Dokumentarac o cabareu “Crazy Horse”

Povezani članci

• Kako je Lav Tolstoj govorio o vegeterijanstvu
• Google+ otvara vrata tvrtkama i brendovima
• Snimanje seksa omiljena je predigra mnogih
• Stručnjaci upozoravaju: Prirodna katastrofa bi slomila svijet u tjedan dana
• Dobro razmislite prije nego što nastavite školovanje
• Zagrebačka manekenka osvojila New York

Tema 39 dokumentarnog ostvarenja američkog cineaste Fredericka Wisemana, nanovo je jedna pariška institucija. Nakon poznatog teatra “Comedie Francaise” i “Baleta Opere Garnier”, na redu je cabare “Crazy Horse”, poznat kao hram elegantne golotinje. Zahvaljujući nastupima pred publikom, redatelj polako otkriva djelovanje music-halla koji ove godine proslavlja, sest desetljeća postojanja. Wiseman precizno slijedi koreografa Philippea Decoufle i umjetnika Alija Mahlavi, pozvanih da nanovo pronađu posebne i neistražene pravce, već poznatih točaka revije.

Film započinje i završava sa programom “kineskih sjena”, dok  druga scena pokazije mladu igračicu u izvođenju jako čulnih simulacija koje joj, očito, pričinjavaju osobno zadovoljstvo. Cineast je sve rekao u nekoliko slika.

Šetajući se sa kamerom po kulisama cabarea, redatelj pokazuje kako je erotizam napravljen i sagrađen. Najprije zahvaljujući dugovremenom šminkanju, stavljanju lažnih trepavica, perika ili ruža za usne.Snimane u  krupnim planovima,  izgledaju ogromne, i čine se  samostalne, zahvaljujući igri svjetlosti koja tijela plesačica, čini savršenim.

Wiserman znalački upotrebljava istinsku trgovinu iluzijama: vitamini na stolovima loža plesacica govore mnogo o njihovoj energiji i performansima na sceni. Planovi koji ističu hladnu logičnost računara ili  materijalno stanje  cabarea, sugeriraju marketinšku  upotrebu čulnosti. Stroga i česta ponavljanja programa  otkrivaju volju mladih izvođačica za savršenstvom, jer sa matematičkom preciznosti vježbaju  pokrete čak i prilikom dodirivanja vlastitih grudi ili  izvođenja svih vrste simulacija, koje su daleko do muških fantaziranja:”Njih sve čulnost mnogo ne zanima”, ističe Decoufle. Posebno što u jednoj sceni djevojke pominju njihove propale ambicije: sve su slijedile satove klasičnog baleta ali malo ih je ostalo u poznatim ustanovoma i školama, zbog različitih događaja koje su proživjele. Wiseman je začuđen raskorakom između stvarnosti djevojaka i njihovog, scenskog “sex-apealla”.  Najprije je htio nazvati dokumentarac “Oprez ili Skromnost”, koji čak  proizilaze iz savršenosti realizacije spektakla, pošto ekrani svjetlosti oblače plesačice gotovo odstranjujući njihovu golotinju. Kamera udvostručava dojam,  čestim snimanjima samo dijelova tijela, što zahvaljujući planovima detalja, pokazuju abstraktnu neodjevenost.

Zahvaljujući hipnotizerskom pokazivanju, što čudi i oduševljava ali i dekoncentrira, izgubila se poznata sociološka nota Wisemanovih ranijih filmova. Ostala je jedino sekvenca primanja djevojaka u “Crazy Horse”, jako kritična jer su poredane kao životinje, dok im se posmatra dužina nogu i zaokruženost bokova. Ali od ostvarenja  nazvnog “Ples” iz 2009 godine, do aktualnog pa preko prošlogodišnjeg “Boxing Gym”, sociološka istraživanja Fredericka Wesmana se gube u estetičkom oduševljenju savršenih tijela, prevarena mogućom  istrošenosti  kritičkog pogleda ili  nostalgijom za mladosti, osamdesetogodišnjeg cineaste.

Scene iz dokumentarca