Pitanje statusa Srba u Mostaru

Povezani članci

• Samir Šestan: LUDI SMO – DOGOVORIĆEMO SE!
• Humanitarna utakmica za osamnaestogodišnjeg Hamzu Bajgorića
• Ludilo
• Večeras počinje Treći međunarodni Festival lutkarske umjetnosti u Mostaru
• Čović jaše Trojanskog konja
• Čovićev plan B je nastavak puta kojeg su utrli Pavelić i Tuđman

Piše: Milan Jovičić

Ostali smo manjina u ovome gradu i od nekih cca 27.000, u današnjem trenutku brojka se spustila na nekih cca 5555 sa širom okolinom, dokle se u gradskom jezgru može računati oko 1555 građana srpske nacionalnosti. Iz objektivnih i subjektivnih razloga, o kojima bi se moglo mnogo toga napisati tu smo gdje smo, sa našom statusnom pozicijom koja nam je nepovoljna i nezahvalna.

Međutim,  sudbina naših mostarskih Srba nikako ne smije biti u procjepu političke volje i njihovog dogovaranja, prije svih Bošnjaka i Hrvata, odnosno rukovodstva dvije najveće stranke SDA i HDZ-a. Isto tako sa stavovima i pogledima SPC i njenih vjerskih vjerodostojnika, njihovih  raznoraznih susreta, sastančenja u Vladičinom dvoru i iznošenju stavova o statusu ovdašnjih Srba, bilo domaćim ili međunarodnim sudionicima, nismo zadovoljni.

Svi ti Crkveni vjerodostojnici sa svojim Vladikom na čelu nikako nas ne mogu dijeliti niti bi to smjeli  činiti, na neke njihove i isključive Srbe  „dodikovce„ i sve ostale nas tzv. „rezervne Srbe„ koji smo ostali u Federaciji i gradu Mostaru i preživljavali sve tegobe agresije i sa istoka i sa zapada. U takvim uslovima i prilikama doprinosili smo  i aktivno učestvovali u društveno političkom životu grada, u obnovi određenih objekata i u spašavanju i očuvanju i nekih vrijednosti srpskoga nasljedstva.

Dolaskom ili bolje reći povratkom određenog broja građana srpske nacionalnosti, mnogi od njih usmjereni i svojom ideologijom  njenih vjerskih vjerodostojnika imali su sasvim pogrešnu percepciju o stanju u gradu i međusobnim odnosima sa komšijama i susjedima. Nisu bili svjesni niti činjenice „Ko je to vjera, a ko je nevjera„ od njih,  pa su se mnogi  odlučivali na podršku i neposrednu saradnju sa susjedima i HDZ-om, potajno ili pritajeno gajeći sve neprimjerene svoje nacionalističke pobude i netrpeljivost prema drugima, što je apsolutno neprihvatljiva i pogrešna percepcija poimanja u međusobnim odnosima.

Primjeri su brojni i kroz samo izvještavanje iz Mostara u srpskim glasilima i na radiju srpske, kao i na njihovoj televiziji, uvijek su se nastojali u crnome izdanju prikazivati i naši napori u obilježavanju  svih naših vjerski praznika i Božića i Vaskrsa, održavanih u kući Ćorovića. U tome je svakako prednjačio njihov „rab Božiji„ kako bi često oslovljavao sebe, sa njegovom „gatalicom„ u srpskom  pismu, sa uvredama i mržnjom,  samo nacionalistima dobro znano.

Formiranje i druge Prosvjete u gradu je rezultat međusobnih netrpeljivosti i određenih ignorantskih stavova  vjerskih čelnika i pojedinaca u srpskome korpusu, jer po njihovom sve što je bilo u gradu i ostalo i trajalo bez njih i nije njihovo i ne odgovara ideologiji njihovoga vođe iz Haga i psihijatra sa Pala, kojemu  i srdačno dodjeljuju i svoju  „Paljansku povelju„ ili nagradu za sve učinjeno za srpski narod i za njihovu agresorsku- genocidnu  tvorevinu u okvirima Republike Srpske.

Naše,  srpske institucije u gradu i njihovo djelovanje u okvirima SGV PR –a i kroz  SPKD „Prosvjetu„ dokazani su bili i ostali jedini faktori normalnog ljudskog i dostojanstvenog odnosa i suživota i međusobnoga povjerenja u zajednici multietničkoga karaktera, što je uvijek činilo i krasilo ljepotu suživota u ovome gradu, baš u tegobnim vremenima, kada smo i tako malobrojni građani srpske narodnosti ostali i bili prepušteni sopstvenim sudbinama.

Dodikovci i njihovi hobotnički pipci nisu nam apsolutno potrebni, iako ih SPC  i njeni vjerski dostojanstvenici prisvajaju i podržavaju, sa cjelovitom njihovom ideologijom i retorikom mržnje i međusobnih podjela i u sospstvenom srpskome korpusu. Odgovaraju im i srpski predstavnici u Gradskom vijeću i savjetnici iz redova HDZ-a, samo da nisu ovi drugi, odgovara im i HDZ i njihovi stavovi i zahtjevi za Herceg Bosnom, samo da se ne dira u Republiku Srpsku, što je jasna i vidljiva ideologija i njihovog „guslara„ iz Laktaša, inače i velikog pajdaša, čiji je i mentor  samoproglašeni akademik  Dragan  Čović iz mostraskih Bara.

Dolazak i srpskoga člana Predsjedništva u Mostar gospodina Mladena Ivanića i njegov  neposredni  susret i u dva navrata vođeni razgovori  u Vladičinom dvoru,  dovoljno svjedoče o pogrešnoj politici srpskih funkcionera u državi, njihovoj neupućenosti, ma gdje bili u vlasti iako ih  uostalom  mi i nismo  birali, a Crkveni vjerodostojnici ih prizivaju i naturaju im svoje neprihvatljive stavove i kvalifikacije statusa građana srpske nacionalnosti u ovome gradu.

Važno je napomenuti da mnogi „srpski ikebanci„ iz sistema vlasti u Federaciji i na nivou države odigrali su svoju ulogu „Brankovića sa Kosova„ običnih ulizica i podaničkih elemenata, poradi svojih fotelja i sospstvene koristi, a primjerice radi nikada se i nisu oglasili o diskriminaciji Srba u Aluminiju, o neravnopravnosti Srba u Federaciji, u Mostaru i gdje sve ne.

Došlo je krajnje vrijeme da se otvoreno i najiskrenije kaže: „Popu da je pop, Bobu da je Bob„ da se imenuju i pojedinci i da se jednom počne stajati u kraj  ovakvim pojavama i ponašanjem.

Ovo što se radi u gradu Mostaru i graniči sa nevjerovatnom drskošću vladajućih struktura SDA i HDZ-a da se sastaju i raspravljaju o statusu ovoga grada, bez učesnika i predstavnika srpskoga naroda.

Pitamo se odakle je i proisteklo to pravo stranačkom rukovodstvu SDA i  HDZ-a, da samostalno pregovaraju o sudbini Mostara i njegovih građana, zanemarujući i treći konstitutivan narod, što predstavlja i antiustavno djelovanje protiv same ravnopravnosti ovoga naroda.