Hrvatski zakon omogućava tužbe zbog javnog govora o ratnim zločinima i prijeti njihovim kolektivnim zaboravom

Boris Pavelić
Autor/ica 1.8.2023. u 14:42

Izdvajamo

  • Bi li odredbe tog Zakona, u krajnjoj konzekvenci, mogle značiti i brisanje ratnih zločina iz kolektivne memorije u Hrvatskoj? Nobilo kaže da “ne bi išao tako daleko”, a ni povjesničar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Ivo Goldstein – premda priznaje kako je riječ o “ozbiljnoj stvari” koju “nipošto ne želi minimizirati” – ne misli da taj zakon može otežati historiografska istraživanja. “Mislim da Zakon treba čitati u pravosudnom kontekstu. On se, rekao bih, odnosi isključivo na pravosudnu, a ne i na historiografsku dimenziju problema i ne može utjecati na povijesna istraživanja. Bio bi apsolutni presedan da netko pokuša zabraniti govor i historiografsko istraživanje ratnih zločina, pojedinih povijesnih osoba ili događaja. Takav slučaj nikad nisam imao. To ne samo da nije dopustivo, nego je i nemoguće. Drugo je pitanje bi li brisanje kaznenih evidencija o ratnim zločinima moglo imati reperkusije u smislu ‘damnatio memoriae’, brisanja pamćenja. Premda držim da se to teško može dogoditi, u stanovitoj bi mjeri ipak moglo predstavljati problem jer sudski spisi o ratnim zločinima i rehabilitiranim osobama mogu sadržavati važne povijesne podatke koji se drugdje ne mogu naći. Istina, danas je toliko mnogo podataka u raznim arhivima, od novinskih arhiva do arhiva mnogobrojnih organizacija, da smatram kako čak ni to povijesnu znanost ne bi moglo omesti. Ipak, slažem se da brisanje kaznenih evidencija o ratnim zločinima može biti dugoročan problem, jer cjelovite spise o ratnim zločinima posjeduju samo sudovi. Ako se kaznene evidencije izbrišu, nema više jasne slike što se događalo. Zato su kaznene evidencije potrebne – da se sačuvaju činjenice, ma kako se one kasnije interpretirale. Utoliko postaje još jasnija dragocjenost arhiva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu, koji hrvatski zakon ne obvezuje pa se spisi s tog suda ne mogu brisati”, prokomentirao je Ivo Goldstein za Nacional kontroverzu hrvatskog zakona o rehabilitaciji.

Povezani članci

Hrvatski zakon omogućava tužbe zbog javnog govora o ratnim zločinima i prijeti njihovim kolektivnim zaboravom

23.11.1995., Zagreb, Hrvatska – Izaslanstvo Hrvatske Republike Herceg-Bosne u Predsjednickim dvorima primio je Predsjednik RH dr. Franjo Tudjman. Delegaciju je predvodio predsjednik Federacije BiH Kresimir Zubak, a uz njega su bili Jadranko Prlic, vojni zapovjednik HVO-a tijekom bosnjacko-hrvatskog sukoba, prvi i posljednji predsjednik Vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne te Dario Kordic kao clan predsjednistva Hrvatske Republike Herceg-Bosne i drugi duznosnici. Photo: Sinisa Hancic/HISTORY I/C

Ministarstvo pravosuđa šuti o štetnim posljedicama koje bi mogao uzrokovati Zakon o rehabilitaciji počinitelja kaznenih djela jer za počinitelje ratnih zločina ne propisuje ni izuzeća ni produžene rokove pa se oni po isteku tih rokova mogu smatrati ‘osobama koje nisu počinile kazneno djelo’

Nacional je istražio potencijalno štetne posljedice Zakona o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji, koji za počinitelje ratnih zločina ne propisuje ni izuzeća ni produžene rokove, što znači da se ratni zločinci, nakon što proteknu rokovi rehabilitacije predviđeni tim zakonom, smatraju “osobama koje nisu počinile kazneno djelo”, njihove kaznene evidencije brišu se “potpuno i trajno”, a “svaka uporaba podataka o osobi kao počinitelju kaznenih djela zabranjena je”. Taj zakon sada je posebno u fokusu i zbog velike sramote koju su HDZ-ovi europarlamentarni zastupnici priredili u Europskom parlamentu kad su odbili osuditi izjavu osuđenog ratnog zločica Darija Kordića da bi „sve isto počinio“. “Pitao me prijatelj sa sjevera Hrvatske, naše, integralne, je li vrijedilo, je li vrijedilo zatvora, je li vrijedilo rata… Ja sam mu rekao: ‘Sve bih ponovio, ni sekunde ne bih zamijenio. Svaka je sekunda vrijedila!” Ta izjava ratnog zločinca Darija Kordića, koju je 10. lipnja objavila televizija N1, šokirala je javnost, ne samo u regiji, nego i u Europi, a sada ima i novu težinu upravo zbog novog Zakona koji se sprema.

Premda aktualni ministar pravosuđa Ivan Malenica nije sudjelovao u donošenju tog zakona – koji je, uz nekoliko izmjena, na snazi već deset godina – njegova je odgovornost spriječiti da taj propis onemogući slobodnu javnu diskusiju i kolektivno pamćenje ratnih zločina, kaznenih djela koja su vjerojatno najteže obilježila proteklih trideset godina javnog života u Hrvatskoj.

Zakon o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji na snazi je od 1. siječnja 2013. godine, a mijenjan je dosad četiri puta. Aktualna verzija zakona na snazi je od 14. svibnja 2022. Usvojen u razdoblju pristupanja Hrvatske EU-u, taj zakon propisuje način vođenja kaznenih evidencija i njihove razmjene s ostalim članicama EU-a. No kada je o ratnim zločinima riječ, potencijalno su kontroverzne odredbe zakona koje propisuju rehabilitaciju i brisanje kaznenih evidencija. Prema tom zakonu, “počinitelj kaznenog djela koji je pravomoćno osuđen (…) ima pravo nakon proteka zakonom određenog vremena i pod uvjetima koji su određeni ovim Zakonom, smatrati se osobom koja nije počinila kazneno djelo, a njezina prava i slobode ne mogu se razlikovati od prava i sloboda osoba koje nisu počinile kazneno djelo”. Sama po sebi, rehabilitacija je uobičajen pravni institut kojim se počinitelji kaznenog djela, nakon što protekne vrijeme, rehabilitiraju odnosno oslobađaju svake odgovornosti za nedjelo koje su nekada počinili, pod uvjetom, naravno, da nisu recidivisti. Problem, međutim, nastaje kod kaznenih djela koja, ni u međunarodnom ni u domaćem pravu, nikad ne zastarijevaju – ratnih zločina. Spomenuti zakon, naime, za počinitelje ratnih zločina ne predviđa ni izuzeća ni produžene rokove rehabilitacije, premda to čini za niz drugih kaznenih djela, što svjedoči da je zakonodavac bio svjestan toga da neka kaznena djela zbog njihove težine zaslužuju dvostruko dulje vrijeme za trajno brisanje, odnosno rehabilitaciju. Iz nekog razloga, međutim, nije to smatrao i za ratne zločine.

Ratni zločini ni u međunarodnom ni u domaćem pravu nikad ne zastarijevaju. Zakonodavac je bio svjestan da neka djela zbog težine zaslužuju dulje vrijeme za brisanje, ali izuzeo je ratne zločine

Zakon općenito uređuje rehabilitaciju u članku 3., koji kaže da “pravne posljedice osude prestaju najkasnije 10 godina nakon izdržane, oproštene ili zastarjele kazne zatvora, plaćene novčane kazne, izvršenja rada za opće dobro, odnosno, protekom roka provjeravanja iz uvjetne osude”. U točki 1. članka 19., koji uređuje “nastupanje rehabilitacije”, stoji ovako: “Nakon izdržane, oproštene ili zastarjele kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora, odnosno plaćene novčane kazne, osuđene osobe imaju sva prava građanina utvrđena Ustavom, zakonom ili drugim propisima te mogu stjecati sva prava osim onih koja su im ograničena sigurnosnom mjerom ili nastupanjem pravne posljedice osude.” Stavak 4. točke 19. zakona propisuje vremenske rokove nakon kojih nastupa rehabilitacija: dvadeset godina od dana okončanja kazne dugotrajnog zatvora, odnosno, zatvorske kazne duže od dvadeset godina; petnaest godina od okončanja kazne od deset do dvadeset godina zatvora; deset godina za kaznu od tri do deset godina; pet godina od kazne na jednu do tri godine zatvora i tako dalje. Kada je o počiniteljima ratnih zločina riječ, potencijalno je najkontroverzniji stavak 7. članka 19. Zakona, koji propisuje da protekom navedenih rokova za rehabilitaciju “počinitelj kaznenog djela smatra se neosuđivanim i svaka uporaba podataka o osobi kao počinitelju kaznenog djela zabranjena je, a uporaba tih podataka nema pravni učinak. Rehabilitirana osoba ima pravo nijekati prijašnju osuđivanost i zbog toga ne smije biti pozvana na odgovornost niti imati bilo kakve pravne posljedice”. Ta odredba Zakona potencijalno je naročito kontroverzna ima li se na umu odredba iz članka 17. istog zakona, koji propisuje brisanje podataka iz kaznene evidencije, i to tako da se podaci kaznene evidencije, nakon što nastupi rehabilitacija, brišu “potpuno i trajno iz baze podataka”. Znači li sve to da se počinitelje ratnih zločina u javnosti ne bi smjelo tako nazivati nakon što budu zakonski rehabilitirani?

“To je dobro pitanje”, komentirao je za Nacional odvjetnik Anto Nobilo, iskusan u predmetima ratnih zločina i kao tužitelj i kao odvjetnik, kako u Hrvatskoj tako i pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu. “Koliko se sjećam, taj zakon ratne zločine uistinu ne razlikuje od svih ostalih kaznenih djela. Prema odredbama tog zakona, dakle, ispalo bi upravo tako – da rehabilitacija ratnih zločinaca znači zabranu javnog govora o njima. Premda, koliko ja znam, ljudi koji su osuđeni za ratne zločine tu i tamo su uistinu zatražili brisanje svoje kaznene evidencije, ali za svoju privatnu upotrebu. Nisam još čuo da je itko u javnom prostoru zaoštrio to pitanje ili, recimo, zatražio sudski spor zato što je netko nakon rehabilitacije izjavio da je osoba osuđena za ratni zločin. Rekao bih da taj dio zakona nikad nije do kraja zaživio”, komentirao je Nobilo za Nacional.

Kontroverza je, međutim, nedavno izbila u Bosni i Hercegovini. Nakon što je 28. veljače izabrana za novu predsjednicu Federacije BiH, mediji su političarku HDZ-a BiH Lidiju Bradaru suočili s fotografijom iz 2014. godine na kojoj je, s predsjednikom HDZ-a BiH Draganom Čovićem, u nasmijanom zagrljaju s osuđenikom za ratni zločin u Ahmićima Dariom Kordićem, koji se tada iz zatvora trijumfalno vratio u Busovaču. „Ne stidim se te fotografije“, komentirala je Bradara. “Ne možete se odreći prijatelja koje steknete tijekom života. Teško je u Bosni i Hercegovini, ako težite procesu pomirenja, imati samo jednu istinu i samo govoriti o jednim stvarima”, dodala je. Dan kasnije Bradaru je podržala i HDZ-ova ministrica kulture i sporta Federacije BiH Sanja Vlaisavljević, ustvrdivši kako je Lidija Bradara “jako dobro rekla”. “U svim pravima, u humanitarnom pravu postoje klauzule koje kažu da oni koji odsluže kaznu moraju biti resocijalizirani i rehabilitirani. On mora biti rehabilitiran u društvo, odslužio je kaznu – bilo tko”, kazala je Sanja Vlaisavljević.

Nobilo, međutim, misli da stvari nipošto nisu tako jednostavne. “Naravno da je Dario Kordić i dalje ratni zločinac”, komentirao je izjavu Lidije Bradare. “Ako ratni zločini ne zastarijevaju, bilo bi fer da ne zastarijevaju ni posljedice ratnih zločina. Slažem se da formulacije iz tog zakona nisu najsretnije. Ratni zločini specifična su kaznena djela koja imaju naročitu povijesnu i društvenu težinu i ona se ne smiju zaboraviti kao što se ni njihove posljedice ne bi smjele brisati. To bi bila logika i konzistentno tumačenje značaja ratnih zločina. Ljudi koji su pisali taj zakon vjerojatno su bili koncentrirani na klasična kaznena djela, za koja počinitelji uistinu trebaju biti rehabilitirani i vraćeni u društvo s punim integritetom. Možda bi bilo dobro tražiti izmjenu tog zakona tako da se rehabilitacija ratnih zločinaca uskladi s odredbom o nezastarijevanju kaznenih djela ratnih zločina”, kazao je Nobilo Nacionalu.

Taj stav dobiva dodatnu argumentaciju u činjenici da je zakonodavac uistinu prepoznao kaznena djela koja zaslužuju izuzeća, odnosno, za koja rehabilitacija smije nastupiti tek nakon što protekne dvostruko dulje vrijeme od predviđenog. Riječ je o kaznenim djelima spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djece, kaznenim djelima protiv spolne slobode, bludnim radnjama, kaznenim djelima spolnog uznemiravanja, trgovanja ljudima, povrede prava djeteta, proizvodnje proizvoda štetnih za ljudsko zdravlje te kaznenim djelima vezanim uz drogu, pa čak i kaznenim djelima protiv okoliša. Ratni zločini, međutim, u izuzećima za dvostruke rokove uopće se ne spominju. U poslijeratnom društvu, koje trpi teške traume ratnih zločina i koje je opterećeno čestim negiranjem i izbjegavanjem istine o tim kaznenim djelima, propust da se u zakonu o rehabilitaciji precizno propišu izuzeća ili ograničenja iz ‘brisanja memorije’ za takva kaznena djela, teško može biti išta drugo osim još jednog simptoma sistemskog zaborava. Da je tako, strahuje i voditeljica Centra za suočavanje s prošlošću Documenta Vesna Teršelič, koja je za Nacional izjavila da bi “informacije o sudski utvrđenim činjenicama o ratnim zločinima i imenima počinitelja trebale biti trajno dostupne zbog svog značaja za proces suočavanja s prošlošću”. “Posebno je”, kaže Teršelič, “važno javno govoriti o žrtvama i zločincima, zbog individualiziranja krivice za povrede humanitarnog prava i izgradnje povjerenja. Podaci o osuđenima nalaze se u Kaznenoj evidenciji Ministarstva pravosuđa i uprave. No imena počinitelja ratnih zločina brišu se trajno po proteku rokova za rehabilitaciju. Pitam se što to znači za naše društvo, za obitelji žrtava i za preživjele? Jedna moguća interpretacija je da se ratni zločin više neće smjeti spomenuti uz ime osuđenih počinitelja u medijima ili povijesnim udžbenicima nakon isteka roka.”

Teršelič je podsjetila na uobičajenu praksu iz devedesetih godina: “Kad se samo sjetim svih tužbi počinitelja zločina protiv medija koji su prije pravomoćnosti presuda pisali o njihovim nedjelima! Ti su tekstovi o zločinima – primjerice, u Pakračkoj Poljani ili Osijeku – bili jako bitni za javnost. No općinski sudovi su zbog takvih tekstova u više navrata počiniteljima zločina dosudili visoke naknade štete, pozivajući se na presumpciju nevinosti. Feral Tribune i drugi nezavisni mediji dovedeni su zbog tih isplata štete zbog duševnih boli na rub propasti. Moram se upitati, hoćemo li za koju godinu, u nekom drugom činu drame o skrivanju činjenica o ratnim zločinima, ponovo gledati slične tužbe nakon isteka rehabilitacije?” Teršelič zaključuje kako “distanciranje od ratnih zločina nikada ne prestaje”. “Sve nove generacije tek trebaju doznati pojedinosti o ratnim zbivanjima. Imena počinitelja ratnih zločina su važan dio naše zajedničke povijesti. Zato je važno otvoriti javnu raspravu o pitanju rehabilitacije i trajne mogućnosti objave imena počinitelja ratnih zločina. Ta bi rasprava mogla rezultirati prijedlogom izmjena Zakona o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji.”

Bivši sudac i odvjetnik Branko Šerić, koji također ima iskustvo u predmetima ratnih zločina, čudi se da su “ratni zločini uopće uvršteni u mogućnost rehabilitacije”. “Ako ratni zločini ne zastarijevaju, postupak rehabilitacije uopće ne bi smio biti predviđen. Ta kaznena djela moraju ostati u kolektivnoj memoriji”, smatra Šerić, “ili bi rokovi rehabilitacije trebali biti toliko dugi da za počinitelja to postane irelevantno, pri čemu bi podaci o predmetu morali ostati zabilježeni u sudskoj praksi i povijesnim knjigama”. Šerić tu potrebu argumentira i činjenicom da zakoni i etički kodeksi odvjetništva propisuju da odvjetnici moraju trajno arhivirati “predmete od općeg značaja”. “Odvjetnici imaju pravo uništiti spise nakon proteka određenog broja godina, ali propisi nalažu da čuvaju spise od općeg značaja. Odvjetnici sami, prema vlastitoj procjeni, odlučuju koji su to spisi, ali jasno je da predmeti ratnih zločina pripadaju toj skupini. Dapače, netko bi odvjetnika mogao čak i kazneno goniti zato što je uništio neki spis koji je bio dužan čuvati”, kazao je Šerić za Nacional.

Potencijalna kontroverza Zakona o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji širi se i na javni govor o ratnim zločinima, jer zakon zabranjuje “svaku uporabu podataka o osobi kao počinitelju kaznenog djela”, što potencijalno može otvoriti put tužbama protiv novinara, povjesničara ili bilo koga tko bi počinitelja kaznenog djela ratnog zločina, nakon njegove rehabilitacije, u javnosti opisao tom odrednicom. “Istina je da bi se novinar mogao naći u problemu ako bi neki počinitelj ratnih zločina poslije rehabilitacije tvrdio da je nevin pa tužio novinara zbog klevete jer ga je ovaj u tekstu nazvao ratnim zločincem. Premda, kada je o kleveti riječ, mora biti dokazana namjera da se kleveće, a klevete nema ako je postojao javni interes da novinar ili povjesničar nekoga nazove ratnim zločincem. Ali da bi pred sudom mogli nastati problemi, to je točno”, ocijenio je Nobilo za Nacional.

Odgovornost Malenice je spriječiti da zakon onemogući slobodnu javnu diskusiju i kolektivno pamćenje ratnih zločina, kaznenih djela koja su najteže obilježila proteklih 30 godina javnog života

Bi li odredbe tog Zakona, u krajnjoj konzekvenci, mogle značiti i brisanje ratnih zločina iz kolektivne memorije u Hrvatskoj? Nobilo kaže da “ne bi išao tako daleko”, a ni povjesničar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Ivo Goldstein – premda priznaje kako je riječ o “ozbiljnoj stvari” koju “nipošto ne želi minimizirati” – ne misli da taj zakon može otežati historiografska istraživanja. “Mislim da Zakon treba čitati u pravosudnom kontekstu. On se, rekao bih, odnosi isključivo na pravosudnu, a ne i na historiografsku dimenziju problema i ne može utjecati na povijesna istraživanja. Bio bi apsolutni presedan da netko pokuša zabraniti govor i historiografsko istraživanje ratnih zločina, pojedinih povijesnih osoba ili događaja. Takav slučaj nikad nisam imao. To ne samo da nije dopustivo, nego je i nemoguće. Drugo je pitanje bi li brisanje kaznenih evidencija o ratnim zločinima moglo imati reperkusije u smislu ‘damnatio memoriae’, brisanja pamćenja. Premda držim da se to teško može dogoditi, u stanovitoj bi mjeri ipak moglo predstavljati problem jer sudski spisi o ratnim zločinima i rehabilitiranim osobama mogu sadržavati važne povijesne podatke koji se drugdje ne mogu naći. Istina, danas je toliko mnogo podataka u raznim arhivima, od novinskih arhiva do arhiva mnogobrojnih organizacija, da smatram kako čak ni to povijesnu znanost ne bi moglo omesti. Ipak, slažem se da brisanje kaznenih evidencija o ratnim zločinima može biti dugoročan problem, jer cjelovite spise o ratnim zločinima posjeduju samo sudovi. Ako se kaznene evidencije izbrišu, nema više jasne slike što se događalo. Zato su kaznene evidencije potrebne – da se sačuvaju činjenice, ma kako se one kasnije interpretirale. Utoliko postaje još jasnija dragocjenost arhiva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu, koji hrvatski zakon ne obvezuje pa se spisi s tog suda ne mogu brisati”, prokomentirao je Ivo Goldstein za Nacional kontroverzu hrvatskog zakona o rehabilitaciji.

Nacional je Odjelu za odnose s javnošću Ministarstva pravosuđa poslao pitanja o primjeni Zakona. Zanimala su nas pojašnjenja odnose li se odredbe Zakona na osuđenike za ratne zločine podjednako kao i na druge počinitelje kaznenih djela. Tražili smo i tumačenje Ministarstva proizlazi li iz tog Zakona da se, nakon što nastupi rehabilitacija, u javnosti više ne smije spominjati činjenica da je osoba bila osuđena za ratni zločin. Ministarstvo, prema tom Zakonu, po službenoj dužnosti donosi rješenja o rehabilitaciji počinitelja kaznenih djela, pa smo pitali koliko je takvih rješenja dosad doneseno, kao i imena rehabilitiranih osuđenika za ratne zločine. Zanimalo nas je i koliko je osuđenika za ratne zločine samoinicijativno tražilo rješenje o rehabilitaciji, a tražili smo i njihova imena te smo pitali u koliko je slučajeva ratnih zločina, s imenima, Ministarstvo pravosuđa iz baze podataka brisalo podatke kaznenih evidencija. Pitali smo i jesu li Ministarstvu poznati slučajevi da su osuđenici za ratne zločine nakon rehabilitacije nijekali da su počinili kazneno djelo, kao i da su osuđeni, te zahtijevali da se o tome javno ne govori pozivajući se na spomenuti zakon. Također, pitali smo i odnose li se odredbe spomenutog zakona i na unošenje podataka u historiografiju, školske udžbenike i medije, odnosno, priječi li Zakon slobodno historiografsko istraživanje ratnih zločina i učenje o njima, kao i medijsko izvještavanje o toj temi. Ako Ministarstvo smatra da ne priječi, pitali smo koje odredbe Zakona jamče slobodu takvih istraživanja, jer ih Nacional u Zakonu nije pronašao.

Odgovor koji smo dobili iz Ministarstva pravosuđa i uprave nije razjasnio nijedno od postavljenih pitanja. “U odnosu na vaša pitanja o poveznici Zakona o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji prema historiografskom i medijskom istraživanju te školskoj edukaciji, ne možemo se očitovati jer to ne spada u svrhu kaznene evidencije i opseg primjene ovog Zakona koji regulira ustrojstvo i vođenje te dostupnost i davanje i brisanje podataka iz kaznene evidencije i međunarodnu razmjenu podataka iz kaznenih evidencija te institut rehabilitacije”, stoji, među ostalim, u odgovoru Ministarstva, dok je veći tog dopisa doslovno prepisan iz Zakona i ne razjašnjava nijednu potencijalnu kontroverzu o počiniteljima ratnih zločina: “Zakonom o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji uređuje se pitanje pravne posljedice osude, ustrojstvo, vođenje, dostupnost, davanje i brisanje podataka iz kaznene evidencije, međunarodna razmjena podataka iz kaznenih evidencija te pitanje rehabilitacije. Pravo na rehabilitaciju pravni je instrument koji prepoznaju svi pravni sustavi te se primjenjuje na sva kaznena djela. Počinitelj kaznenog djela koji je pravomoćno osuđen ili je oslobođen kazne ima pravo nakon proteka zakonom određenog vremena i pod uvjetima koji su određeni Zakonom, smatrati se osobom koja nije počinila kazneno djelo, a njezina prava i slobode ne mogu se razlikovati od prava i sloboda osoba koje nisu počinile kazneno djelo. Vrijeme (rok za rehabilitaciju) i uvjeti (da nije ponovno pravomoćno osuđen za novo kazneno djelo) propisani su Zakonom u članku 19. (nastupanje rehabilitacije).

Sukladno Zakonu protekom roka i ostvarenjem uvjeta, počinitelj kaznenog djela smatra se neosuđivanim i svaka uporaba podataka o osobi kao počinitelju kaznenog djela zabranjena je, a uporaba tih podataka nema pravni učinak. Rehabilitirana osoba ima pravo nijekati prijašnju osuđivanost i zbog toga ne smije biti pozvana na odgovornost niti imati bilo kakve pravne posljedice. Navedeni Zakon određuje da su podaci iz kaznene evidencije neklasificirani podaci u smislu posebnog zakona i smiju se koristiti samo u službene svrhe, a u odnosu na te podatke ne može se ostvariti pravo na pristup informaciji prema zakonu koji određuje to pravo. Stoga nismo u mogućnosti dostaviti tražene podatke odnosno imena rehabilitiranih osoba”, odgovorili su Nacionalu iz Ministarstva pravosuđa i uprave, otkrivajući još jednu potencijalnu kontroverzu: da službena pravosudna tijela, nakon što nastupi rehabilitacija, javnosti ne smiju dati podatke o počinitelju ratnih zločina.

Nacional.hr
Boris Pavelić
Autor/ica 1.8.2023. u 14:42