Suvremenost glume Mirsada Tuke

Povezani članci

• Obljetnički zapis: ZLOČIN
• Za Labuđe jezero traži se karta više
• Božica Jelušić: MOLITVA ATEISTA
• Besplatna izvedba kultne predstave „Ajmo na fuka“ na Svjetski dan kazališta
• SRETAN TI ROĐENDAN RADE KRST TI JEBEM
• Pavle Stanišić: Za slobodu

Foto: N1

redateljski zapis

Mirsada Tuku, glumca Kamernog teatra 55, upoznao sam još za njegovih dječačkih dana. Bilo je to u Narodnom pozorištu Tuzla gdje je Tukin otac bio vrstan majstor pozornice. Već tada osjetio sam tri karakteristične odlike glume tadašnjeg polaznika tamošnjeg Dramskog studija.

Tuka je već u tim godinama imao iznimno postirano izgovaranje rečeničkih sklopova sa nevjerojatno odmjerenim i tačnim logičkim akcentima.

U prirodi inače miran i povučen na pozornici je doživljavao metamorfoze u smislu snažne ekspresije koja plijeni. Već tada osjetila se njegova predodređenost za tumačenje karakterološki usmjerenih likova.

Sve to, uz fizičke predispozicije i smisao za korištenje tijela kao glumačkog instrumentarija, dobilo je na svojoj ukupnoj zaokruženosti Tukinim studiranjem na beogradskoj Akademiji za pozorište, radio, televiziju i film.

Sa ovim umjetnikom izrazito snažne ekspresivnosti surađivao sam u više teatarskih projekata, ali posebno ističem rad na predstavama „Hasanaginica“ Nijaza Alispahića u tuzlanskom Talijinom središtu, „Izbjeglice“ (Refugees) Zlatka Topčića i „Gospoda Glembajevi“ Miroslava Krleže u Kamernom teatru 55.

Kao Hasanaga u partnerstvu sa Selmom Alispahić Mirsad Tuka je donio  potpuno atipičnog dramskog junaka za klasične predodžbe ovog lika. Njegov je Hasanaga umjesto prijekosti imao cijelim tokom predstave gajenu dilemu, psihološki unutarnji raskol duboke oduhovljenosti. Izbjegavajući u svakom pogledu bilo kakvu vrstu patosa Tuka je pokazivao, iz prizora u prizor, neku duboku gotovo hereditarnu bol i oljuđenu, duboko oljuđenu bol. Rijetko precizno urađenom sinhronizacijom izgovorene replike i fizičkog pokreta vodio je svoga Hasanagu svim etapama predstave. Imponirala je njegova zadivljujuća sposobnost za pozicioniranje tempo/ritma u tumačenju ovog kompleksnog lika. To je bio stvarni odraz njegove suvremene, poglavito psihološke učitanosti u habit ovog lika.

Ipak, ono što je najviše doprinijelo prispodobljenosti Tukinog Hasanage vremenu i prostoru suvremene zbilje je rijedak partnerizam koji je ostvario sa Selmom Alispahić.

U interpretaciji teksta suvremenog pisca Zlatka Topčića Izbjeglice sa ovim vrsnim glumcem uspio sam dobiti neku čudesnu dimenziju humornosti, pa i crnohumornosti, pri čemu je delikatnu harmoničnost dramskih dijaloga, itekako potpomogao Tukin partner u ovom scenskom aktu, Zlatko Jugović.

Suradnja koju smo imali u Gospodi Glembajevima karakterisana je prvenstveno suvremenošću izgovaranja Krležinog teksta, pri čemu je Mirsad Tuka ispoljio i zavidan respekt prema tipičnoj agramerovštini u ovoj amblematskoj Krležinoj drami.

Tuka je primjer suvremenog shvatanja teatarske umjetnosti uopće, ali bitno i nezanemarivo rijetke etičnosti, što u današnjem dobu i teatru današnjice nije čest slučaj!