Što ostaje od Auschwitza?

Autor/ica 👤Davor Konjikušić 13.1.2021. u 09:58

Povezani članci

Ortopedska pomagala logoraša svjedoče o užasu kompleksa Auschwitz-Birkenau (foto Davor Konjikušić)

Premda Memorijalni muzej Auschwitz-Birkenau posljednjih godina bilježi ekspanziju posjetitelja, jasno je da ga muče ozbiljni financijski i politički problemi. Ne samo da najveći nacistički logorski kompleks neki posjetitelji doživljavaju kao turističku atrakciju, nego su u njemu sve češći i incidenti, a u prilog mu ne ide ni sporni poljski Zakon o holokaustu

Božićno drvce preklani je bilo moguće okititi neobičnim ukrasima – plastičnim nakitom s različitim motivima iz nekadašnjeg koncentracijskog logora Auschwitz. Nakit u različitim oblicima, poput zvjezdica, kuglica i slično, mogao se naručiti sa stranica globalnog trgovačkog diva Amazon, kompanije koja je osim nakita, i usprkos upozorenjima, prodavala nacističku i antisemitsku literaturu. U svijetu trgovine i profita, o kojem će i u ovom tekstu biti govora, prodaja je visoko na listi prioriteta.

U Memorijalnom muzeju Auschwitz-Birkenau, koji je zadnjih godina doživio pravu ekspanziju posjetitelja, čak je i u vrijeme prvog vala korone bilo nemoguće pronaći grupu na engleskom jeziku, jer su pojedinačni dolasci već godinama ograničeni, a u zadnje vrijeme čini se da i ne postoje. Upravo ti posjetitelji, odnosno njihov broj, sve su veći problem za to mjesto sjećanja, koje više ne može podnijeti toliki protok ljudi. Tijekom 2019. godine Muzej je obišlo 2,3 milijuna posjetitelja.

Proteklih godina zabilježeni su i različiti incidenti: pojedini posjetitelji kradu dijelove artefakata iz memorijalnog područja, a podsjetimo i na davni slučaj iz 2009., kada je grupa poljskih lopova, a prema narudžbi jednog švedskog ekstremnog desničara, ukrala natpis “Arbeit macht frei” koji stoji iznad ulaza u logor. Nakon toga je za svaki slučaj napravljena i postavljena kopija, dok je original sakriven na nepoznatoj lokaciji, slično praksi koju primjenjuju muzeji s nekim od izrazito poznatih svjetskih umjetnina.

Da su stvari već neko vrijeme naprosto poremećene govori i svakodnevna situacija na rampi u dijelu logora Auschwitz II-Birkenau – mjestu kroz koje je prošlo preko 1,3 milijuna ljudi, gdje su odvajane i u smrt slane generacije židovskih obitelji, djeca odvajana od svojih majki, a slabašni i nepoželjni odmah slani u smrt u plinskim komorama. Danas ta rampa za mnoge posjetitelje ne predstavlja samo mjesto tugovanja i boli, nego spektakl i priliku za fotografiranje, odnosno nezaobilaznu lokaciju za instagramere. Usprkos tome što je unutar logora Birkenau ubijeno najviše ljudi u povijesti čovječanstva i upozorenjima zaposlenika Memorijalnog muzeja, zatječemo bizarne scene. Tinejdžerica stoji na jednoj nozi i pokušava uhvatiti ravnotežu, dok njeni prijatelji pokušavaju uloviti popularni motiv balansiranja na tračnici. Deset metara dalje, na drugom dijelu tračnica, cijela obitelj pozira sa selfie štapom, široko razvučenih osmijeha, kao da stoje na morskim orguljama u Zadru, a ne u logoru smrti.

Pažnju nam odvlači i jedan postament od pleksiglasa, sličan onima koji se koriste za humanitarne akcije u bankama, na kojem je velikim slovima napisano “Help Us!” U prvom momentu nije jasno kome treba pomoći – preživjelima, ljudima koji se fotografiraju ili onima duboko potresenima. Nastavljamo čitati tekst i shvaćamo da je riječ o kampanji koja poziva na prikupljanje sredstava za održavanje Memorijalnog muzeja Auschwitz-Birkenau. Da li muzeju nedostaje novca i da li je poljska vlada ukinula financiranje? Možda je to pravi odgovor na pitanje zašto se naplaćuje ulaznica od 15 eura?

Odgovore na ta pitanja odlučili smo potražiti u upravnoj zgradi Memorijalnog muzeja, a nekadašnjoj nacističkoj ambulanti i kantini, što odaje i veseli čovječuljak na lampi iznad ulaza. Otvaramo vrata, a na kraju hodnika dočekuje nas Lukasz Lipinski iz službe za odnose s javnošću, profesionalac koji vješto izbjegava politička pitanja usmjerena na odnose memorijalnog područja i poljske vlasti, ali je spreman govoriti o drugim zanimljivostima.

– Kada govorimo o očuvanju, moramo imati u vidu da je muzej napravljen na prostoru nekadašnjeg koncentracijskog logora. Zgrade koje su nekada korištene u logoru danas se koriste za muzejski postav. Trudimo se sačuvati autentičnost, tako da ne radimo preinake i rekonstrukcije. Želimo da sve bude sačuvano približno onako kako je zatečeno nakon oslobođenja i dolaska sovjetskih trupa. Riječ je o veoma teškom zadatku i procesu koji zahtijeva puno vremena. I što je najvažnije, sve to košta milijune. Potrebno nam je pravo bogatstvo da bismo sačuvali mjesto poput ovoga – objašnjava nam Lipinski.

Želimo da sve bude sačuvano približno onako kako je zatečeno nakon oslobođenja i dolaska sovjetskih trupa. Riječ je o veoma teškom zadatku. A sve to košta milijune – govori nam Lukasz Lipinski

Da pojasnimo, današnji muzej pokriva dva glavna mjesta, Auschwitz I i Auschwitz II-Birkenau koji je izgrađen krajem 1941. kao privremeno rješenje – objekti u njemu nisu tako solidno građeni i u puno su lošijem stanju nego u kampu Auschwitz I, gdje su i prije Drugog svjetskog rata već bili izgrađeni vojni objekti. U Auschwitzu II većina drvenih baraka je srušena, a one postojeće pokušavaju se sačuvati, no za njihovo očuvanje trebat će još puno vremena i materijalnih sredstava.

Financiranje Memorijalnog muzeja

Zaborav, sve zaoštreniji ekonomski odnosi, nedostatak interesa i političke odluke doveli su do toga da se počne razmišljati kako sačuvati ovaj prostor, objekte i artefakte od propadanja. Stoga se 2009. došlo na ideju osnivanja Fondacije Auschwitz-Birkenau čiji je osnivač bio nekadašnji logoraš Wladyslaw Bartoszewski. Sjedište te Fondacije nalazi se u Bruxellesu, a prispjelim kamatama financiraju se i podmiruju različiti troškovi, uključujući i skupe konzervatorske radove. Model postoji već jedanaest godina i za to vrijeme prikupljeno je 100 od planiranih 120 milijuna eura, a najveći pojedinačni donator je Njemačka sa 60 milijuna eura. Angela Merkel je u svom službenom posjetu Auschwitzu krajem 2019., prvom nakon četrnaest godina na mjestu kancelarke, obećala da će Njemačka osigurati i drugu polovicu potrebnog iznosa. Fondacija je nakon toga postavila i novi cilj, a to je da prikupi 180 milijuna eura jer se, prema riječima našeg sugovornika Lipinskog, situacija u globalnoj ekonomiji promijenila i danas su potrebni veći iznosi kako bi se planirani prihod mogao ostvariti.

Još nije dogovoreno kako će izgledati Blok 17 u kojem je do 2009. bio jugoslavenski postav (FOTO Davor Konjikušić)

A istina je da Auschwitz sa svojih 155 zgrada i stotinama tisuća artefakata već godinama propada, što je vidljivo posebno na primjeru kose pogubljenih logoraša, jednom od najpotresnijih memorijalnih iskustava uopće. Problem predstavljaju i drugi artefakti, poput logoraških cipela, za koje se traže načini kako ih najbolje sačuvati. Auschwitz I prostire se na 50 hektara površine, a Birkenau čak na 400 hektara, dok se na cijelom području Memorijalnog muzeja nalazi 150 zgrada i više od 300 ruševina – plinskih komora i krematorija uništenih u očajničkom potezu nacista da pred kraj rata sakriju tragove zločina.

I dok prolazimo kroz Birkenau, čiji dimnjaci i prostor ne proizvode ništa drugo osim tihe jeze, primjećujemo jednu od ograđenih baraka u kojoj radi tim konzervatora. Dopuštaju nam da zavirimo unutra i dobijemo uvid u to kako su izgledale nekadašnje konjušnice, bez bočnih prozora, u koje su umjesto konja zbijane stotine ljudi. U centralnom dijelu barake nalaze se otvori koji su nekada služili kao toalet.

Konzervatorski radovi, posebno u ovom dijelu logora, nisu prošli bez kritika. Jednu od njih perzistentno upućuje i svjetski priznati ekspert za Auschwitz Robert Jan van Pelt sa Sveučilišta Waterloo u Ontariju, koji tvrdi da je prvi dio logora u potpunosti namijenjen turistima, dok je Birkenau ujedno najstrašniji, ali da ga treba prepustiti zubu vremena umjesto da se rade popravci oskudnih ostataka kako bi se posjetiteljima omogućilo da koliko-toliko steknu uvid u iskustvo zatvorenika.

Pisati ili govoriti o Auschwitzu uistinu je teško, pogotovo kritički komentirati odluke koje će se odraziti na mogućnost njegova očuvanja. Zbog ogromnog broja posjetitelja uprava Memorijalnog muzeja odlučila je 2015. ograničiti broj posjetitelja u jednom danu, a besplatne individualne posjete dozvoliti tek poslije 16 sati. Muzej se pokušava financirati i od ulaznica pa polovina njegova prihoda dolazi upravo iz tog izvora. No prihod je 2020. uslijed pandemije značajno opao pa širu svjetsku javnost pozivaju na donacije. Međutim, desila se i jedna druga zanimljiva stvar – odnos ljudi prema samom mjestu također se promijenio. Danas više nisu rijetki incidenti, od pisanja grafita do već spomenute krađe eksponata.

– Mislim da sve ovisi o obrazovanju i pripremi ljudi koji dolaze. Neke grupe se ponašaju pozitivno prema vodičima, a neke više negativno – kaže nam Lipinski koji i sam ponekad vodi grupe unutar memorijalnog kompleksa.

Nacionalizam i revizionizam

Mnogi za promjenu raspoloženja krive aktualnu vlast u Poljskoj, odnosno vrh stranke Pravo i pravda (PiS), koja je 2018. godine usvojila amandmane na već postojeći Zakon o institutu nacionalnog sjećanja i time dovela do najveće diplomatske krize u povijesti moderne Poljske. Poznatiji kao Zakon o holokaustu, on je trebao kazniti sve koji u javnom govoru odgovornost za holokaust pripisuju i Poljskoj ili poljskom narodu. Trebalo je zaustaviti raspravu o kolaboracionizmu, a Poljake prikazati isključivo kao žrtve. Poljska vlast je na kraju ustuknula pred američkim, njemačkim i izraelskim pritiskom, ali ne u potpunosti. Nepoštovanje usvojenih amandmana može vas odvesti pred sud pogotovo ukoliko koristite termin “poljski koncentracijski logori” ili “varšavski geto”, iako se sama odrednica odnosi na geografski pojam.

Kada Angela Merkel dolazi u Auschwitz, ona dolazi u Auschwitz, a ne u Poljsku. On na neki način funkcionira eksteritorijalno, kao veleposlanstvo, što je zapravo dobro – kaže Leszek Jazdzewski

Problematične odredbe tog zakona i preuzimanje kontrole nad nacionalnim institucijama imaju prije svega za cilj stvoriti nacionalistički mit o Poljskoj razapetoj između Istoka i Zapada. U takvim mitovima nepopularno je govoriti o diskriminaciji i represiji nad Židovima između dva svjetska rata, posebno nakon 1935. godine. Nezgodno je spominjati antižidovske zakone usvojene prije nacističke okupacije i zločine koje su 1941. nad Židovima počinili etnički Poljaci u selima Jedwabne i Szczuczyn, gdje su ubojstva počinjena sjekirama i spaljivanjem. Posebno je nezgodno govoriti o oduzimanju nekretnina, fizičkom nasilju i nasilju nad Židovima nakon Drugog svjetskog rata, kao što je to bio slučaj u poljskom gradu Kielce sjeverno od Krakowa, gdje je 1946. ubijeno 50 ljudi, a još toliko ozlijeđeno. Sve to ne umanjuje, naravno, nezavidni položaj Poljaka u Drugom svjetskom ratu i strašna stradanja pod nacističkom okupacijom.

Još nije dogovoreno kako će izgledati Blok 17 u kojem je do 2009. bio jugoslavenski postav (FOTO Davor Konjikušić)

Urednik poljskog magazina Liberté! i kolumnist Leszek Jazdzewski, koji slovi za izuzetnog poznavatelja poljskih prilika, sjeća se da je u danima njegove mladosti Auschwitz bio prisutan u različitim debatama, ali da se cijela situacija promijenila kada je 1999. nacionalist i veteran političkih borbi Kazimierz Switon podigao križ, nakon čega je zajedno s pristalicama podignuto još njih 220 na području nekadašnjeg koncentracijskog logora Auschwitz, čime su ekstremisti željeli ukazati i na stradanje Poljaka.

– U to vrijeme Poljska je tragala za svojim odnosom prema holokaustu i mislim da su ti križevi također bili dio te diskusije. Osim diskusije o jednom glupom zakonu, tzv. Zakonu o holokaustu, Auschwitz zapravo nije prisutan u svakodnevnom životu. Kada Angela Merkel dolazi u Auschwitz, ona dolazi u Auschwitz, a ne u Poljsku. Auschwitz na neki način funkcionira eksteritorijalno, kao veleposlanstvo, što je zapravo i dobro jer nije postao još jedan nacionalistički muzej pod kontrolom poljske vlade. Za mnoge Poljake Auschwitz je simbol, ali se ne doživljavamo kao njegov dio. O povijesti mislimo nacionalistički, što pokazuje da poljske Židove ne tretiramo na isti način kao i etničke Poljake. I moj je osjećaj da je Auschwitz u SAD-u i Njemačkoj puno više prisutan nego u Poljskoj. Razumijem zašto smo kao nacija anksiozni oko ove teme, ali kao da je riječ o pretjeranoj reakciji koja skriva nešto. S druge strane, kod nas postoji iznenađujuće velik broj knjiga koje se prodaju po supermarketima i trgovačkim centrima o tome kako su logoraši bili obučeni u Auschwitzu ili o individualnim ljudskim sudbinama. Te knjige kao da traže drugačije, lakše načine kako pristupiti toj temi. Poljska je najveća žrtva Njemačke i to je veliki politički narativ i Njemačka nam duguje, pa se i dalje potencira priča o reparacijama, kao da je teško prihvatiti da su naši Židovi prošli najteže. Priča nije čista kao što to želimo prikazati. Mnogi od nas su rođeni u nekoj od kuća ili stanova koji su bili židovski. Živimo u grobljima i moj način nošenja s teškim naslijeđem je taj da povijest Poljaka i Židova u Poljskoj doživljavam kao zajedničku povijest – priča nam Jazdzewski.

Obnova Bloka 17

Nacionalistički i revizionistički narativi o Auschwitzu prisutni su i u državama nastalim iz bivše Jugoslavije. Blok 17, u kojem je svojevremeno bio jugoslavenski postav, na 75. godišnjicu oslobođenja logora i dalje je bio prazan. Otkako je 2009. taj postav skinut, do danas nije postignut dogovor kako će on izgledati, jer su prema odluci Memorijalnog muzeja njegovo osmišljavanje i produkcija prepušteni nekadašnjim jugoslavenskim republikama. Zahtjev je pak da postav mora biti ujednačen, jer se u to vrijeme radilo o Kraljevini Jugoslaviji, odnosno kasnije SFRJ. Jedan od razloga za skidanje postava bile su brojke stradalih, odnosno prevlast ideološkog nad činjenicama, što se ogledalo u pretjeranoj brojci od 700 000 ubijenih u koncentracijskom logoru Jasenovac. Austrija, koja je Blok 17 dijelila s nekadašnjom Jugoslavijom, u međuvremenu je odlučila samoinicijativno započeti renoviranje zgrade, za što će izdvojiti oko 1,2 milijuna eura iz Nacionalnog fonda za žrtve nacionalsocijalizma. Određeni postotak, kao i financiranje postava u iznosu od oko 300 000 eura, trebale bi pokriti i ostale države sljednice nekadašnje Jugoslavije.

Sastanci međunarodne radne skupine za “Obrazovanje o holokaustu i međukulturalno razumijevanje u jugoistočnoj Europi: obnovu Bloka 17, izložbenog prostora bivše Jugoslavije u Državnom muzeju Auschwitz-Birkenau, Poljska” nisu bili česti. U veljači 2020. dio materijala, koji bi trebao postati dio hrvatskog postava u Bloku 17, predstavljen je javnosti. Na njemu su radili Nataša Mataušić iz Hrvatskog povijesnog muzeja i Rajka Bućin iz Hrvatskog državnog arhiva, dok su dizajn izložbe potpisali Damir Gamulin i Antun Sevšek.

Naslov ovoga teksta stoga nije retoričko pitanje, nego realnost s kojom se susreće Memorijalni muzej Auschwitz-Birkenau. Pitanje njegova održanja u suvremenom svijetu, konzervacije i financiranja pokazuje da se sjećanje na najstrašnije zločine sve manje doživljava kao zajednička obveza. Muzeji su danas poželjni ako podržavaju nacionalne mitove ili, u drugom slučaju, ako donose profit. I dok se za nama zatvaraju metalna vrata glavnog ulaza u nekadašnji koncentracijski logor, zabrinuti smo za budućnost sjećanja i opomene koja treba nastaviti živjeti. U glavi nam odzvanja izjava jedne preživjele logorašice koja na novinarsko pitanje da li se Auschwitz opet može dogoditi odgovara: “Ako se Auschwitz dogodio, to apsolutno znači da se može dogoditi opet.” Ako sjećanje nestane, onda smo na dobrom putu da se to i dogodi.

Portalnovosti.com