NAROD

Izdvajamo

• Narod ne voli poređenja, poređenja uče. Zato se i kaže: ko ne shvati istoriju, ponavljaće je. Narod sve vrijeme samo to i radi - ponavlja istoriju. Dobar dio svog kolektivnog pamćenja ukrašava simbolima, mit mu je kruna znanja, njih uspinje skalama hiperbole. Narod je sklon preuveličavanju, slavi svoje proizvođače iluzija. Narod nije spreman za let, pad je njegova biološka osobina. Jer: čovjek nije tica. Ima ih dostina koji će u ime naroda da polete. I tamo i ovamo, i ćuk i soko.

Povezani članci

• Živela revolucija nek je daleko od mene
• Hoće li se Zidan trener pridružiti večeras Zidanu igraču u vječnosti!
• Balet “Pepeljuga” koreografa Aleksandara Ilića ponovo na sceni u Skoplju
• Balet Mostar Arabesque: Koncert uz vizuelno-auditivni doživljaj klasičnog i modernog pokreta djece i omladine
• Sedam dana maja – odlomak iz knjige dnevničkih zapisa “Memento vivere” Omera Ć. Ibrahimagića
• DALEKA JUŽNA KOREJA GA SLAVI A MI?!

Foto: adf.org  

Hoćemo li, vuci gorski, zapjevati crnogorski?!

Često bol (gotovo mazohistički) naseli epsku fantastiku narodnu: prazan prostor neba i bespuća, i, u sredini pejsaža, puteljak koji se gubi u daljini; narod voli da hoda utabanim stazama. Na kojima najčešće i ostaje, zastajući naglo, zbunjen pred nepoznatim čestarom. Na svom Via Dolorosa narod ne shvata što se zbiva, opijen sjetom na ono što je prošlo. Narodu uporno treba pokazivati put da bi, iznova i iznova, kretao naprijed. Nije umah za promjene, čeka signale, mutna svjetla budućnosti. Iako mu je teško (jer bol i muka narodni su ures, a i kakav je to narod koga ne jašu i ne zlopate), on će, kad shvati mogućnost, žustro krenuti pravcem putokaza. Slobodarski duh za narod je apstrakcija, i zato on, čekajući iznova svoju pticu rugalicu, ponavlja punih usta sve priče o oslobođenom narodu, očekujući boljitak. Narod nije za slutnju, ona pripada vođama, jeste za zanos, nju mu daju narodni tribuni. Narod ne prepoznaje stanje, njemu pripadaju posljedice. Narod ne umije da reaguje principijelno. Iako u akciji često postupa po instinktu, dakle: po nagonu stada (je li ono Kralj Nikola znao reći: “Narode stoko, narode snago?!“), on ipak u sebi ne posjeduje “čistotu životinjskog djelovanja”. Ravnodušan je, što mu je teže sve je ravnodušniji, mentalno lijen, arogantan kao i svaka sujetna priroda. Narod jeste prirodna pojava, promjene društvene su neprirodne. Zato on “učešće u politici” izjednačuje sa udvorništvom politici. Ne voli pravedne a poetične tribune, straši se oštrih momaka, koji ne kriju potrebu da od naroda stvore svoj mehanizam. Narod ne voli kad ga kritikuju, osjeća djetinju slabost kad ga neumjereno hvale; kao kod svake prozaičnosti – beskrajna je taština narodna. Narod posjeduje neizlječivu naviku da nečemu ili nekome služi. Naravno da takvo što dovodi do istorijskih lomova, kad se prepuni pehar narodne žuči, ali i tada narod čeka prijeki znak sa vrha – da politika podigne pest i pokaže pravac: “Naprijed u novo stanje vaše ovisnosti od naših igara!”

U Crnoj Gori narod voli da ga svojataju plemenom i rodom, mršti se kad ga nazovete Građanin. Narod služi svom neredu. Narod lažno vjeruje, jer je on paganska enklava. Narod najmanje vjeruje sebi, voli da nađe nekoga da vjeruje u njegovo ime. Često i dugo gaji iluziju prkosa, ali to je samo nedovršena gesta straha.

Narodu u Crnoj Gori draga je presija sjećanja: to je epika.

Taj narod prihvata presiju zaborava: to je demagogija.

Voli takav narod da ga milujete riječima: to je populizam.

Narod u boga vjeruje samo sa ruba svoje nade da će mu Gospod sa neba i Gospodar sa trona dati što nema. Ono što ima već je skupo kupio od politike. I još će mu se pridati, teke što nije. Niko prilježnije od naroda ne pamti laž, a zaboravlja istinu, ona mu i ne treba, treba mu kruh i hvatanje u narodno kolo. Valcere plešu oni na vlasti. Narod je gospodar strojevog koraka, naučenog davno. Idući ka svom umišljenom cilju, ne vidi kraj sebe svoju djecu, koja, ne voleći da hodaju zadato, jecaju i bjesne. Ali, narod je češće za starost, nego za mladost. Otuda posjeduje prezir prema individualistima. Kao što crnogorski kvaziindividualisti preziru njih. Oboje sebični iz različitih razloga, oboje bi jedno drugo da ukinu.

Narod poštuje one osrednje pameti, ali jakog glasa. Narod ne prepoznaje zapretanu savjest izuzetnih pojedinaca, a ovi se, rezignirani, začas utope u amebnu masu svojih ideala. Narodna duša sazdana je od znoja, suza i krvi, zato često slavi zločince. Voli privid, iako narod nije privid. Ali narod jeste drugo ime za zabludu.

Narod ne voli poređenja, poređenja uče. Zato se i kaže: ko ne shvati istoriju, ponavljaće je. Narod sve vrijeme samo to i radi – ponavlja istoriju. Dobar dio svog kolektivnog pamćenja ukrašava simbolima, mit mu je kruna znanja, njih uspinje skalama hiperbole. Narod je sklon preuveličavanju, slavi svoje proizvođače iluzija. Narod nije spreman za let, pad je njegova biološka osobina. Jer: čovjek nije tica. Ima ih dostina koji će u ime naroda da polete. I tamo i ovamo, i ćuk i soko.