Munib Delalić: Skupljanje rasutog glasa

Izdvajamo

• Tad sam definitivno spoznao da su prognani moj jedini narod, moja jedina nacija, da jedino njima pripadam. I iz sve teškosti javio se i čudan osjećaj uzvišenosti, neobjašnjiv osjećaj lijeposti da sam, upravo tu, među svojim prognanim narodom, na pravom mjestu. Tad se prisjećah i riječi koje čuh na Heliodromu, u krcatom “sabirnom centru”, neposredno prije zagrebačkog iskustva, iz usta Salema Dizdarevića, Fekina brata (Salem i Feko, dvojica ljubuških plemića!): “Ne plaši se, Munibe, ne mogu nam ništa, svi smo tu…” I nisam se plašio, jer kako se plašiti kad smo svi bili tu. Mislio sam da je i nemoralno ne biti tu, sa svima.

Povezani članci

• Promovirana Izabrana djela Zuke Džumhura i otvorena izložba karikatura u povodu tridesete godišnje smrti
• Mostarski Plenum predao peticiju sa 3685 potpisa građana
• Božica Jelušić: Račja slovarica – Fritzu
• Tamara Skrozza, Viktor Ivančić i KRIK dobitnici Regionalne nagrade “Srđan Aleksić”
• AHMIĆI
• O ljubavi i zavičaju

Kad bolje promislim, sve što sam radio u posljednjih desetak godina moglo bi se svesti pod naznaku: skupljanje rasutoga glasa. Da, upravo tako: Skupljanje glasa koji se rasuo početkom devedesetih, kad je otpočela naša nesreća, ili, tačnije rečeno, u ljeto devedeset treće. Tad se dogodio Heliodrom, tad sam na svojoj koži osjetio svu bijedu poniženosti, sav očaj nemoći, svojim sam očima gledao kako urazjapljenim čeljustima zla umire ono što, vjerovao sam, umrijeti ne može.Tad se, na koncu, dogodilo i ono što mi je ubilo i zadnji tračak nade: sa svojih su se ognjišta pokrenuli Ljubušaci…

Iako je rat već bio pokazao svu brutalnost svoga nakaznoga lica, za mene je dakle vrag odnio svu šalu u ljeto devedeset treće, kad su Zagreb, gdje sam se bio privremeno sklonio, preplavili Ljubušaci, kad su došli i moji, otac i majka, i najbliža rodbina. Sve dotad sam se potajno nadao da bi se kakvo čudo ipak moglo dogoditi, i ludilo možda zaustaviti, i ja se u zavičaj vratiti. No, tada, gledajući Ljubušake po Zagrebu, kako poniženi i obezglavljeni lutaju gradom, kako stoje u kilometarskom redu ispred bh. ambasade, kako danima čekaju na kakvo garantno pismo iz Njemačke, ili kakvu drugu, makar i najkrhkiju, garanciju, kakav spas, rekao sam sebi: Više se nema čemu nadati, odavde treba što prije bježati…Mislio sam, naivno, da se takvo što u Ljubuškom ipak ne može dogoditi, mislio sam daje moj rodni grad nešto posebno, posebniji od svih gradova drugih. Mislio sam da se u Ljubuškom moglo učiti o pravom, istinskom suživotu, što se u onoj državi bratstvom i jedinstvom zvalo, bio ubijeđen da su se u Ljubuškom, kao rijetko gdje, njegovali upravo dobrosusjedski odnosi, i to odvajkada, i da su tu, kao malo gdje, jedni bili upućeni na druge. I to odistinski, od srca. Zbog toga i jesam uvijek bio ponosan na Ljubuški, i na svoje ljubuško porijeklo. Mislio sam da je ljubuško zajedništvo jače od svega, jače od svakoga zla, pa i od zla ratnoga. No, pogriješio sam, smetnuo sam s uma da je rat, ipak, otac svih stvari, i da ratna logika ima svoju vlastitu zakonitost koja nikakvu drugu zakonitost ne poznaje. I eto, dogodilo se to što se dogodilo… A kome je, ipak, do utjehe, makar i gorke, neka se tješi da je Ljubuški zadnji “očišćen”, jer su, navodno, domaći katolici do zadnjega časa štitili svoje muslimane, naučili se na njih, šta li, te ih “nisu dali”, kako se, kažu, “čistitelj” Tuta svojevremeno požalio nadređenima…Tad, u Zagrebu, gledajući Ljubušake u meni se, i to kao nikad dotad, probudio osjećaj pripadnosti, pripadnosti prognanima. Tad sam definitivno spoznao da su prognani moj jedini narod, moja jedina nacija, da jedino njima pripadam. I iz sve teškosti javio se i čudan osjećaj uzvišenosti, neobjašnjiv osjećaj lijeposti da sam, upravo tu, među svojim prognanim narodom, na pravom mjestu. Tad se prisjećah i riječi koje čuh na Heliodromu, u krcatom “sabirnom centru”, neposredno prije zagrebačkog iskustva, iz usta Salema Dizdarevića, Fekina brata (Salem i Feko, dvojica ljubuških plemića!): “Ne plaši se, Munibe, ne mogu nam ništa, svi smo tu…” I nisam se plašio, jer kako se plašiti kad smo svi bili tu. Mislio sam da je i nemoralno ne biti tu, sa svima. Tad se, sama od sebe, rasutim glasom zapisala i pjesma “Što s narodom se mojim dogodi”:

Što s narodom se mojim dogodi.
Kamo će, tužni, i lijepi, diljem
čega dobro svoje srce rasut. Kakva ga to zla kob odjednom pogodi…
U zametku, na prsima, tek prohodali, jablani viti, i sjajni, pregoreni, narod moj jedini…
Na kojoj ću ga, sutra, stranici naći, u kom svijetu, zavazda ini.
Ko će sada koga Zorbinovcem gledit,
i Žabljakom, i Pobrišćem, i Glavicom,
ko će koga uz Bilo brdo, na Gožulj iVodicu, na Crkvicu u stopu slijedit…
Zar tek tako se, dragi Bože, dogodi.Tek tako;
kao kad bura zavije, i odnese, i ono što je vazda bilo, odjednom ga nema više;
ko da nikad ni bilo nije… Zar pitat ću se, Svevišnji, od sad samo:
Što s narodom se mojim dogodi?
Kakva ga to zla kob odjednom pogodi? I s kim ću, sada? Kamo? – pitati se stalno, i ovdje, i tamo, tamo…

Dobro, bilo je što je bilo, život ide dalje, i kakav je da je valja ga na leđima nositi. Valja se prilagoditi okolnostima (kažu trezveni), i to na što bolji način, i iz njih izvući što se izvući dade. To sebi evo već petnaest godina govorim, i govoreći pokušavam skupiti svoj rasuti glas. I zaradujem se svakom glasu svojih zemljaka, svakom pokušaju da se ta ljubuška rasutost diljem svijeta što više poveže, i okupi. Tako me je nedavno obradovao glas Faruka Jakića, vrijednoga Ljubušaka iz Danske, “administratora” web sitea ljubusaci.com. Kao što ja pokušavam skupiti svoj rasuti glas, tako i Faruk pokušava povezati po svijetu rasute Ljubušake, skupit i rasuti ljubuški glas. I na njegov se poziv rado odazvah i svojim skromnim prilozima uključih u Farukovu, svake hvale vrijednu, nakanu. Ako je Ljubuški ondje gdje su Ljubušaci, onda Ljubuški nikad nije bio veći no sad, on je zapravo cijeli svijet, jer cijeli su svijet naselili Ljubušaci. Mada, ipak, zaboli pomisao da je danas Ljubušaka i Ljubuškoga možda više na ljubusaci.com web siteu nego li u samom Ljubuškom…

ljubusaci.com