ENG
NIJEMI DIJALOG
Autor/ica 👤Gradimir Gojer
Povezani članci
NIJEMI DIJALOG
Taj komarac, nepostojeći,
Ta svjetiljka bez svjetla,
To je atmosfera vagona,
Onoga kojim su odlazili,
U nijemi dijalog zaronjeni.
Idiličan prizor, zar ne?
Okrutnost u kontinuitetu,
Nedirnute im duše, sve,
Čiste poput izvorskih bjelutaka.
Nijemi se dijalog širio,
Hrskave bolne kraste
Otpadale same su kao
Navješće strašne šutnje.
U nijemom dijalogu sami
Ostavljeni ljetima, vrelima,
Zimama proživljenog rasapa,
Ostajali kao svjetlokazi nemoći.
Nijemi dijalog pripovjeda,
On propovjeda konac,
Stratište nada i zgasli
Utisak o povjerenju, tihom.
ZAVJERA NOĆI
Heretici priznaju noć
Kao mjesto sumnji, kao
Tamnu strepnju i sklad
Sunovratnih misli o kraju.
Heretici priznaju zavjeru,
Tu zavjeru noći misle;
Budni, u bunovni metež
Zagledani načinima inim.
Tu zavjeru nosim
I danas, i sutra njoj.
Vjernikom ostajem kao
Tinjajuće svjetlo lojanice.
BIO SAM TAMO
Tamo sam okretao glavu,
Prizor nečasni gledao,
Nevjerica srce komadala,
Bio sam tamo, Kriste!
SA HISPANOAMERIKANCEM
Zemlju ne dati, grunt,
To blago čuvati, nadu,
Taj totem ljudskosti uzdizati!
S tobom u predvorju zore,
Prijatelju blagi, jezik
Tvoj ne govoreći, osjet
Zala otklanjali zajedno.
Bili premladi za surovost,
A drevni za naivni smiraj.
Tražili smo trag talismana,
U bilju i životinja tragu.
Osjećam bliskost bîla
U dalekostima stranputica.
PUTOVI OSTATAKA DUŠE
Ukrali su mi sve: snove,
Raskoš bivšega života,
Jedino rečenicu pjesnikovu
Uhvatite lopova! nisu.
Rečenicu upućenu pjesnikinji,
Uz blagi spomen: ona je
Ukrala moje srce!
OSTRIGE NA VEČERI KOD ZBIGNJEVA HERBERTA
Zamišljam (to mi samo preostade!?)
Da sam u Varšavi, da pijem
Blago vino i mirišem Laninu put,
Dok Zbignjev Herbert ostrige služi
I čarolijsku zdravicu sklada,
Od versa što tjelesa vrućicom
Ispunjaju, hladeći prostore
Nevjerice, sumnje klete!
Zamišljam, a i kako ne bih,
Jer kraj je tako blizu!
OSTAVLJEN NA LJUBAVNOM TABORIŠTU
Onkraj lipe – svetiteljke,
U mirisima ljeta i sna
Blagoga, čitam pismena
O ljubavnom taborištu,
Ostavljen da sričem i
Ponavljam lekcije o nigdinama.
PJESAN ZA POSLJEDNJEG TEMPLARA
Nemamo željenu sudbu,
U noćima izjelica sna,
Nemamo putove ka Damasku,
Jer lokoti brava naših
Izgubljeni trunu… u povjesti!
SILVESTROVA ŽUTA RUŽA
Odhodio Stradunom, lahorasto tih,
Odhodio na Porporelu, skladnom mondenošću,
Odhodio do Svetoga Vlaha, Bahu u susret,
Odhodio damama ocvalim na randevu,
Odhodio, sa žutom ružom…
Sad i nju ponosito nosi na Boninovu.
DOK SU DRUGI PROSUĐIVALI
Slušao sam glase nerazuma,
Birao boje tame – zaštitnice,
Svako se malo prepadao moći,
A nemoć rasla, rasla… u kraj!
Iz neobjavljene zbirke Pjesni iz Vallarse
Autor/ica 👤Gradimir Gojer
