UGASLA TEATARSKA KRITIKA

Povezani članci

• Vrijeme kada su ljudi i djetinjstva imali dušu
• NAROD
• Promocija nove knjige ‘Kazalište krize’ prof. Snježane Banović
• Mustafić: Sarajevska teatarska publika je educirana, moderna i liberalna
• Film “Quo Vadis, Aida?” dobio još jednu nagradu
• 14. TKT fest – Hronika dana

thestage.co.uk

Usahla teatarska kritička misao prijeti uravnilovkom, koja je oduvijek i svugdje značila gašenje umjetnosti.

Već duže vrijeme u kulturnom prostoru Bosne i Hercegovine umjetnička kritika skoro da i ne postoji. Tako je sa filmskom, literarnom, likovnom i glazbenom umjetničkom kritičkom misli. Možda je najgora pozicija kritičkih opservacija o recentnoj bh. kazališnosti.

I pored činjenice da postoji Filozofski fakultet, pa i Fakultet političkih nauka sa studijskim odsjekom Žurnalistike, nisam primijetio iole intenzivniji kritički odnos mlade generacije prema fenomenu teatarske umjetnosti.

A samo kratak preglednik impozantnih imena koja su nekada teatarsku kritiku izdizala u vrhove umjetničke kritike pokazaće da je ova grana umjetničke kritike gotovo potpuno zamrla. Nekada Bora Jevtić, Marko Marković, Slavko Leovac, Miodrag Bogičević, Josip Lešić, Safet Burina, Vito Pavlović, Slavko Šantić, Vojislav Vujanović, Velimir Stojanović, Sead Fetahagić, Slobodan Stojanović, Strajo Krsmanović, Bojan Korenić i tako bih mogao nabrajati plejadu dignitetnih gledatelja na zadatku, koji su ispisivali kritičke prikaze sa nerijetko ozbiljnom nijansom umjetničkog. Da ne govorim o Luki Pavloviću, koji je svoj kritičko-teatrologijski diskurs doveo u same vrhove jugoslavenske umjetničke kritike.
A danas, ako se i napiše poneki prikaz o odigranim premijerama, to je najčešće ili razina gomile osnovnih podataka ili pak neutemeljen i bez dostatne argumentacije pokušaj kritičkog prosuđivanja.

Da ne pominjem da su nekada prva pera kazališne kritike iz Srbije (Finci, Pervić, Selenić…) i Hrvatske (Puljizević, Foretić, Brečić) bili na bh. teatarskim premijerama. Danas kritičari iz regiona rijetko dođu i na teatarske festivale, a o gledanju premijera u bh. teatrima možemo samo sanjati.

Nažalost, nemamo niti specijalizirane novinare, kakva je npr. bila Nada Salom, koji bi pratili događanja u bh. teatrima. Ova nevesela slika pokazuje da su teatarski djelatnici prepušteni sami sebi, a to utiče na razinu kvaliteta produkcije. Suviše je pisanja u superlativima, samohvale, a malo, iznimno je malo ozbiljnog kritičkog razmatranja naše kazališnosti.

Usahla teatarska kritička misao prijeti uravnilovkom, koja je oduvijek i svugdje značila gašenje umjetnosti.
Porazno, ali istinito!