ENG
UKRADENA PUTOVANJA
Autor/ica 👤 Ivo Anić
Povezani članci
Putovanja su ono što su nam ukrali.
Putovanja, bila ona kratka, nužna, planirana ili pak spontana. Mi smo ljudi koji ne putujemo. Mi smo ljudi koji su jednom davno putovali, a putovanja su nužna. Putovanja pretvore i obične ljude koji šute, s običnim životnim navikama, u pripovjedače, u ljude koji se ne mire, u ljude koji govore. Putovanja su ljudima potrebna, jer tada imate najviše vremena za razmišljanje. Kako o svom životu kojeg ostavljate, tako i o tuđim životima koje putem upoznajete. Putovati znači živjeti, istinski upoznati esenciju života. Putovati svakako znači razvijati se, postati drugačijim, i sam islamski prorok Muhamed znao je važnost putovanja rekavši jednom kako ne želi znati koliko je čovjek obrazovan, već želi znati koliko je u životu putovao.
Ljudi koji putuju sam se nagledao ovog ljeta.
U smiraj sada već babljeg ljeta i na pragu jeseni, mogu da kažem da sam se nagledao sretnih i ispunjenih ljudi. Bilo je tu nacionalnosti i rasa sa svih strana ovog šarenog planeta, i malo je u toj sretnoj masi svijeta bilo nesretnih ljudi. Nisam cijelog ljeta upoznao niti jednog rasista, niti jednog čovjeka ispunjenog mržnjom ili predrasudama. Upoznao sam samo sretne ljude koji putuju. A ljudi koji putuju ovom kuglom zemaljskom više su od ljudi koji samo razgledavaju spomenike i dive se rimskoj arhitekturi. Ljudi su to uglavnom koje je putovanje promijenilo trajno. Ljudi su to koji djetinje otkrivaju svijet oko sebe, i djetinje mu se raduju. Nisam kod tih ljudi prepoznao niti strah, niti suzdržanost. Ljudi koji putuju puni su povjerenja u svijet u koji odlaze. Onaj koji ostavljaju za sobom, onaj skučen i ograničen, nestao je prvim zrakama sunca na putovanju. Ljudi koji putuju govore mi kako su oduševljeni mojom zemljom i ljudima koje su sretali. Tako ste ljubazni, uslužni, spremni pomoći. Bez obzira odakle dolazimo. Ljubazni smo, mislim u sebi, jer nam je nas žao dok gledamo vas. U vama vidimo sebe nekoć, svoje sretne živote. živote ispunjene putovanjima. Pa vam se nasmijemo od svoje tuge.
Putovanja mijenjaju ljude.
Za mlade ljude koje sam sretao putovanje je svakako bilo dio njihove životne edukacije. Za stare ljude kojima sam pomogao, pokazao im put, putovanje je samo dodatno potvrdilo njihova životna iskustva. Oni koji su doputovali iz siromašnijih zemalja od moje, naučili su kako da uživaju i u svojoj siromašnoj domovini poučeni novim iskustvima. Oni koji su dolazili iz bogatijih zemalja, naučili su kako da poboljšaju život u svojoj. Svoj život. Poučeni našim iskustvom kojeg su vidjeli iz prve ruke. Kažu mudraci da putovanja vraćaju snagu i ljubav u život. Mogu kazati da sam se upravo ljubavi nagledao najviše. Bilo je tu parova svih dobi, sa svojim životnim prtljagama na dva kotača. Bilo je tu ljubavnika i dugogodišnjih supružnika, bilo je tu onih koji su započinjali svoje životne veze, bilo je i onih koji su dugogodišnje spašavali, no jedno je sigurno i u jedno sam uvjeren, mali i spontani iskazi ljubavi singularnost su kod svih.
Ljubav je kao kotač na njihovim koferima s ručkom.
Zašto se ljudi kada putuju više vole ja to ne mogu sa sigurnošću utvrditi. Potpuno je jasno da u rutini svojih života negdje daleko od sunca u Splitu, njihove veze, brakovi i ljubavi prolaze krize. I u njihovim životima postoje periodi, kako oni zanesene ljubavi, tako i oni u kojima ljubav prelazi u rutinu. Na zajedničkim putovanjima ta se granica izbriše. Kao i dob. Nagledao sam se ovo ljeto i starih i mladih ljudi koji se iskreno vole. Kao da su zaboravili u tom tjednu na suncem okupanoj rivi sve životne izdaje, prevare, sve zavisti, mržnje i dosadu. Dodiri, zagrljaji, čaša vina i pogled na more, vratili su i ljubav. I to se moglo jasno vidjeti. Sam Dalaj Lama poručio je ljudima da putuju, i to nikad na ista mjesta, već uvijek na druga i nepoznata. Jednom godišnje, barem jedared, otputujte na mjesto na kojem nikada niste bili. I povedite osobu do koje vam je stalo. Osobu za koju nikada nemate vremena. Kao što nemate vremena ni za svakodnevne ljubavi. Povedite ih sa sobom. Jer samo na putovanju smo pažljivi. Samo na putovanju smo otvoreni, ljubazni, pristojni. Samo na putovanju, u nepoznatoj zemlji, gradu, konkretni smo i spremni da se mijenjamo. Jer postajemo svjesni ljepote svijeta u kojem živimo. Kao i njegove raznolikosti. Samo na putovanju smo mi – istinski mi. Dobri i pristojni ljudi.
Putnici nikada ne mogu biti rasisti.
Jer putnicima na njihovim putovanjima ljubazno pomažu ili im nose hranu ljudi svih boja kože i rasa. Putovanja nas čine i skromnijim ljudima. Jer samo na putovanjima shvatite koliko malo mjesto zauzimate u svijetu. Koliko ste sitni, beznačajni, ništavni. A opet svjesni da u tom velikom svijetu igrate važnu ulogu. Barem u komadiću svog svemira. Na putovanjima uvijek probate nove stvari, upoznajete nove i zanimljive ljude, uvijek ste licem prema naprijed, prema dalje, prema više, prema čovjeku. Otkrivaj, sanjaj, istražuj, najljepši su darovi koje nam je dao Bog, Jahve, Alah.
Mi nikada ne putujemo samo da bi putovali. Mi putujemo da bi zastali na tom putovanju i samo putovanje postaje ona praiskonska harmonija sa svijetom i svemirom. Harmonija kakvu Bog želi s ljudima. O putu kojim putuješ nećeš saznati iz brošura, prospekta koje ti nude agencije. O zemlji, ljudima i spoznajama koje te čekaju, naučit ćeš najviše od ljudi koje srećeš na tom putu. Ljudi koji su ti spremni odgovoriti na pitanje. Putnici koje srećem kažu da imamo divnu zemlju, ali da nismo sretni. I zbilja im je ljudski žao zbog toga. Malo se smijete, kazat će vam na odlasku i pozvati vas da posjetite njihovu prekrasnu zemlju. Svakom putniku njegova je zemlja najljepša. Jer svaki putnik pati zbog nostalgije. Mi možda i ne putujemo jer se nemamo kamo vratiti. Ova zemlja odavno je za nas negdašnje putnike maćeha, a ne mati.
Stranice pasoša najljepše su životne priče i iskustva. Ovog sam ljeta uživao u druženju sa svim ljudima ove posebne planete. Crnim, crvenim, žutim. I oni su uživali u susretu sa mnom. U susretu u praskozorje s gradom. Kamenom. Ljudima koji se bude kao i oni, kojima se spava kao i njima, ljudima koji im nude prvu jutarnju kafu. Putovanja su čari i avanture. Putujemo širom otvorenih očiju, i kada se vratimo više nismo isti ljudi. Jer smo stekli nove spoznaje, nova iskustva i nove prijatelje.
Putovanja su ono što su nam ukrali.
I ta spoznaja je strašna.
Mi ne možemo putovati. Mi nemamo za putovanja. Mi nemamo ni vremena za putovanja, niti ih sebi možemo priuštiti, niti nam oni koji su nas zarobili daju da putujemo. Gladni smo kao nacija. Gladni smo života bez televizora. Bez svih tih užasnih spodoba koje nas svakodnevno truju. Gladni smo života bez laži, života bez licemjerja, života bez afera. Gladni smo života. Onog spontanog, običnog, poštenog. Onog u kojem sebi možeš priuštiti kakvu malu radost. kakvo putovanje. Gladni smo života. Gladni putovanja. I gledamo taj šareni svijet kako dolazi k nama, kako putuje s ruksacima i osmjesima na licima. I bude nam baš onako ljudski čisto žao sebe i naših života. Mi koji radimo da ne bi bili gladni, gladni smo putovanja. Oni koji vladaju nama nemaju kada putovati. Jer nas po cijele božje dane moraju kontrolirati da im ne otputujemo.
I tužno je to kada nmalo bolje pogledate. Život je jedan, a on prolazi tako prokleto brzo. Toliko brzo da ćemo se svi jednom probuditi i više nećemo biti u stanju da putujemo. A oni koji su nam putovanja uskratili, putuju umjesto nas. Žive živote koje smo mi trebali živjeti. Barem jedared godišnje trebalo bi otputovati odavde. Radujem se hrabrosti svoje djece. Ona ne žele živjeti živote bez putovanja. Zbog toga i odlaze zauvije. Pa kako kada sve to znaš da ne budeš nostalgičan? Barem za onim lijepim dijelom svog života u kojem si putovao. Pa kako onda da ne budeš nostalgičan i prema svim tim divnim mjestima na kojima nikada nismo bili? I zbog toga smo postakli isključivi. I zbog toga mrzimo. I zbog toga nam je svatko kriv.
Jer ne putujemo. Nikada i nikamo. Zatvoreni smo u svoje male kasabe, sa duboko navučenim zastorima i proklinjemo. A zaboravili smo samo jednu bitnu stvar.
Da putovanja nisu stvar novca, već su stvar hrabrosti.
Autor/ica 👤 Ivo Anić
