SUVREMENI SENZIBILITET

Izdvajamo

• Duhovni aristokrat Vladislav Bajac Hronikom sumnje pokreće u nama brojna pitanja, kod nekih i goleme dileme, oko pojava i događaja o kojima govori... Ova knjiga je zanimljiva i kao kronika fenomena jednog doba, ali i kao nepatetični brevijar uspomena koje valja sačuvati, ako ništa kao djelić intime u mijenama povjesnih strujanja i društvenih destrukcija.

Povezani članci

• Memento mori: ROĐENI TUZLAK KOJI JE ZATRESAO SVIJET!
• Sutra prije nogometnog i teatarsko «BITI ILI NE BITI» na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu
• Elvedin Nezirović: Bajka o Snjeguljici – između tragike i sretnog završetka
• Četvrti regionalni konkurs za kratku priču Biber
• NIJEMI DIJALOG
• Zvučnici i praznični “harač”

Foto: kaleidoskop-media.com

Vladislav Bajac “Hronika sumnje“, Geopoetika Beograd, 2017.

Akt čitanja, o kultu čitanja da i ne govorim, već je, dobrano marginaliziran, desakraliziran, doveden praktično do nepostojanja! To što je internet generacija navikla na maksimalno dajdžestirana saznanja i minimalne doze znanja uopće, kaotično se odražava na opću sliku svijeta koji danas suludo galopira prema apokalipsi… Ipak, u tom i takvom svijetu, bez stvarnih ideala i uzora i sa ozbiljno pomjerenim kriterijima u svim oblastima života konstituiraju najtalentiraniji, a po mnogo čemu i najmarljiviji među nama jedan paralelni svijet, koji nije u današnjem vremenu, kada se o stvaralaštvu i umjetnosti radi, sazdan samo i isključivo na izvornoj imaginaciji, nego i na tako rijetkoj temeljnosti u znanju. Pisci sa oreolom erudicijske širine, poput Vladimira Bajca, primjer su stvaranja suvremenog senzibiliteta, sazdanog ne samo na sumi golemoga znanja, nego prevashodno na spisateljskom umijeću i talentiranosti, u Bajčevom slučaju i pravom virtuozitetu ispoljenom u romanu Hronika sumnje, koji se temelji na suvremenim tehnikama pripovjednosti kao što su kolažiranje, citatnost, kombiniranje fikcije i dokumentarnosti, povjesna svjedočanstvenost, itd, itd…

Vladislav Bajac vješto kombinira dokumentarno sa pričanjem storije o djetinjstvu, mladosti, jednoj državi koje više nema, o sudbama najmanje dvije generacije građana Jugoslavije, ali vrlo značajno je i to napomenuti, bez jugonostalgičnih tonova u svom pripovjednom diskursu… Dapače, pišćev je naum, koji on uspješno provodi in continuo, da svoju pripovjednost maksimalno odvoji od nekih naivističkih sentimentalnih bludnji i odnosa prema preživljenom u ključu nerealnog i naravno nepostojećeg… Jezikom nerijetko surovoga dokumenta ovaj autor ipak kazuje svoj beskompromisan stav u odnosu na čitave slojeve i simboličke ali i surovo stvarnosne jugoslavenske prošlosti.

Interesantno je njegovo učitavanje u sudbine političara kao simbola jedne epohe, poglavito Koče Popovića i Aleksandra Rankovića; posredno preko niza likova čak nekih i iznimno opskurnih, da bi sa budućim čitateljem podijelio sliku detroniziranja i opće urušenosti simbola socijalističkoga poraća. Riječ sumnja nije samo dijelom po mnogo čemu tačnog iz naslova njegove proze, ona je imanentna svakom dignitetnom stvaraocu u bilo kojoj oblasti. Bez nje nije moguće ulaziti u ozbiljne procese literarne vivisekcije jedne epohe… Zato Bajčev ukupni tvorački habit duguje koliko znalački analitičkom možda i više trijumfalno sumnjičavom odnosu prema svemu i svačemu, da bi se slika jedne epohe dostatno ukotvila u piščev intimni svijet donošen kroz autorefleksivni doživljaj, artikuliran kao životna priča glavnoga lika Ja, kojeg tretira u trećem licu…

Gusta je ovo proza atraktivnih tvorbenih postupaka, nerijetko neočekivanih stilskih konstrukta, pri čemu imponira prisustvo tipično beogradske suptilne duhovnosti. Bajac je gracilni nositelj jednog stila pisanja koji i sam akt pisanja tijekom trajanja radnje ovoga autentičnog i nekonvencionalnog romana dovodi u pitanje, finim odmacima i tvoračkim uzmacima donoseći na čitateljevu trpezu i istinski pikantne detalje iz povjesnice jedne nestale države i njoj pripadajućeg vremena… Nazvao bih likovima Bajčeve prozne gustoće fenomene glazbe, poglavito roka, pa potom filma koje pisac koristi u svom tvoračkom konstituiranju radnje(?), u svojim duboko realnim prosudbama, ali ne bez vrlo jasne određenosti, pa i one ideologijske, dakle sustavom duboke subjektivnosti, svega onoga što je konac prošlog stoljeća emanirao u povjesno političkom smislu na prostoru nekadašnje nam zajedničke domovine.

Duhovni aristokrat Vladislav Bajac Hronikom sumnje pokreće u nama brojna pitanja, kod nekih i goleme dileme, oko pojava i događaja o kojima govori…

Ova knjiga je zanimljiva i kao kronika fenomena jednog doba, ali i kao nepatetični brevijar uspomena koje valja sačuvati, ako ništa kao djelić intime u mijenama povjesnih strujanja i društvenih destrukcija.