8 razloga zbog kojih bi Mostar ponovo mogao postati pristojno mjesto za život

Povezani članci

• Dvije škole pod jednim krovom i u novoj školskoj godini
• Tko poziva na klanje Predraga Lucića i njegove mostarske publike?
• Marinko Šanje: Vlada HNK ignoriranjem javnosti prikriva svoj nerad
• Radnici povraćaju, mještani potpisuju peticiju, Sokolom se širi nesnosan smrad zbog sterilizacije medicinskog otpada
• VRIJEME JE ZA REVOLUCIJU
• eMTeeM u Stocu

Piše: Osvit Seferović

1) POZICIJA. Grad sa najvećim brojem stanovnika u trokutu Sarajevo-Podgorica-Split, Mostar je najveći i najznačajniji toponim u čitavom južnom pojasu Bosne i Hercegovine. On je regionalni centar privrede, školstva, kulture, turizma, saobraćaja, zdravstva itd. Poboljšanje uslova života u Mostaru kroz poboljšanje pobrojanih segmenata bi se pozitivno odrazilo i na sve druge hercegovačke opštine koje mu prirodno gravitiraju.

2) OTVORENOST. Mostar posjeduje izvanredne turističke potencijale koji mu pružaju mogućnost da, osim što su ekonomski isplativi, spoje hercegovačko središte sa svijetom, učine Mostar otvorenim gradom i otrgnu ga nacionalističkim autizmima. Mada je broj stranih gostiju u redovnom porastu ne postoji apsolutno nikakvo opravdanje za lošu organizaciju i još goru ponudu turističkih kapaciteta, sadržaja i infrastrukture. Napomenimo samo da je mostarski aerodrom već skoro dvadeset godina potpuno neiskorišten.

3) ŠKOLSTVO. Uprkos svojim skromnim kapacitetima i veličini, u Mostaru koegzistiraju čak dva univerziteta (Univerzitet Džemal Bijedić i Hrvatsko Sveučilište) tako da je svaki peti stanovnik student/studentica. U odnosu na ostale bosanskohercegovačke gradove, Mostar je vjerovatno grad sa najvećim procentom omladine u stanovništvu. Veliki broj školovanih, mladih, dinamičnih ljudi trebao bi lokalnoj zajednici garantovati prosperitet i vitalnost. Kada bi grad ponudio bolje i primjerenije sadržaje mladoj mostarskoj populaciji (biblioteke, mediateke, sportske terene, pristup kvalitetnim kulturnim sadržajima), a Univerziteti prestali biti poligoni nacionalističkog zatupljivanja, možda bi naše želje mogle postati stvarnost.

4) DIJASPORA. Desetine hiljada Mostaraca danas žive širom Evrope i svijeta; riječ je o mahom urbanim ljudima koji su u ratu bili prisiljeni napustiti svoje domove i otići u inostranstvo. Nakon dvadeset godina iskustava sticanih u različitim društvima, jezicima i kulturama, mostarska dijaspora je danas jedan veliki neiskorišteni rezervoar izvanrednih ljudskih sudbina, znanja, kontakata, potencijalnog ulaganja u gradske resurse itd. Čini mi se da niko – od gradskih vlasti do nevladinog sektora – ne vidi beneficije za lokalnu zajednicu koje bi mostarska dijaspora mogla inicirati i na taj način simbolički „pomiriti“ Mostarce koji žive u Mostaru sa onima koji žive u dijaspori.

5) SOLIDARNOST. U odnosu na neke druge sredine, mostarska gradska vlast, kada uopšte postoji, ne mari za svoje socijalno najosjetljivije pojedince. U Mostaru ne postoji privremeno prihvatilište ili centar za ljude bez krova nad glavom, a narodna (pučka) kuhinja opstaje isključivo zahvaljujući donacijama plemenitih sugrađana. Odnos vlasti prema socijalno najugroženijim pojedincima opisuje društvo u kojem živimo. Hronična ekonomska i politička kriza svakodnevno proizvodi nove ljudske drame. Solidarnost, u novom društvenom poretku, ne smije biti zaboravljena vrijednost iz prošlog Sistema; ona u Mostaru ne može biti samo prepuštena volonterskom radu pojedinaca već treba biti vrlina finansirana iz gradskog budžeta.

6) MULTIKULTURALNOST. Mostar je jedna od rijetkih multikulturalnih sredina u BiH i sjedište Hercegovačko-Neretvanskog Kantona koji je na istoku, čitavom dužinom naslonjen na Republiku Srpsku. Možda upravo Mostar, zahvaljujući svojoj istoriji i svojoj geografskoj poziciji, bude mjesto u kojem će se premostiti entitetska linija FBiH-RS? Odlična ideja za mlade naraštaje sa obe strane entitetske linije željne velikih izazova, željne života u miru, ljubavi i zdravom razumu.

7) NACIONALIZAM. Rat i poratna kočenja razvoja grada su rezultat nacionalizma. Ta činjenica je danas usvojena od velike većine građana kao nepobitna. Mostar se jako teško i sporo oporavlja od posljedica tog otrova koji ga je materijalno i duševno unakazio. Sam grad Mostar i njegova bliža istorija su dokaz da etnički nacionalizam jednostavno ne funkcioniše kao što već mjesecima ne funkcioniše Gradsko vijeće Grada Mostara. To je loša utjeha, ali će ta činjenica, u bliskoj budućnosti otvoriti nove procese i nove poglede na lokalnu politiku koji će morati biti građanski i antinacionalni.

8)  POMIRENJE. Mada na kraju liste, pomirenje je sigurno najveći zadatak današnjih i budućih Mostaraca koji žele dobro svome gradu. Poglavlje pomirenja, zbog političke strategije konflikta niskog intenziteta koja je na snazi od kraja rata, do sada nije ni otvoreno. Pošteni istoričari, čestiti lokalni političari koji vole ovaj grad u svojoj cjelini, a na koje još uvijek čekamo, nekorumpirana udruženja građana i generalno građani Mostara koji to žele će morati iznijeti na svojim ramenima nužno pomirenje koje se ne tiče samo Srba, Bošnjaka, Hrvata i Ostalih, jer tu su i pomirenje između različitih mostarskih generacija, pomirenje između starosjedilaca i novih Mostaraca, između Mostaraca i mostarske dijaspore, između tradicionalnog i modernog pristupa životu i još stotinu različitih pomirenja koje nalaže istorija kako bi Mostar opet postao pristojno mjesto za život.