Uz dovršenu trilogiju Vickovih memoara u stilu Krleže i Milovana starca stara

Povezani članci

• Milena Zupančić – Tužni monolog
• Ognjišta
• Emil i detektivi
• HVALA TI ŽORŽ
• Dragan Markovina: Zašto je Krleža aktualniji nego ikad?
• Esad Bajtal: Muzej nije zaključan ključem, nego otimačinom i pljačkom društvene imovine

Braćo mila, da visoko ne poletimo, predlažem da se odmah sjetimo gdje smo sve bili, čak  i onog što bismo najradije zaboravili. Među nama razlike neke, doduše, postoje, ali, suštinski gledano, one su – koje? Svoji smo i svome dušmani kleti; u poderanom ruhu aveti, živimo na pljesnivom kruhu, o zlom duhu i propuhu koji nas snađe usred zloće i krađe kada vihor poče prah i pepeo da vije čim padoše zidovi Jugoslavije.

Piše: Domagoj  Nikolić

A danas na dogorjeloj lomači velike ideje, gdje mjesto orlova rano lete iverje i perje, na razbijenoj ploči geopolitičkih gambita, nakon Vicka i nakon Tita, nad otvorenim grobom gdje leži nikad robom, tužni zbore, na mjestu gdje providnost spraši nebeske dvore, nad kovčegom ovim, nad narodnom i kulturnom katastrofom, pred posljednjom strofom…

Ako smo išta naučili (nakon što smo se na dno sručili), naučili smo sljedeće (a tko nije i neće):

1)     Jugoslavija nije potrebna samo nama, već i svjetskom miru; bez nje svijet nestaje u krvavom metežu i viru.

2)     Kakva Jugoslavija, u ovom mraku to uopće nije naivno pitanje, a kamoli uskoro u svitanje.

3)     Nije sporno da moramo raditi uporno da dorastemo svojim propastima i slabostima, svojim gordostima i gadostima.

4)     Ono što je ostalo nakon Jugoslavije možda nekom nije malo, ali bolje da ni to nije. Bantustani srala i ogledala, bašta zloćudnih tumora koji su i doveli do njenog umora; sad sami sebe žderu historijski anakronizmi u imperijalnom frižideru.

Trilogija Vickovih memoara sva ta pitanja stara problematizira i otvara dok se na horizontu kupe stalno nove trupe, oblaci tmurni, sumorni znaci nove oluje… Vulkanov čekić već se čuje koji na našim leđima novi svjetski poredak kuje! No, tko god stvara i što god da stvara, bez carskih grobara pravi račun bez krčmara. To i jest pouka Vickovih memoara!

Ali avaj, iako mislimo da nismo, mrtvi smo i smrt je naša neopoziva i još gore – iz naše se duše doziva. Koliko je zla potrebno da se zblanu i ustanu zastupnici pakla, hajdučka horda koja se ni zlom gonjena ne bi od zla makla, simboli more i aveti što u ludilu i mraku izgaraju i gore, gnomi koji kao kor mrmore?

A našem velikanu Vladimiru Đordanu neka je vječita slava i hvala što je kao Jeronim i Hamlet s očevom lubanjom u ruci, manirom i žrtvom dalmatinskog pustinjaka, u golemoj pregalačkoj muci, slobodarsku baklju oteo iz kandži zaborava i mraka.