Ivo Krešić gostuje u HNK Mostar sa “Smećem”

Povezani članci

• Izložba „Mostar sanja more“ otvara drugi Mix Art Fest
• Premijer partijski aparatčik – ili, puno je ovnu volovska mješina
• Veležove devedesete
• Zvonimir Nikolic: Raja iz mostarskih mahala su opet odbranili civilizaciju od Barbara
• POZIV NA PROJEKCIJU FILMA “TERMA” I RAZGOVOR S AUTORIMA
• Kamo/Kako dalje rođače?

HNK Mostar ugostit će Ivu Krešića s njegovom monodramom “Smeće”. Riječ je o crnohumornoj drami koja progovara o onim tihim susjedima koji ne bi ni mrava zgazili, a onda iznenadno završe preko cijele stranice crne kronike dnevnih novina. Specifičnost predstave je da se uz glumca/autora pojavljuju i njegov pas Flija u sporednoj ulozi.

Predstava će biti izvedena u petak, 19. 1. 2018. godine, s početkom u 20 sati.

“Tekst je inspiriran stvarnim događajem. Smeće je redovito završavalo ispred ulaza, u Mostaru, gdje živim. I dan danas jednom tjedno zateknem kesu ili dvije ispred ulaza. Obično su žute kese, ali bude i bijelih. Ovim putem molim osobu koja to radi, ako čita ove retke, da prestane, jer to se ne radi ljudima. Ostalo napisano u tekstu je puka mašta, što bi bilo kad bi bilo, igra i zabava”, kazao je Ivo Krešić.

Predstavu je režirao Mario Kovač, scenografiju i kostimografiju potpisuje Davor Prah, glazbu je komponirao Marko Jakovljević.

Ulaznice je moguće rezervirati telefonom na broj 036/446 024 ili porukom preko Facebook stranice HNK Mostar.

Iz kritika

„Nakon uspješne autorske monodrame Otirač, izvedene preko stotinu puta, mladi filmski i kazališni glumac Ivo Krešić mostarskoj je publici predstavio svoju novu, također, autorsku monodramu sugestivna naslova Smeće. Režiju je povjerio zagrebačkom redatelju Mariju Kovaču, scenografiju potpisuje Davor Prah, a glazbu Marko Jakovljević. Nakon zagrebačke rujanske premijere, Krešić je sa Smećem u listopadu ove godine nastupio i u svome rodnom gradu, čija mu je, kako je i sâm često isticao, opća nesređenost i nekultura življenja, bila okidač za pisanje teksta…
U konačnici, Smeće je vrlo uspješna sinergija slojevitog, jezički sugestivnog, simbolički potentnog razigranog dramskoga teksta, postmodernog u onom smislu razine nepovjerenja prema iskazanom (Ja sam normalan glavni lik konstantno izgovara poput mantre, a sve ono što čini ukazuje na suprotno); slojevite, dramski teške, proživljene, ali nenametljivo komički servirane glumačke igre, kojom je Ivo Krešić prigrlio lik podjednako psihotičnog i ‘normalnog’ građanina, ptsp-ovca, discipliniranog gospodina, nostalgičara, ali suštinski duboko usamljenog čovjeka, kojemu su jedini ‘sugovornici’ njegov pas i vrpca za snimanje); glazbe koja snažno, gotovo bajkovito komentira priču ‘about a normal man – with a tiny twist’; scenografije koja se gradi naturalistički, ali čita modernistički; redateljskog postupka koji je, uz minimalne intervencije, sveden na smještanje lika u pametno i opravdano odabranu zadanu okolnost, unutar koje će on polako razotkrivati ‘sve normalne’ i ‘morbidne’ slojeve sebe, istodobno tako razotkrivajući i kritički secirajući društvo kojemu pripada.“
(Tina Laco, www.kritika.ba)

„Temeljena na istinitom događaju (odavno već znamo da nikakva mašta ne može nadmašiti stvarnost) vezanom uz ostavljanje smeća pred tuđim vratima i netrpeljivostima koje zbog toga nastaju (od ružnih riječi do šamara, od uključivanja prijatelja i rodbine u tuču do međudržavnog sukoba), Krešić priča priču ‘normalnog muškarca’ koji reagira na nepravdu. Iako inzistira na svojoj toleranciji, brzo shvaćamo da se radi o gotovo granično netrpeljivoj osobi, kojoj svi smetaju i koja u svemu i svima vidi nešto nastrano. Njegovi umišljaji vode ga u novu stvarnost gdje prestaje razlikovati činjenice od vlastitih konstrukcija događaja. A onda kupuje pištolj…“
(Olga Vujović, www.kritikaz.com)

„Iako mi fizički ne vidimo nikakvo nasilje na pozornici ono što iz njega izlazi je gusti mrak, to je demon s kojim se treba suočiti. Predstava je napravila prvi korak u sučeljavanju sa, može se reći, fobijama i strahovima. Nadam se da će predstava biti stepenica za sučeljavanje s fobijom od susjeda, ljudi, nepoznatog u ljudima, drugačijeg u ljudima… Ne mislim da ćemo kod nekoga donijeti momentalnu promjenu, ali predstavom otvaramo pitanja čak i rane, te na taj način pokušavamo napraviti dijalog. Taj lik kojeg Ivo igra je osoba kojeg je društvo učinilo monstrumom. Lik koji je Ivo zapisao, a nema nikakvih dodirnih točaka s njim, je jedna tragedija na antičkoj razini, u rangu Fedre…“
(Mario Kovač, redatelj predstave)