe gradove i zaboraviti sve, kao što su to već neki učinili, ili  

– ili, ostati ovdje i pokušati nešto uraditi, zajedno, vi mladi, hrabri, obrazovani i ujedinjeni, i preuzimanjem odgovornosti nad budućnosti ove zemlje, stvarati bolji život. I učiti, stalno učiti, jer „čovjek koji više zna – više i vrijedi“. Dugačak je to i mukotrpan put, ali, vrijedi pokušati. Obraza, ali i savjesti radi.

Predlažem vam ovu drugu mogućnost, punim srcem. Jer, ovo je vaša zemlja. Ovdje su vaši ljudi. Ovdje je vaše izvorište i utočište. Jedini život i jedina svetost vaših grobišta. Možete vi to. Vjerujte.

Pa, sretan vam, svima,  01. mart/ožujak – Dan nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine… i sjetite se onoga, davnoga, dobroga starca što je „Četi“ besjedio:

„Djeco moja, hrabri zatočnici,
vas je ova zemlja porodila,
kršovita, ali vama zlatna.
Djedi vaši rodiše se tudjer,
oci vaši rodiše se tudjer,
i vi, isti, rodiste se tudjer,
za vas draže na svietu ne ima“.

A što je, odavno, već bilo  i zapisano.

Volim vas i pozdravljam, pa, gdje god da ste.