Peteročlana obitelj Ćurić izbačena iz stana samo što su Srbi

Povezani članci

• Zločin u Kukurovićima – zločinci bez osude, žrtve bez pravde
• “Mostarsko jutro” u mome srcu
• Vučić napustio Brisel zbog hrvatske blokade poglavlja 26
• Vučićeva pokazna vežba: Kako demonstracije okrenuti u svoju korist
• Kuda ide Italija s predsjednikom senata La Russom i predsjednikom zastupničkog doma Lorenzom Fontanom koji su u službi neprijatelja?
• RAZLIKA IZMEĐU ŠVEDSKOG I HRVATSKOG MODELA

Fotografije: Lana Skuljan Bilić

Dušan Ćurić, sudionik NOP-a, ratni vojni zarobljenik, mornarički podoficir JNA i umirovljenik s obitelji više od tri desetljeća stanovao je u stanu u pulskom predjelu Vidikovac, a preko noći našao se na ulici, a stan je dobio policajac Hrvatske vojske.

Piše: ARMANDO ČERNJUL

U Puli, najvećem istarskom gradu, predstavnici gradske vlasti i Policijske uprave Istarske s jedne strane i zapovjednika JNA s druge strane, vodili su pregovore da jedinice JNA na miran način napuste grad. Pregovori nimalo nisu bili laki, ali na kraju ipak je vojska otišla bez pucnjave na građane i bombardiranje grada što je bilo planirano.

Međutim, dok su se vodile borbe u Sloveniji, Hrvatskoj, a kasnije u Bosni i Hercegovini, u Puli su se počele organizirati razne skupine, uglavnom po trojica muškaraca u svakoj skupini i počele obilaziti brojne vojne zgrade u kojima su stanovali donedavni podoficiri i oficiri JNA te vojni umirovljenici. Obično su dolazili pred vrata stana i pozvonili, a kad je došao vlasnik stana ili netko od njegove obitelji, ovi što su uzeli “zakon” u svoje ruke, rekli su im da moraju napustiti stan. Ponekad bi im dali rok do kada moraju izaći iz stana. U jednoj od tih skupina bio je novinar, koji je kasnije čak postao urednik lokalnog lista. Svi ti dođoši naselili su Pulu – dobili posao i stan, te su smatrali da su oni ti koji će “očistiti” nepodobne stanovnike srpske nacionalnosti. Za te slučajeve brujio je cijeli grad, pa su o tomu znali predstavnici općinske vlasti i odgovorni u Policijskoj upravi Istarskoj, koji nisu ništa poduzeli da te skupine zaustave uznemiravati dio građana.

RADMILA ĆURIĆ: OTJERALI SU NAS IZ STANA!

O ovoj temi zadržat ćemo se na “slučaju obitelji Ćurić”. Naime, jednoga dana 1991. godine Dušan Ćurić, umirovljenik, odlučio je sa suprugom, starijom kćerkom Nevenom i njenom maloljetnom kćerkom, posjetiti rodbinu i prijatelje u Beogradu. U stanu su ostale mlađa kćerka Radmila Ćurić s dvjema malodobnim kćerkama. Kako se Jugoslavija raspala i još uvijek trajao suludi rat, četveročlana obitelj Ćurić htjela se vratiti u Pulu. Međutim, imali su problem jer nisu imali putovnice. Kad su otputovali u Beograd tada im nisu bile potrebne putovnice, jer je bila zajednička država. U međuvremenu gospođu Radmilu su iz Stambenog poduzeća u Puli upozorili da mora napustiti stan, jer ona nema rješenje na stan, već njezin otac Dušan koji je s članovima obitelji u Beogradu. Iako je gospođa Radmila govorila da je ona od prvog dana u tom stanu, a to je više od dvadesetpet godina i da Stambeno poduzeće je ne može otjerati iz stana.

U tim bremenitim godinama nije pomoglo ni to da je gospođa Ćurić bila zaposlena u Policijskoj upravi Istarskoj, pa je tako “novo” rješenje na stan Dušana Ćurića dobio policajac Hrvatske vojske!!!

– Kad su se moji roditelji i sestra s kćerkom napokon vratili u Pulu, mene su iz Stambenog poduzeća već otjerali iz stana, i nisu mogli vjerovati svojim očima da je u naš stan nezakonito ušao policajac Hrvatske vojske. Uzalud se moj otac potužio predstavnicima gradske vlasti i Stambenom poduzeću, oni jednostavno nisu imali sluha da je Hrvatska vojska, odnosno njezini zapovjednici, što su naumili to su i učinili. Svi su se prema nama ponašali bahato i neljudski. Tata se žalio Hrvatsko-Norveškom društvu jer je u Drugom svjetskom ratu bio partizanski zarobljenik, ali i oni su bile nemoćni. Svi su nas, kako se kaže, ostavili na cjedilu. Ja sam, doduše, dobila stančić od PU Istarske, a moji su ogorčeni i razočarani napustili Pulu i pronašli utočište u Beogradu – kazuje danas gospođa Radmila i dodala da su njezini patili za Pulom, a najviše otac Dušan, koji je strasno volio taj grad.

Duško, “loptica skočica”, sudionik NOP-a ratni zarobljenik i podoficir u mirovini, koliko god su bili nemoćni, ostao je ponosan i snažan. Trebalo je živjeti za svoju obitelj…

STALNO JE IMAO NA PAMETI PULU

Duško, kako su ga zvali prijatelji i poznanici, “loptica skočica”, kako su mu često dovikivala djeca, bio je uistinu ugledan i cijenjen građanin Pule. Djeca su ga zvali “loptica skočica”, jer se s njima igrao minijaturnom gumenom lopticom. Poznavala ga je cijela Puljština i cijenila kao čovjeka i fotografa. On je, naime, poslije rata završio tečaj za fotografa amatera i snimio tisuće fotografija voljenog grada. Osim toga, bio je vrlo aktivan u Filmskom klubu “Jelen” i snimio više dokumentarnih filmova, a jedan je svakako veoma dragocjen i nezaboravan – “Marš na Učku”. Filmovi su prikazani na Međuklupskom festivalu amaterskog filma (MAFAF), nazvan “Mala Pula”.

Autor ovog napisa dugo godina je poznavao Duška Ćurića i postali smo suradnici i dobri prijatelji. Angažiran je za stalnog honorarnog foto-reportera zagrebačkog Večernjeg lista u dopisništvu u Puli. Kasnije mu se pridružila kćerka Radmila, pa je dvoje Ćurića u Večernjaku objavilo mnogobrojne fotografije, koje su ostale veoma dragocjen i značajni foto-arhiv.

Kad je obitelj otišla živjeti u Beograd, od kćerke Radmile, saznali smo za nemili i neljudski postupak prema obitelji i da su naprosto otjerani iz stana. Zbog navedenog incidenta u vezi oduzimanja stana, bilo nam je u potpunosti jasno zašto se nije došao pozdraviti s prijateljima koji su ga veoma poštovali. Čuli smo da to nije više onaj stari Duško – veseljak i vicmen, koji je pisao satirične tekstove kao poznati satiričari. Djeca, dječaci i djevojčice, više puta su pitali zašto “loptica skočica” više ne dolazi u grad? Danas su to odrasli ljudi koji imaju sinove i kćeri te unuke. Od odlaska u Beograd, možda je dvaput ili triput posjetio Pulu jer je imao kćerku Radmilu i dvije unuke. Nijednom nije posjetio drage mu prijatelje – slao nam je pozdrave putem kćerke i teška srca napuštao grad koji mu je bio toliko drag kao da u njemu rođen.

LEGENDARNI FOTOGRAF DUŠAN ĆURIĆ ZAUVIJEK OSTAJE U PULI

Prije dosta godina gospođa Radmila rekla mi je da me njezin tata pozdravio i drago mi je da nije zaboravio stare prijatelje i suradnike. No, naš Duško, što me obradovalo, odlučio je svoju ostavštinu negative, fotografije i filmove darovati svojoj kćerki Radmili, a ona neka odluči kojoj će pulskoj ustanovi dati bogati fundus. Došao je dan – bila je to vijest dana – da je gospođa Ćurić odlučila ostavštinu njezina oca ustupiti Povijesnom i pomorskom muzeju Istre u Puli. Tako se dogodilo da bivše općinska vlast (predsjednik Skupštine općine Pula bio je Luciano Delbianco – op.a.). Stambeno poduzeće, Hrvatska vojska i Policijska uprava Istarska, neće više imati prilike odbaciti obitelj Dušana Ćurića! Oni su, istina, još uvijek veoma jaki, ali neučtivi i nesposobni da ponovno izbace Ćuriće iz Pule!

OSTAVŠTINA SADRŽI 19.351 FOTOGRAFIJA I FILMOVA

Kad je gospođa Ćurić, uz određeni novčani iznos, predala fundus spomenutom muzeju bili su više nego iznenađeni. U Povijesnom i pomorskom muzeju u Puli, utvrdili su da ostavština sadrži 19.351 fotografija i filmova. Dušan Ćurić, rođen je 4.2.1922. u mjestu Konjsko kod Trebinja, BIH, a umro 20.11. 2009. u Beogradu, u 87. godini. Stoga je u povodu 10. godišnjice smrti u Muzeju otvorena izložba “Dušan Ćurić fotoreportaža Pula”, koju je otvorila kćerka Radmila i to je zapravo pobjeda nad onima koji ne zaslužuju nikakvu pažnju. Zatim je izložba bila otvorena od 29. srpnja do 31. prosinca 2021. godine. Autorica izložbe je Lana Skuljan Bilić, koja nam je izjavila da je za izložbu zaslužna i Sanja Pecirep, koja je izradila postavu izložbe, obradu i pripremu fotografija te grafičko oblikovanje.

Eto, na taj način Dušan Ćurić i Pula ponovno su uspostavili prijateljstvo (ON I GRAD NIKADA NISU BILI POSVAĐANI (op.- a.). On je, na neki način, nasljednik Alojza Orela, fotografa i TV-snimatelja, umjetničkog fotografa i boema, koji bijaše više od idola. Orel i Ćurić nisu rođeni u Puli, ali bili su zaljubljenici u grad, star više od 3000 godina. Zato bi bilo poželjno da se u gradu Arene održi velika izložba fotografija dvojice starih majstora fotografije Orela i Ćurića, te njihovih učenika i nasljednika, poznatih fotografa Duška Marušića Čičija i Eduarda Strenje…