ŽIVOT JE KRATAK, A ČEŽNJA BESKRAJNA

Povezani članci

• Čekajući Dodoa
• Petar Fehir: Zavjet
• OD ALBATROSA DO NEVER MORE
• NISMO ISTI
• Vanredni izbori, sjajna ideja!
• #nezavisnost

Na Kamernoj teatarskoj sceni mostarskog Centra za kulturu u četvrtak, 26. XI. u 19:30 sati biće premijerno izvedena poetsko-scenska izvedba „Život je kratak, a čežnja beskrajna“ priređena  na poeziju pjesnikinje Dore Pfanove. Projekat je za scenu priredio Salko Šarić uz sudjelovanje glumaca Diane-Ondelj Maksumić i Nedžada Maksumića.

                                                             ***

Pjesnikinja Dora Pfanova rođena je 30. oktobra 1897. u Zemunu. Otac je radio kao profesor na zemunskoj gimnaziji. Djetinjstvo provodi u Mostaru, a realnu gimnaziju završila je u Sarajevu.

Filozofski fakultet upisuje u Zagrebu – romanistiku i specijalnu filozofiju. Napisala je disertaciju iz specijalne filozofije, pod naslovom „Snovi i njihovi uzroci“.

Dugogodišnji je profesor francuskog i njemačkog jezika u Gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu. Bavi se prevođenjem s engleskog i francuskog, ali i neprekidno piše svoju poeziju.

Prva pjesma štampana je 1918. u trećem broju „Književnog juga“ u Zagrebu. Surađuje s književnim časopisima u Sarajevu i Beogradu (Suvremenik, Njiva, Vijenac, Hrvatska revija, Srpski književni glasnik, Život i rad, Raskrsnica, Slovenski jug, Budućnost).

Pisala je i prozu, novele i eseje u zagrebačkim i sarajevskim novinama. Zbirke Pjesme I. (1932) i Pjesme II. (1938) štampane su u izdanju Štamparskog zavoda (prva u Zadružnom zavodu, a druga u Zavodu „Merkantile“) u Zagrebu .

U osami sobe na Tuškancu provela je Dora Pfanova posljednju trećinu svoga dugog života: slijepa, zaokupljena svojim snovima, uz brigu tuđih ruku koje su joj, srećom, bile više nego naklonjene.

Umire u Zagrebu, 21. VII 1989. godine.

Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu objavilo je njene Sabrane pjesme 2002. godine.

Poezija Dore Pfanove u svojim najboljim dometima, potpuno je moderna, razumije se, u pozitivnom značenju te riječi, pa ako iz pojma modernosti izuzmemo neke pjesme nastale i objavljene u raznim časopisima još 1915, 1918. godine, već pjesme (osobito pjesme u prozi) objavljene 1924. i dalje, govore o neobičnom poetskom senzibilitetu: Amaré, Priča o patuljku (Vijenac, 1924), otkriva nam izrazitu zaokupljenost motivima o koje se spotiče i suvremeni čovjek današnjice ( Prošlo je vrijeme soneta, Mladost, Grad, Evropska pjesma, U ono vrijeme), a strukturiranje stihova u slobodne, nevezane forme, izažetost vokabulara u nekim pjesmama, približava tu poeziju suvremenim tokovima našega poetskog izraza.

Ispunjena čežnjom da „živi svojim životom“, da „ljubi Ljubav“, razapeta između Riječi i Stvarnosti koja joj nalaže, koja je pokorava: /Uljudno je opstajati, smiješiti se/ i šutiti./ I tako, evo činim/,  ona je možda prototip pjesnikinje-boema. Sva u težnji za nesputanim radostima života, za svjetlom slobode, a protiv skučenosti civiliziranih okova, protiv urbaniziranih nevidljivih spona u svijetu u kojem: /Nitko ne pripada nikome,/ i ti sam sebi ne pripadaš (Grad) – u kojem svatko „živi tuđim životom“ (Evropska pjesma).

Stihovi Dore Pfanove čak i ovako odvojeni iz konteksta pokazuju uspone pravoga pjesničkog talenta, izražavaju neponovljiva lucida intervalla jedne nepatvorene poetske individualnosti.

Projektom „Život je kratak, a čežnja beskrajna“, barem nakratko, vraćamo Doru Pfanovu Mostaru, gradu njenog djetinjstva kojemu je posvetila i jedan dio svog pjesničkog opusa.

MOSTAR

Tih je moj grad i propao, kažu, krovovi se ruše
u njemu i propada život i kuće
Pećine strše ko prije i vjetar ćarlija nad njima,
Teče rijeka, plava i zelena kao smaragd.

Orlova gnijezda su napuštena, ko ljudski stanovi
Izletišta pokazuju po koje razbijeno okno
i blista se kao suza, osamljeno i nezapaženo.

Gdje su rime moje i ritmovi? Sve je nestalo
u vrtlogu borbe zaludne i bez svršetka i kraja.

Grade moj tihi, šumi još Radobolja i cvatu otoci mali
metvicom, i proljeće svako beharom.

Umro ti je pjesnik mnogi, i sinovi ti se raspršili
I njih upregnuše u luda kola.

Ista je kućica u kojoj stanovaše curica jedna
ostala i postala druga.
Bašte nestade, i ostade pusta i tuđa
Pustošina.

Curica puna ljubavi i nježnosti koja je htjela
Toliko Dobra da čini i da prima.
Bogata čežnjama i snovima.

Pust je moj grad kao ljuska oraha prazna,
i žive u njemu ljudi napušteni i koje drži još
Božja volja.