Tanja Miletić Oručević – Prikaz ‘Kazališta krize’ Snježane Banović

Autor/ica 👤Tanja Miletić Oručević 31.3.2014. u 16:29

Povezani članci

Snježana Banović po mnogočemu je neobična kazališna rediteljica i profesorica na Odsjeku produkcije Akademije dramske umjetnosti. Neobična je po svom plodnom i uzbudljivom teatrološkom radu, kojim se večeras bavimo, ali možda još i više po svojoj poziciji kazalištarke i intelektualke koja javno kritički progovara o anomalijama kulturnog sustava i kulturne politike i godinama se, srčano i kompetentno, bori za unapređenje svih koordinata kazališnog života u Hrvatskoj.

Kao što dobro znamo, u našoj i susjednim zemljama ljudi s takvim angažmanom u kulturi, a – nažalost – naročito u kazalištu – rijetki su i veoma dragocjeni. Osim Snježane Banović, u cijelom regionu praktički možemo imenovati samo još jednu pravu borkinju za demokratizaciju kazališne politike, a to je Vitomira Lončar – autorica sjajnog bloga Slamka spasa, također iz Zagreba.

Malo više od godinu dana 2001. i 2002. Snježana Banović bila je direktorica Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu; Jasen Boko u svojoj knjizi „Zapisi iz kazališnog (su)mraka“ piše o njoj kao „o ravnateljici Drame koja je stvari u HNK pokrenula iz mrtvila koje je tamo godinama vladalo“. No, intendant Mladen Tarbuk uručio joj je rješenje o otkazu zbog, kako je rekao, njezine nesposobnosti za suradnju i timski rad. Stvarni razlog ovoga otkaza vjerojatno je bilo planiranje gostovanja HNK u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu s predstavom „Očevi i sinovi“, koje je Banović inicirala, a koje je pobudilo proteste nacionalističkih snaga nespremnih za kulturnu razmjenu s onima „tamo daleko“.

Kako pokazuje karijera, ali i znanstveni rad Snježane Banović na polju hrvatske kazališne kulture, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu oduvijek je bilo njeno ključno mjesto, kako u simboličko-reprezentacijskom, tako i u političko-organizacionom smislu. O tome govori i njena izvanredna studija Država i njezino kazalište o radu tog kazališta u periodu NDH od 1941. do 1945., koja donosi briljantne uvide u povezanost kazališta, društva i politike i na uzbudljiv način materijalizira onu otrcanu floskulu o kazalištu kao ogledalu društva. Do dana današnjeg, mogli bismo reći, HNK u Zagrebu praktički paralizirano lošim menadžmentom i lošom državnom kulturnom politikom ostaje mjestom „umjetničke letargije, konzervativizma i kulturnoga etatizma, rečeno riječima velikoga Dragana Klaića“ i samim tim centralno mjesto krize kazališta u Hrvatskoj, koja u previše elemenata podsjeća i na krizu teatara i teatarskog života i kod nas, u Bosni i Hercegovini.

Knjiga Kazalište krize donosi niz eseja koji, kroz analizu događaja i fragmenata iz povijesti hrvatskog kazališta od XIX. stoljeća do danas, daju odgovore na najvažnija pitanja o odnosu države, društva, politike i kazališta. Tekstovi su okupljeni u dvije tematske cjeline: prva, Kazalište kao sudbina, okuplja niz prikaza iz povijesti hrvatskog kazališta od osnivanja HNK do danas. Drugi dio knjige, Intervencije, komentari donosi eseje vezane za događaje iz historije, i najnovije, hrvatskog kazališta. Među njima su najizražajniji problemi kulture i politike, a pogotovo kulturne politike i teatarskog menadžmenta.

Pišući eseje i bilježeći detalje, događaje, osobe i situacije iz povijesti hrvatskog kazališta Banović uspijeva istaknuti ona značenja koja su u vrlo aktualnom suglasju sa živim i suvremenim problemima hrvatskog teatra. Mora se napomenuti da je historiografija kazališta u postjugoslavenskom prostoru prilično zaostala: uglavnom je vrlo pozitivistička, najčešće se svodi na taksativno, afirmativno i – dosadno – nabrajanje podataka iz kazališnih arhiva. Kritička historiografija modernijeg tipa još nije zaživjela, jer je mlađim generacijama teatrologa atraktivnije (o)bijesno teoretiziranje od historiografije. No, Banovićkin pristup pokazuje da je kazališna kultura ipak tvorevina kontinuiteta, te da je za razumijevanje današnjeg stanja i aktualne problematike kazališnog života neophodno često sagledati historijski kontekst.

Ličnosti kazališne historije u esejima Snježane Banović nipošto nisu brončani kipovi, kakve prečesto srećemo u srodnoj literaturi. Oni su mnogo više, zapravo, dramski likovi, ljudi u nerijetko kompliciranim i opasnim historijskim okolnostima, kojima upravljaju i kontradiktorne emocije, ljudi ogromnih ambicija i sa snažnim osjećajem odgovornosti, koji preuzimaju zadatke što ih višestruko nadrastaju, ljudi – ali naravno, kazalištarci – motivirani ogromnom sujetom, osjećajem osobne važnosti, željom za slavom… U tom je smislu sigurno jedna od najupečatljivih sudbina Miroslava i Bele Krleže u toku Drugog svjetskog rata u Zagrebu, kojom se bavi više sjajnih eseja u ovoj knjizi. Ova okupacijska priča ima toliko zanimljivih razina i elemenata; od položaja Bele kao pravoslavke i njenog hapšenja, do činjenice da je bila glumica koja je najviše igrala u HNK od 1941. do 1945., pa i suprugu osiguravala egzistenciju, preko odnosa Miroslava Krleže s kolegama piscima koji su se priklonili režimu NDH, Milom Budakom i Milanom Begovićem, do nevjerojatne scene iz 1943., sastanka na kome je Pavelić ponudio Krleži mjesto intendanta HNK o kojoj je sam pisac u dnevnicima zabilježio: „Rekao sam Paveliću NE time što nisam primio ponude ni da budem intendant Hrvatskog kazališta, ni sveučilišni profesor, ni direktor sveučilišne knjižnice. Nisam primio ni jedan od tih položaja.“ Ovi historijski zapisi jedne – ipak se od senzibiliteta ni u znanosti ne može pobjeći! – kazališne rediteljice su tako zanimljivi i dramatični da kao da mole da se po njima napiše drama. Što – imajući uvid u stanje i preokupacije suvremenog hrvatskog dramskog pisma – moram priznati da duboko sumnjam da će se dogoditi.

Pišući o kazališnoj politici Snježana Banović pojam krize tretira kao mogućnost: naime kriza koja je već trajna i gotovo permanentna, može se shvatiti ne samo kao degradacija prethodnog stanja, nego i kao možebitno ljekoviti pravac obnove. Kriza kazališnih institucija, koja traje predugo kako u Hrvatskoj, tako i u cijelom regionu, i realni problem nepronalaženja novog modela organizacije i vođenja ustanova, činjenica da se strukturna reforma nikada nije desila, sve to pokreće Snježanu Banović na neumorne, precizne analize i – što je možda još i važnije – niz ozbiljnih i utemeljenih reformskih prijedloga, naputaka koji dolaze ne samo od znanstvenice nego i osobe s velikim praktičnim iskustvom.

No, Banović i upozorava da se nikakve pojedinačne reforme ne mogu provoditi bez vizije i kulturne strategije. Dozvolite da citiram zanimljiv i – opet – iznimno poučan za nas u BiH pasus o strategiji kulturnog razvitka Hrvatske iz 2001.:

„…želja vlasti iz 2000. bila je doista promijeniti kulturnu sliku Hrvatske kao konzervativne, nacionalno zatvorene zemlje, u autonomnu, modernu i europsku državu s jakim utjecajem alternativne kulture mladih. Odlučivanje je dotad bilo nejavno i netransparentno, željelo je postati javnim i transparentnim. Zato se i išlo na donošenje zakona o kulturnim vijećima čime se predvidjelo suodlučivanje u kulturi pa se Račanova vlast približila ideji države – pokrovitelja po uzoru na poljski, češki, mađarski i slovenski model. Prvi put u Hrvatskoj budžet za kulturu prešao je 1 %. Državnog proračuna, sredstva namijenjena programskim aktivnostima porasla su za 48% a nova porezna politika imala je za cilj otvaranje novih izvora financiranja, takvih koji vezuju gospodarske i kulturne interese. … Nažalost, područje kazališne umjetnosti s jedne strane nije bilo spremno za promjene, a ni sama vlast nije bila dovoljno vješta u poslovima oko kazališta. Dogodilo se dvosmjerno ignoriranje i strategija je pokleknula najprije upravo na pitanju organizacije i razvoja nacionalnih kazališta. Jer, dok se intenzivirao program jačanja izdavaštva, filmske djelatnosti, obnove kulturne baštine ili primjerice bujanja umjetničkih organizacija – kazališni su prohtjevi pojedinaca ostali neutaženi, a vlada Ivice Račana nije uspjela za svoga mandata usuglasiti struku čak ni oko izrade Zakona o kazalištu.

….Desetljećima je kulturna strategija u pravcu nacionalnih kazališta bila iskazivana u samo dvama segmentima: izboru čelnika kuće i određivanje financijskih fondova iz kojih se financiraju njihovi pogoni. Recept za reformu nacionalnih kazališnih kuća iz utvrda prošlosti u moderne, strateški vođene institucije vrhunske kulture do danas u Hrvatskoj nije stvoren, a na žalost naših kulturpolitičara, nije ga moguće prepisati, odnosno prenijeti iz neke druge, na tom području razvijenije zemlje.“

„Hrvatskom kazalištu općenito danas treba velika i temeljita reforma, a generator na kojem se moraju započeti „radovi“ jest zagrebački HNK. Reforma ponajprije mora krenuti u organizacijskom smislu, jer je ono posve opterećeno negativnim nasljedstvom iz prošlih vremena, koje se u svim društvenim segmentima promijenilo, a jedino je kazalište ostalo zakukuljeno u kombinaciji modela 19. stoljeća pomiješanog s bastardnim ostacima komunističkoga stila vođenja kazališta i kulture općenito. Sve dok vlasnici kazališta budu financirali modele i glomazne ansamble, a ne programske orijentacije koje nude živo i istinito kazalište – ništa se neće moći promijeniti.“

Za ovakav način bavljenja historijom teatra, analizom kulturnih modela i za ovakvu borbu za bolji sustav kulture potrebna je danas velika upornost, a bogami i hrabrost. Snježana Banović jeste uporna i hrabra, i zato joj treba vjerovati. Zato treba uzeti vrlo ozbiljno njenu „dijagnozu“, koju je izrekla u jednom intervjuu, dijagnozu koja izvrsno opisuje ne samo hrvatsko kazalište, nego jednako – pozorište, kazalište, teatar na području cijele bivše Jugoslavije: „ Tri P i jedan S: Posluh, Pogodovanje, Prosječnost i Strah. To je slika hrvatskog kazališta danas, ali i cijele hrvatske kulture gdje se iznimke od tog poučka mogu izbrojati na prste.“