ZORBA DO GROBA

Povezani članci

• Iz Evrope istjeruju mrtve, a iz Bosne žive!
• 27. Sarajevo Film Festival: Počasno Srce Sarajeva i program „Posvećeno“ Wimu Wendersu
• Promocija knjige: »Turska: Uvod u povijest, unutarnju i vanjsku politiku«
• Pošto dignitet Domovinskog rata?
• Nova predstava Gradimira Gojera
• MURTIĆ I ZRNO – TAPIJA NA EMANACIJU ŽIVOTA IZ I U VIJEĆNICI

Veliki splitski novinar, urednik, pjesnik, izdavač, preminuo je desetog januara 2018., nakon duge i teške bolesti. Objavljujemo njegov tekst iz kultnog tjednika Feral Tribune, kao posjećanje na jednog od najvažnijih autora s jugoslovenskih prostora

Dolazimo iz tamnoga ponora;
Završavamo u tamnome ponoru:
svijetli razmak među njima
zovemo Životom. 

Nikos Kazantzakis:
Askeza, Salvatores Dei

Je li se tog nedjeljnog jutra, 3. lipnja 2001., u bostonskoj bolnici ugasio život Anthonyja Quinna koji je živio poput Aleksisa Zorbe ili je zgasnula zvijezda Aleksisa Zorbe koji se iznova rodio kao Anthony Quinn?

„Ne razbijaj time glavu, Piskaralo“, kazali bi i jedni i drugi, „jer od razbijanja glave nema sreće.“ A sreća je, znali su i jedan i drugi, živjeti ako se životu znaš radovati. I sreća je, isto tako, i umrijeti ako si naučio da se smrti ne treba bojati.

„Ja sam Zorba“, davno je kazao Anthony Quinn, i u te tri jednostavne riječi sažeo ono što mnogi ljudi nepopravljivo zakompliciraju. A zakompliciraju sam život. Valjda u strahu od smrti koji se uvijek pretvori u strah od života. Pa onda produžujući takav život zapravo požuruju smrt. I to je ono što ne mogu shvatiti ni Zorba u Quinnu ni Quinn u Zorbi, što ne može shvatiti nitko istinski živ: čemu strahovati od prestanka takvog života koji i nije život?

Zlovoljnici će sada reći kako je Anthonyju Quinnu bilo lako prodavati priču o životnoj radosti kad mu je život donio novaca koliko ne opere ni deset off-shore tvrtki, djece koliko ne stane u autobus, i to još sa ženama i po pola stoljeća mlađim od njega… Žene, ah, žene! Kolutaju zlovoljnici očima kada ovih dana čitaju imena žena kraj kojih se budio Anthony Quinn, a među njima je mnoštvo onih o kojima je sanjala polovica muške populacije na planeti… I misle: “Eh, da sam ja bio na njegovom mjestu…“

Anthony Quinn se odnekud smije i veli: “Majstori moji, a znate li vi zašto vam se nisu ostvarili snovi? Naravno da ne znate. E pa slušajte, nisu vam se ostvarili zato i samo zato što niste bili ljudi na svom mjestu nego ste sanjali da budete na mome. Čovjek na svom mjestu živi svoj život, voli svoje žene, pravi svoju djecu…“

„Da, lako je tako“, zagrintat će zlovoljnik, „kad imaš toliko novaca da ti curi kroz prste…“

A Anthony Quinn se opet smije onim veličanstvenim pokretom iz završne scene Cacoyannisovog filma Grk Zorba, okreće dlan prema dolje, pokazujući kako ti blago cijeloga svijeta može procuriti kroz prste samo ako ga se grčevito ne držiš, ako ti je sloboda tvoje ruke važnija od onoga što ćeš u nepovrat iskrenuti s dlana.

I odmahuje Anthony Quinn tom svojom slobodnom rukom na bijednu zabludu da se bogatstvo nalazi igdje osim u srcu i ustima punim smijeha, i u rukama dovoljno slobodnim da budu prazne. Jer malo je neukusno, majstori, da njemu – odraslom u nastambi sklepanoj od kašeta za voće, ruzinave late i kartona – pričate o tome da je sve u vilama, mramoru, mahagoniju, bazenima i novcu. Kao što je neukusno da šuplju priču o životu koji nekoga mazi a nekoga gazi prodajete čovjeku pred čijim se očima utopio njegov trogodišnji sin. Prvorođenac Christopher Quinn.

„Više sam puta klonuo u životu, jer sam uvjerio svoju dušu da ne učini štogod što bi bilo protiv razuma, iako mi je životni nagon govorio da to učinim. Ipak, jednom nisam klonuo zbog te svoje duše, i to pred Zorbinim likom“, bio je iskren Nikos Kazantzakis, čovjek koji je stvarnome Jorgosu Zorbi dao književno ime Aleksis. Neponovljiv Zorbin život kasnije se sreo s neponovljivim životom Anthonyja Quinna, pa je ova civilizacija stjecanja, škrtosti, drž-nedajnosti i sebičnosti, civilizacija odlaganja života za bolja vremena, dobila dar kakav život daje svima. Svima, pa i nezahvalnima. I onima koji ne znaju ili se ne usude prepoznati što im je darovano.

Pouka koju Zorba daje Piscu, ili Anthony Quinn Alanu Batesu, spada u najvažnije koje čovjek može dobiti: nema te smrtno ozbiljne pameti koja se može mjeriti sa svetom ludošću života. To oslobađanje tijela kroz ples na ruševinama stvarnosti i to oslobađanje duha kroz smijeh nad srušenim snovima ima jedan jedini preduvjet: da čovjek ne zatvori svoje srce pred mogućnošću da susretne Zorbu, pa zvao se on Jorgos ili Aleksis, Anthony Quinn ili Željko Maganjić.

I zato valja često, što je češće moguće, u kino-sali vlastitog sjećanja vrtjeti onaj magični zejmbekiko kojim završava Grk Zorba. Jer malo je toga što takvom snagom udara čovjeka u sve po čemu se zove čovjekom, malo je toga što nam tako jasno, i lijepo i surovo u isti mah, govori da se život nastavlja i na ruševinama naših svjetova. I što nas uči da se nesrećama ne kukumače za leđima nego da im se smije u lice.

Iz tog nauka o smijehu i iz tih otplesanih stopa na pijesku jedne uvale na Kreti, Anthony Quinn je otišao u prah za koji je poželio da se raspe nad prostorima njegovog djetinjstva. Jer gdje ćeš većeg i smješnijeg spomenika smiješnom životu od toga da završiš kao prah na potplatima ili bosim stopalima klinaca koji se igraju na prašnjavim ulicama Chihuahue?

I gdje ćeš veće pravde od one da je vijest o smrti Anthonyja Quinna u nekim novinama objavljena u rubrici – ŽIVOT?

Analiziraj.ba