Šukrija Meholjić: Olovka vrisne nijemo da je svi čuju

Izdvajamo

• Sva ta crna crnina moje crne linije o crnom vremenu šutnjom vrišti i poručuje: Nikad više!

Povezani članci

• REVNOSNI BILJEŽNIK, KRITIČAR SA MJEROM
• Kolekcija fotografskih radova Sonje Marić
• Nasilje nad novinarkama u BiH u porastu, u 2019. zabilježeno 19 slučajeva
• Jozefina Dautbegović: Godine
• Prizivanje traumatične prošlosti ljudima se ne dopada
• Propasti nećemo, spasa nam nema

Svaki čovjek teži da svoju misao uobličenu ili ne kaže svom sagovorniku. Ali, postoje i ljudi u najširem smislu te riječi koji svoju misao ne pretaču u govor već u šutnju iz koje nam žrtve poručuju da je bilo nemoguće sakriti ih, i da što su mrtviji sve su glasniji. Zahvaljujući slobodnoumnim svjedocima. A jedan od takvih je uvaženi humanista i umjetnik. Za svoja djela nagrađivan Šukrija Meholjić. Zato smo s njim ugovorili intervju ili eglen koji sljedi.

Devedesetitreća je… U dalekoj i hladnoj Norveškoj; dok autentično zastrašujuća scena traje u i oko Srebrenice, a strah muti razum, pa je nemoguće sve to shvatiti i zapamtiti… Maestro, da bi sačuvao sliku (za buduća pokoljenja i uzaludne tužbe) sveopšteg biblijskog – najcrnjeg mraka i hladnoće, koja ključa na mlazevima krvi… Nagnut nad bijelinom kao nad ćefinima, (bijeli pokrov za umrle) rukom koju pokreću nebne energije crta: žrtvu s rasporenim prsima, iznad koje u nekom ‘anđeolikom zanosu’, zajedno s okrvavljenom kamom, pleše ”ruka spasitelja”…

Rađala se prva ilustracija koja seže (pomoću skoro i konačno otkrivenih kosmičkih gravitacionih talasa) do velikog praska i sljedećih velikih, najvećih rana… Sve je treperilo od neke nelagode, samo je olovka mirovala vođena hrabrošću i preciznošću ruke iza koje je tuklo najčistije srce…

Razgovorao: Halil Džananović – Avlija.me

Tvoja najnovija knjiga se zove: Dvadeset godina poslije. A gdje je Šukrija Meholjić poslije dvadeset i kusur godina?

Evo me još uvijek u zemlji Vikinga, malo niže od šarafa na sjevernom polu. Pokušavam se sabrati i oduzeti poslije svih ovih turbulentnih godina u egzilu, koje protutnjaše dok dlanom o dlan klepneš. U mirovini sam već šestu godinu, ali se intenzivno i dalje bavim karikaturom za koju mnogi kažu da je najsuptilniji oblik umjetničkog izražavanja. Planiram ako Bog da ove godine uz godišnjicu genocida u Srebrenici održati retrospektivnu izložbu mojih radova i promociju najnovije knjige u Beču i Istanbulu, a trenutno sam preokupiran pripremama za izradu digitalnog izdanja mojih obadviju dvojezičnih knjiga, jer nam treba što više različitih formi umjetničkog svjedočenja u mozaiku kulture pamćenja genocidne agresije na BiH sa fokusom na planetarni zločin – zločin genocida u Srebrenici.

Ti si prvi srebrenički urbanist i po svjedočenju čestitih neprikosnoven čuvar ”Duše i srca čaršije” u prijeratnom stvaralačkom zanosu. Gdje su to Srce i duša čaršije Srebrenice – danas?

Da. Ja sam prvi registrovani, domicilni a i uopšte, arhitekt/urbanist koji je službovao u Srebrenici. Svo svoje ljudsko i stručno umijeće sam ugradio u urbanističko i arhitektonsko oblikovanje grada koji baštini tako burnu i drevnu historiju. Posebno sam bio fokusiran na očuvanje Stare čaršije – Duše grada kao istinskog repera tako prepoznatljivog neimarskog šarma minulih vremena. Do izbijanja rata bio je to grad prepun komšijskog suživota i u svakom pogledu zadovoljnih žitelja. A onda dođoše neki zli ljudi bez razuma a sa genocidnim, kulturocidnim i urbicidnim namjerama te potpuno izmijeniše identitet grada. Tako Srebrenica izgubi svoje mnogobrojne žitelje a uz to i svoje srce i svoju dušu. Potpuno je sravnjena sa zemljom Gornja i Donja čaršija. Danas na tom mjestu raste korov i podsjeća na neviđeno barbarstvo (ne)ljudskog roda. Nadam se da duša Srebrenice kruži u gravitacionim kosmičkim valovima nad ovom kotlinom i željno čeka trenutak da se ponovo spusti i nastani u svoje staro gnijezdo, tamo gdje je vijekovima bitisala.

Ako pogledamo u Tvoja ratna i poratna djela, opet si sudbonosno čuvar duša, jer djelaš u ime onih kojima nije data mogućnost da dosanjaju svoje snove. Svjedočiš na orginalno neponovljiv način o pokušaju uništenja jednog naroda i o pokušaju ”guranja pod tepih sve glasnijih dokaza”.

Jest može se i tako reći, jer kad god posjetim mezarje u Memorijalnom centru u Potočarima i nježno dodirnem bijele nišane mojih nevinih sugrađana, ja umjesto bratskog zagrljaja i stiska ruku čujem glasove duša ubijenih koji mi govore: ti moraš i možeš u ime nas širiti istinu, svjedočiti i podsjećati na samrtno ljeto ‘95-te u Srebrenici, kao i na sva druga bosanskohercegovačka stratišta. To zaista uzimam kao zavjet i obavezu i činim to što činim, jer se i dan-danas od strane agresora otvoreno poriče pravno priznata istina o genocidnoj okupaciji Bosne i Hercegovine prepune malih Srebrenica, te sve više udaljuje od katarze i otrežnjenja i tako željenog procesa pomirenja na ovom dijelu Balkana.

Crtanje kao terapija i autoru i posmatraču. Imaš li osjećaj da je Tvoj dosadašnji opus pomogao svom autoru, te tako i posmatračima Tvojih knjiga i brojnih priloga u medijima.

Kad je započeo rat i kad sam, ne svojom voljom, morao napustiti svoju domovinu i svoj voljeni grad bio sam ispunjen nekom energijom negativnog naboja koja mi je prijetila da me potpuno uništi. To beznađe je bilo i neposredni uzrok da sam se počeo baviti karikaturom. Bila je to svojevrsna terapija meni, a docnije će se to pokazati i dugim srodnim, i istom boljkom oboljelim, dušama. Moji crteži su ujedno bili i putokaz ka istini o zbivanjima u Bosni i Hercegovini mnogim svjesno krivo informisanim kao što su bili i Norvežani, među kojima i dan-danas ima onih koji misle da je u Bosni i Hercegovini bio građanski rat, a ne čista okupacija jedne suverene članice UN-a. Hoću da vjerujem da su moji radovi koliko-toliko dodirnuli savjest mnogima, podstakli na razmišljanje i uticali na promjenu njihovog mišljenja o karakteru rata u Bosni i Hercegovini.

Srpski pjesnik: Branislav Petrović, u pjesmi: PRILOG ZA EVROPSKU ISTORIJU, podnaslov (Iz dnevnika) – kaže: Za nama nerazuman lelek nedostojnih / ispred nas ciljevi uzvišeni / iznad Zver koja nas vodi / putevima Gospodnjim… Kako se osjećaš kao stvaralac koji ove potresne stihove (vriskovima nevinih vaseljenjom odaslane) pretvara u crteže? Je l’ teško biti Šukrija Meholjić?

Da nije teško onda bi svako bio Šukrija Meholjicć. Mislim da je puno lakše, bez uvrede vrsnim spisateljima, pisati o zlu nego li crtati isto. Jednoj uspješnoj karikaturi, pa makar bila nacrtana u par brzih poteza, prethodi dugotrajni misaoni i intelektualni proces. To podrazumijeva jako puno slušanja, gledanja, čitanja u redovima, a posebno ono između redova te laserskog pronicanja u žižu (srž) odnosa u jednom društvu i vremenu. U toj svojoj suptilnoj zadaći karikaturist se dobrano zamuči da na papir pretoči uočeno. Ja sam se u tom nastojanju pokušao izdići iznad osobne boli i boli kolektiva kojem pripadam te udahnuti nijemi vrisak mojim crtežima koji treba da svjedoče, podsjećaju i opominju na vrijeme kad je ubijana moja domovina i moj narod. Dakle, pokušavam crtežom, u pravilu bez riječi, poručiti ono što pjesnik stihom ili pisac pričom govori. Sva ta crna crnina moje crne linije o crnom vremenu šutnjom vrišti i poručuje: Nikad više!

Sve što činiš i radiš, radiš u ime onih kojih nema i u ime onih kojima je pomoć najpotrebnija. Svoje, da tako formulišemo, honorare poklanjaš siromašnoj djeci.

Ja sam izgubio oca u Drugom svjetskom ratu, a bio sam samo 4 mjeseca na ovom svijetu. Ostala je sama rahmetli mama da se brine o nama osmorome braće i sestara. Kako joj je bilo to samo ona zna, a i mi koji smo prolazili trnovit put odrastanja i sticanja akademskih visina. Zato se ja tako lahko stavljam u ravan sa srebreničkom siračadi koja u ovom ratu izgubiše oba svoja roditelja. Ta djeca zaslužuju svu brigu i pomoć sviju nas da se domognu znanja koje će sigurno biti viza za bolju budućnost. Zato sam ja sav svoj prihod o prodatog tiraža od obadviju mojih knjiga poklonio Fondu za stipendiranje djece Srebrenice bez oba roditelja. Osim toga moja je deviza da ne zarađujem na nevino nastradalim mojim sugrađanima.

Na Tvojim izložbama diljem evropskih država mogla se čuti i konstatacija da Tvoji radovi u sebi nose neku moć skidanja mraka, raskrinkavanja laži, i, napose, jedinstvenu snagu katarze. Koja nam je, uzgred rečeno, svima potrebna. Šta je to što Te nosi, šta je satisfakcija u poslu u kom briljantno svjedočiš?

Kad od urednika nekog medija, kome sam poslao svoj rad, dobijem povratnu informaciju da će se isti objaviti, ja se obradujem kao malo dijete uz osjećaj da sam nešto krupno uradio. Prihvatam to kao dobru ocjenu u školi odnosno da to što radim ima svoju vrijednost i živim u nadi da će poruka iz crteža stići do savjesti onih kojima je namjenjena. A kad održim izložbu ili pak budem nagrađen na nekom međunarodnom konkursu ili izdam knjigu i čujem riječ Aferim! ili Bravo! onda je moja duša ispunjena nekim kosmičkim mirom i dostojanstvenom satisfakcijom koja me cijelog prožima, nosi i otvara vrata novim izazovima.

Crnobijeli ”Cvijet bošnjačke sudbine”, Jin i Jang (kineska filozofija) Schiva i Schakti (budizam-taoizam…) je najnovija i već nagradom uokvirena ilustracija. Interesantno je čuti taj misaoni proces u kom nastaju Tvoja ostvarenja. Naprimjer, koliko dugo je trajalo klijanje i razlistavanje najnovije ilustracije? Je l’, zaista, bolno svako novo ostvarenje, koje podrazumijeva bolni proces – kao kod svakog novorođenčeta?

Ja sam već u nekom od prethodnih odgovora opisao koliko je složen i važan pripremni period u cjelokupnom procesu nastajanja jednog umjetničkog djela. Ta misaona i intelektualna energija stvaraoca mora biti daleko snažnija ako umjetnik želi ostvariti djelo koje će prevazići okvire npr. nekog dnevnog političkog komentara i dosegnuti kvalitet djela koje se cijeni i pamti, ili pak pobijediti na nekom takmičenju. Što se mene lično tiče ideju za moje ilustracije/karikature najčešće dobijam onda kada se dogodi neki značajni događaj. Na taj način moji crteži poprimaju karakter svjedoka i podsjetnika na trenutak jednog vremena. Od momenta kada sam odlučio da na papir prenesem odabrani događaj ja započinjem složen i dugotrajan misaoni proces usmjeren na svestranu analizu geneze nastanka te posledica dotičnog događaja, formirajući pri tom okvir prave istine, koja je često zamagljena i lukavo prikrivena. Ovaj proces zna sazrijevati danima tj. sve dotle dok se u duši ne obikuje jedna imaginarna poruka slike, svojoj realnosti slična, koja treba svojom jasnom i nedvojbenom porukom namah okupirati pažnju modernog gledaoca; i onda olovka vrisne nijemo da je svi čuju ili kako ti Halile Džananoviću krasno poetski sroči u pjesmi posvećenoj ovom intervju:

…

Utom ponovo prodrhta olovka
u ruci koja ju je obuzdala
a iz crne kosmičke tame
survaše se
(na prazne listove)
najnoviji likovi
naših naličja

Tako je nastajala i nedavno nagrađena na konkursu časopisa “Avlija” moja karikatura “Cvijet bošnjačke sudbine” koja u svojoj biti sublimira ne samo jedan nego sve trenutke genocidnih stradanja Bošnjaka u svojoj historiji. Svako rađanje karikature emotivno me duboko potrese jer to je proizvod moje ranjene duše koja je i sama žrtva neljudskog djelovanja.

Ovdje, pri kraju eglena, bi mogli potvrditi onu narodnu: ”koliko para toliko muzike”, odnosno dodati da si Ti, prijatelju moj, nagrađen tačno po toj narodnoj. Odnosno; koliko konkurisanja toliko nagrada.

Rizikujem u ovom odgovoru biti malo neskroman, no ipak se usuđujem reći da sam nekako predodređen da budem među zapaženima. Ja sam, naime, kroz cijelo moje školovanje bio najbolji učenik/student. Docnije kroz praktičnu primjenu stečenog teoretskog znanja u struci ostvarivao sam djela, po mnogima, vrijedna pažnje. Na arhitektonskim konkursima nisam uzimao učešća, ali sam svoje likovno umijeće isprobavao na nekoliko međunarodnih anonimnih konkursa za najbolja rješenja amblema i memoranduma gradova i firmi bivše nam domovine Jugoslavije, i uvijek bio među nagrađenima. Također sam dosad dva puta učestvovao na međunarodnim takmičenjima za najbolju karikaturu i opet bio među najboljima. Rječju potvrđujem ispravnost konstatacije iz pitanja da gdje god sam konkurisao bio sam nagrađen. Aferim, kažem ja sebi i mislim kako mi se valja dok sam živ potvrđivati.

Poruka mladim umjetnicima.

Umjenost je privilegija malog broja ljudi. To je kažemo talenat ili božiji dar koji po mom mišljenju čuči u svakom ljudskom biću. Hoće li se on razviti ili ne zavisi od mnogih okolnosti, a ja smatram da u tom procesu narastanja mladi umjetnici, bez obzira koju granu umjetnosti preferiraju, trebaju stalno imati na umu da je urođeni talenat samo mali, skoro zanemarljiv, dio sveukupnog senzilibiteta koji determiniše jednu umjetničku dušu, a da je njen daleko većinski dio upornost i samosvojnost. Poznato je da se od umjetnosti teško živi i zato preporučujem mladim umjetnicima da na vrijeme obezbijede neki alternativni izvor primarne egzistencije i da se umjetnošću bave onako više za svoju dušu, pa šta bude-bude.

Poruka, pozdrav voljenoj Srebrenici!

Kad se spomene moj rodni grad Srebrenica ja odmah zadrhtim. Suze jedva zadržim. Možda one teku, a ja ih ne vidim. Isto kao što mi se u vidnom polju projektuju magličasti obrisi mojih sugrađana kojih više nema; zatrepere nejasne siluete brižno njegovanih repera graditeljskog neimarstva – Stare čaršije, koje više nema; da bi se sve namah prekrilo pitanjem bez odgovora: Zašto? Da, zašto? Zašto su velikosrbi zvjerski likvidirali preko 8000 nedužnih ljudi, a danas taj genocidni zločin uporno negiraju i brojni Srbi? Zašto je Srebrenica tada bila sama na Svijetu, a Svijet u Srebrenici? Zašto Svijet ni nakon 20 godina nije bar malo oprao svoju nečistu savjest te ekonomski mnogo više pomogao obnovu ovog ubijenog grada? Zašto je Srebrenica još uvijek Sadaka-sity? Zašto, zašto, zašto…?

Tjerali su nas, a i dobrovoljno smo to činili, da kroz vrijeme i prostor šutimo i zabravimo prethodni, pa nam se eto dogodio i jedanaesti, ovog puta najneljudskiji zločin-zločin genocida u Srebrenici. Sjeme smrti u Srebrenici je posijano, ali i u cijeloj Bosni i Hercegovini koja je jedna velika Srebrenica, jedna velika otvorena rana koja krvavi. Bilo bi tragično da iz tog crnog sjemena iznikne zaborav. Mi nemamo pravo da to zaboravimo i zbog mrtvih, i zbog živih i zbog nerođenih, niti da istinu zatrpavamo šutnjom. Moramo stalno udarati šamar zaboravu, kako bi ga spriječili da bude svetionik zločincima na putu ka novom genocidu. Stoga je imperativ svakog istinoljupca, a posebno nas preživjelih Srebreničana, da njegujemo kulturu ličnog i kolektivnog sjećanja i svjedočimo o bezumnom činu nasilja kroz različite forme umjetničkog izražavanja i promišljanja. Umjetnost je živa memorija i najveća osveta neljudima za zločin nad nevinima. To je fluid koji kroz vrijeme najbolje prenosi poruku zločina budućim generacijama.

Umirala je Srebrenica više puta kroz svoju burnu historiju da bi se uvijek nanovo uzdizala kao feniks iz pepela još ljepša, izazovnija i ponositija. Tako će biti i sada, ubijeđen sam u to. I znaj voljeni grade moj da u mojim venama žuboriš i da ćeš zauvijek stanovati u mom srcu.