Kako se hranom svakodnevno trujete?

Prosječni Amerikanac godišnje pojede 15 kilograma punomasnog sira (tri puta više nego 1970), 35 kilograma šećera (oko 22 žličice dnevno), više od tri kilograma soli (dvostruko više od preporučene dnevne doze), a 70 posto kalorija konzumira u industrijski pripremljenoj hrani. Kod kuće jedva nešto kuha od izvornih namirnica. Svaki treći odrasli i svako peto dijete klinički je pretilo, 26 milijuna Amerikanaca boluje od dijabetesa tipa 2, 79 milijuna ima povišeni šećer. Od gihta, nekada ‘bolesti bogatih’, pati osam milijuna. Industrija gotove hrane godišnje zarađuje trilijun dolara, a ekonomska cijena zdravstvene krize godišnje iznosi blizu 300 milijardi. Ukratko, katastrofa.

Tko je glavni krivac?
Nesveto trojstvo loše ishrane: šećer, sol i mast. Bez šećera, soli i masnoće ne bi postojala industrija gotove hrane, a bez gotove hrane Amerikanci se ne bi znali prehraniti. U osvajačkom ratu nacionalnog želuca prehrambeni divovi koriste trojicu bijelih ubojica da lukavim kemijanjem potrošače navuku na svoje proizvode. Pritom koriste našu prastaru navadu uživanja u slatkom i masnom još iz paleolita, kada je slatko i masno bilo rijetka poslastica, a čovjek ni danas nema razvijen mehanizam koji bi signalizirao mozgu da kaže dosta. Kad se tome još doda prekomjerna sol koja jamči bolji okus i dugotrajnost, kombinacija je za proizvođače visokoprofitna, a za potrošače visokoubitačna.

Tako bismo u nekoliko riječi saželi najnoviju knjigu ‘Salt Sugar Fat: How the Food Giants Hooked Us’ (Šećer, sol, masti – kako su nas prehrambeni divovi učinili ovisnima) Michaela Mossa kojom ovaj američki publicist i dobitnik Pulitzerove nagrade razotkriva funkcioniranje gigantskih proizvođača gotove hrane i bezalkoholnih pića – od Nestlea i Coca Cole do Nabisca – koji su Amerikance doveli do toga gdje su i što su u pogledu prehrambenih navika i zdravlja. Mossova osnovna teza svodi se na to da je junk food ili brza hrana legalizirana vrsta narkotika, a kupci nisu potrošači, nego potencijalni ovisnici. Neke od najvećih kompanija čak koriste skeniranje mozga, piše Moss, da vide kako potrošač neurološki reagira na određenu hranu, naročito šećer, i otkrili su da reagira jednako kao na kokain. Kokain? Masnoća kao opijat? Naravno, riječ je o pretjerivanju.

Autor dovodi čitatelje u laboratorije gdje znanstveni čarobnjaci koriste zadnju riječ tehnologije da izračunaju ‘točku blaženstva’, optimalnu kombinaciju zavodljive trojke koja će konzumentu pružiti katarzični osjećaj užitka. Odvesti ga u sedmo nebo, onako kako to u tv-reklamama odlaze ushićene ljepotice mljackajući Mortadelu. Kada u tome pretjeraju, i javnost se zabrine zbog, recimo, suviše konzumacije masnoće, tvrtke u svojim proizvodima smanje za koji postotak mast, a tiho pojačaju šećer i sol da zadrže razinu ovisnosti, pa sada osviještene ljepotice mljackaju ‘zdraviju’, slađu i slaniju ‘low fat’ Mortadelu.

‘I Bog stvori farmera’, govorilo se nekada, a danas se kaže ‘i Bog stvori prehrambenog kemičara’, piše Moss. Za pronalaženje optimalne kombinacije dva nova okusa bezalkoholnog napitka, jedna kompanija izmislila je 61 kemijsku formulu i organizirala 3.904 testiranja u četiri američka velegrada. U razvoj proizvoda uključeni su kemičari, tehnolozi, biolozi, psiholozi, marketinški stručnjaci, dizajneri, sociolozi, cijela bulumenta stručnjaka da bi na tržište dospio ‘lunchables’, gotova hit užina za školarce, čijih se šezdesetak varijacija sastoji uglavnom od neke vrste salame, sira i krekera na plastičnom pladnju, umotanom u šareni papir, s rokom trajanja od dva mjeseca. Praktično za majke, da ujutro ne troše vrijeme na spravljanje domaćeg obroka. Reklamiraju ga kao ‘zdrav dječji obrok’ i na njemu se godišnje zaradi milijardu dolara, iako sadrži zasićene masnoće, prekomjerno šećera i 1.780 miligrama soli, 47 posto od preporučene dnevne količine za odrasle (pokušali su lansirati i ‘zdrave obroke’ za djecu od tri do pet godina starosti) pa jedan nutricionist kaže da je u njemu najzdravija – salveta.

I sam autor priznaje da nije prehrambeni svetac i da mu poteče slina na spomen običnog čipsa, najvećeg krivca za dugoročno nabijanje težine, većeg od bilo koje druge gotove hrane. Naročito oni spužvasti, koji se brzo tope u ustima, pa mozak misli da u njima nema kalorija i možete ih gutati unedogled. Industrija brze hrane također je otela obiteljima zajednički obrok za stolom, stvorila naviku jedenja s nogu, u hodu, između obroka, usput, na radnom mjestu, bez kontrole, a što manja kontrola, to veća količina, što veća količina, veća zarada kompanija.

No Mossu zamjeraju da u svojoj knjizi bespogovorno tretira masnoću kao dijetetskog antikrista, iako je u posljednje vrijeme rehabilitiraju nezavisni nutricionisti i znanstvenici, zaključujući kako nema uvjerljivog dokaza da zasićene masti uzrokuju srčane bolesti. Za razliku od njih, Moss je demonizira u svim oblicima, i kao ulja u kojima se prži pomftit i utapa čips, i kao prirodnu hranu poput sira i crvenog mesa, tretirajući ih kao inkarniranog vraga.

Autoru također prigovaraju da je detaljno opisao stanje i uzroke problema, ali ne daje nikakva rješenja osim što kaže: ‘OK, oni na svojoj strani imaju šećer, sol i mast, a mi imamo slobodu izbora.’ Ostaje tako tek općeniti savjet: kupujte uzgojeno, a ne prerađeno.