ŠTEFICA GALIĆ JE POMOGLA MENI U NJEMAČKOJ!

Autor/ica 👤Sergio Šotrić 3.7.2018. u 11:23

Povezani članci

Foto: Štefica Galić i ja 2014. u gostima na stadionu višestrukog šampiona njemačke Bundeslige i pobjednika UEFA Champions League – Borussia Dortmund, sa knjigom „Rođeni za vječnost“ (izdavač: „Centar za kritičko mišljenje“), u kojoj je objavljen i moj tekstualni prilog pod naslovom „Crveni, crveni – Velež živi u meni“.

sergiostef1

„Jebla te više Štefica Galić…“, glasio je tada odgovor jednog mog (sada) bivšeg druga iz nekad renomirane obrazovne ustanove – mostarske Stare gimnazije. Ostala raja su imala svoje izgrađeno mišljenje, koje su međutim svi zaključali u najdublju tamnicu njihove šutnje. Niko se nije javno oglasio – niko nije želio dati podršku ženi, koja se bori za opštedruštvene – civilizacijske vrijednosti – slobodu kritičkog mišljenja, slobodu govora i slobodu štampe.

Piše: Sergio Šotrić

Nedeljko Neđo Galić je bio prvi iz porodice Galić, koji je iz Ljubuškog emigrirao u Mostar. Neđo se u Mostar preselio 18.10.2001. za sva vremena – u kovčegu. I evo, Neđo skoro već dva desetljeća stanuje na mostarskom gradskom groblju „Sutina“ – po sopstvenoj želji. „Želim da budem sahranjen među mojim susjedima, ne želim počivati u istom groblju sa onima, koji su protjerali moje sugrađane“, bio je Neđin amanet, prije nego što je 17.10.2001. otišao sa ovoga svijeta, da bi možda u nekoj drugoj svemirskoj avliji radio kao fotograf, bio radio-amater, pisao stihove, svirao gitaru…

Supruga Štefica, djeca: Maša, Bojan i Dejan, ispuniše mu želju. I tako, Neđo Galić danas u Mostaru počiva u miru, tonući polako u zaborav bosanskohercegovačkog građanskog društva, koje još uvijek nema autohtonu kulturu sjećanja. Međutim, ovo ipak nije priča o Neđi od Ljubuškog, koji je u krvavim vremenima 90tih godina prošlog vijeka / stoljeća, rizikujući sopstveni život i živote svojih najmilijih, spašavao živote preko 1000 nevinih ljudi, čija „krivica“ se tada ogledala u „neoprostivoj činjenici“ da su im u rodnom listu bila zapisana „pogrešna“ – bošnjačka imena i prezimena.

Ovo nije priča o čovjeku, rođenom u hrvatskoj obitelji Galić, koji se – gledajući progone i nepravdu koje su činjene pripadnicima drugih etno-nacionalnih grupa u Ljubuškom – glasno i javno pobunio riječima: “Ljudi, ovo je ludost, ovo je zločin, ovo ne možete raditi!“

Saznavši da je jedini spas iz logora „Heliodrom“ za njegove sugrađane bio poziv iz inostranstva, koji većina nije mogla dobiti, Neđo tada uporno u svojoj fotografskoj radnji pravi falsifikovane pozive, te na taj način ove nesretnike oslobađa iz zatočeništva. Na ovaj način Neđo spašava najmanje 1.000 ljudi iz logora Udruženog Zločinačkog Pothvata, para-tvorevine takozvane Herzeg-Bosne, a mnoge od njih i sigurne smrti. Većini oslobođenih logoraša Neđo Galić pomaže u pribavljanju ostalih dokumenata, jer su svi u roku od 48 sati od oslobađanja iz logora morali napustiti teritoriju BiH.

Kada su posljednji pripadnici progonjene etničke grupe napustili Ljubuški, Neđo je odlučio, da sa suprugom i troje maloljetne djece napusti Ljubuški i da se odseli u instranstvo, uz komentar: “Ja više ne bih mogao dignuti glavu od stida ako sada ostanem. Ne želim ostati sa fašistima koji žele čistu naciju. Neka oni ostanu, neka žive sami, čisti.“

Našavši se sa porodicom u Češkoj – u Pragu, Neđo je odbio prijedlog da se prijavi kao izbjeglica radi humanitarne pomoći, riječima: “Ne, ja nisam izbjeglica, ja sam otišao dobrovoljno, mene niko nije potjerao”.

Odmah nakon potpisivanja Vašingtonskog mira, Neđo se odlučio sa porodicom vratiti u Ljubuški, što je i učinio u nadi u neka bolja vremena.
Na kućnom pragu domovine, dočekala su ga međutim brojna razočarenja…

2012. Neđi Galiću je posthumno dodjeljena nagrada za građansku hrabrost „Duško Kondor“. Henrik Ofstad, ambasador Kraljevine Norveške, uručio je ovu nagradu u Sarajevu Štefici Galić, supruzi pokojnog Neđe Galića, koja se zahvalila riječima: „s osobitom radošću primamo ovu Nagradu, ona je plemenitost i dobrota, čist obraz i svijetlo ime, ona je znak da ima ljudi i ljudskosti, ma koliko se sve besmisleno činilo. Znam koliko bi bio sretan biti u ovakvom društvu, ovdje u Sarajevu, primiti Nagradu za građansku hrabrost sa ljudima koji su očuvali dobrotu i ljudsko dostojanstvo i u zlu vremenu, sa dr. Svetlanom Broz, Viktorom Ivančićem…biti na istoj strani sa Duškom Kondorom, Srđom Aleksićem…i sa svima koji su pokazali svoju građansku hrabrost suprotstavljajući se zlu i potvrđujući se u svojoj ljudskoj suštini, uprkos svemu. Posebno zahvaljujem i sve što kažem – malo je, svim našim prognanim Ljubušacima razasutim širom svijeta, koji sanjaju svoj dom i hercegovački kamen, bez kojih Ljubuški odavno više nije naš Grad…“

Memnuna Mahić, žiteljka Ljubuškog, uručila je Štefici Galić povelju u znak zahvalnosti za hrabrost i pomoć koju je porodica Galić pružila svojim sugrađanima u nevolji.

Iako bi bilo za očekivati, da je priča o Neđi Galiću odavno uvrštena u obrazovne programe osnovnih i srednjih škola (što nigdje u BiH do danas nije slučaj), te da se predanje o Neđi Galiću u Bosni i Hercegovini prenosi sa oca na sina, ova priča ipak nije posvećena Neđi, ova priča je posvećena Neđinoj boljoj polovini – Štefici Galić, koja u 38. godini u Ljubuškom ostaje udovica sa 3 djece…
Dvoje djece je tada još maloljetno – Maši je 15, Bojanu je 17, a samo je Dejan „već veliki“ sa 19 godina.

Dvadesetak godina ranije, ja počinjem pohađati Staru mostarsku gimnaziju „Aleksa Šantic“ – jezički smijer. Stara mostarska gimnazija je sve do rata važila za elitnu mostarsku školu, u ovoj školi – koja je tada nosila ime po najvećem mostarskom pjesniku Aleksi Šantiću – svoje obrazovanje su stekli mnogi mostarski intelektualci. Nisam tada poznavao Šteficu Galić, ona je par godina starija od mene, ona je tada uglavnom bila u Ljubuškom, ja sam tada uglavnom bio u Mostaru.

Vjerovao sam tada, da će moje drugarice i drugovi, iz školskih klupa krenuti da mijenjaju svijet, kako bi on postao još bolje mjesto zajedničkog života, da ćemo mi kao „jezičari“ (jezički smijer) dati veliki doprinos napretku intelektualne kritične misli, da ćemo se hrabro boriti za slobodu mišljenja i govora. Sve preduslove za to smo imali – živjeli smo u stanovima sa centralnim grijanjem, kupali smo se u kadama sa toplom vodom u popločanim kupatilima, bavili smo se sportom i kulturom, čitali smo svjetske pisce, nosili smo farmerke iz Trsta, slušali smo Rock´n´Roll, imali smo odlične profesore, putovali smo po svijetu, ljetovali smo na Jadranu, izlazili u Stari grad, bili smo dobro uhranjeni, bili smo inteligentni, mladi i puni samopouzdanja…

Kuću Galića u Ljubuškom početkom 21. vijeka / stoljeća zaobilazi velika većina (etnički – čistih) Ljubušaka u širokom luku. Socijalna kontrola mahale „vitalnih nacionalnih interesa“, upravlja pipcima nevidljive „hobotnice“ svakodnevnicom svih onih, koji se ne žele povinovati necivilizacijskim tekovinama, koje su u više navrata – od meritornog suda Ujedinjenih Nacija u Den Haagu – osuđene i presuđene kao ratni zločin – kao Udruženi Zločinački Pothvat (UZP).

Nisam ni tada poznavao Šteficu Galić, ona je tada uglavnom bila u Ljubuškom, ja sam tada uglavnom bio u Njemačkoj – povremeno u Mostaru.

2010. godine, par intelektualaca osniva „Centar za kritičko mišljenje“, a nedugo za tim, ovaj Centar ulazi u evropski medijski prostor sa portalom „TACNO-net“. Jedan od osnivača i glavna i odgovorna urednica je do danas Štefica Galić. Na portalu se ubrzo okupljaju vrhunski intelektualci sa geografskog i kulturnog prostora nekadašnje nam velike zajedničke države, kojeg po (prešutnoj) direktivi globalne tranzicijske mahale, danas pogrešno nazivamo „Region“. Čitava plejada nezavisnih slobodno-mislećih-vrhunskih autora, svoje tekstove šalje Štefici Galić, ona ih podiže u eter, čitaoci širom svijeta zahvaljuju čitanošću i posjetom. Portal „TACNO“ iz Mostara, ubrzo važi za jedan od najčitanijih medija, u poplavi elektronskih portala, koji objavljuju na našem zajedničkom jeziku, koji svako od nas naziva onako kako mu je najdraže – Bosanski, Hrvatski, Srpski, a koji međunarodne institucije sve češće nazivaju jednostavno BHS jezik.

Otprilike u tom periodu sam upoznao Šteficu Galić – u prvo vrijeme ne lično, nego samo putem e-maila. Sa vremena na vrijeme – kada bih osjetio potrebu da nešto javno kažem – kao apsolvent slavne mostarske Stare gimnazije – kada bih našao nešto slobodnog vremena u Njemačkoj, pisao bih, a moje tekstove bih slao ekskluzivno Štefici Galić. Tako je ostalo do danas. Zašto? Sa moje strane je to bila refleksna reakcija, jednostavno tada sam u Štefici prepoznao prije svega borca za slobodu mišljenja, slobodu govora i slobodu štampe, aktivistkinju i borca za ljudska prava, ali i novinara – profesionalca – za mene je – analogno tome – bilo sasvim logično, da su npr. moji tekstovi, moje slobodne misli, prije svega najbolje udomljeni kod žene, koja čitav svoj život živi za slobodu kritičkog mišljenja i slobodu govora.

Tih godina razgovaram sa mojim starim drugom u Mostaru – nekada, u mladosti, razmjenjivali smo Vinil ploče i muzičke kasete (tada nije bilo CDs, DVDs, USBs itd.) – on je takođe tada, a i danas, vlasnik jednog portala – govori mi tom prilikom moj stari drug, da je on jedini profesionalni novinar u Mostaru, da je on jedini nezavisan, da on najbolje poznaje društveno-političku situaciju u Mostaru i BiH, da je on najmeritorniji. Slušam mog starog druga, kako recituje hvalospjeve o samome sebi, na kraju ga upitah: „A šta je sa Šteficom Galić, ona je takođe nezavisna, ona je takođe novinar u Mostaru“?
On me pogleda, kao da sažaljeva moje „neznanje i neupućenost“ i reče: „Shole, ne znaš ti, nisi ti upućen, ti si daleko, vi u dijaspori niste u toku, Štefica nije nikakav novinar, ona uopšte nije novinar, ona samo živi na račun imena njenog supruga“.
Moj stari drug je danas egzistencijalno ovisan od budžeta i milosti stranke SDA. Neka je, to je njegov vlastiti izbor, sretno mu bilo – svaki novinar ima i tu slobodu – da se odluči da bude ovisan od jedne od političkih stranaka i/ili intersenih grupa i da time amputira svoju profesionalnost.

2011. sam i lično upoznao Šteficu Galić. Tada nisam imao pojma, pod kojim ličnim pritiskom ona, zajedno sa svojom porodicom, živi – tada nisam imao pojma, pod kakvim teškim okolnostima ona profesionalno radi, kao novinar – glavni i odgovorni urednik jednog od najčitanijih elektronskih medija na našem (zajedničkom) jeziku. Štefica nije pričala o njenim ličnim problemima…

Mediji su 19.07. 2012. objavili:
Štefica Galić, urednica portala „tacno.net“ i supruga pokojnog Nedjeljka Galića – Neđe fizički je sinoć napadnuta u Ljubuškom. Radio Slobodna Evropa javlja kako ju je oko 22,30 sati tijekom šetnje od kuće do samostana presrela grupa nepoznatih osoba i pretukla. Napad je uslijedio nakon hajke zbog prikazivanja filma o njenom pokojnom suprugu, koji je 1993. godine spašavao Bošnjake. Napad je prijavljen policiji, a Štefica Galić je nakon liječničke obrade puštena kući. Doznaje se kako se muškarci nisu uključivali u tučnjavu, već je Šteficu Galić tukla 56-godišnja V. D.. Nakon što je završila, rekla joj “prijavi me samo i znat ćeš”.

Policija, međutim, cijeli događaj tretira samo kao prekršaj protiv javnog reda i mira u kome su sudjelovale dvije ženske osobe. Do brutalnog napada došlo je samo dva dana nakon prikazivanja filma “Neđo od Ljubuškog”, koji donosi priču o njenom suprugu koji je tijekom rata pomagao svojim sugrađanima bošnjačke nacionalnosti i borio se da ne odu u logor “Heliodrom”. U petak je počela brutalna kampanja protiv obitelji Galić. Nešto što se zove „dr. Ante Lauc“ pozvao je na lokalnom portalu na akciju hrabre vitezove. Slijedile su brojne prijetnje likvidacijom Štefice Galić, autorice filma Dr. Svetlane Broz, te ljudi koji su u filmu svjedočili o etničkom čišćenju u Ljubuškom 1993.

“Uslijedila je haranga kakvu Ljubuški ne pamti još od slavne 1993. Portali su zabrujali, ulica se uskomešala, zvuk oštrenja noževa nadglasao je crkvena zvona, Nedjeljko Galić posthumno je proglašavan ‘izrodom’, ‘špijunom’, ‘okupatorskim suradnikom’ i ‘komunjarom’, Štefica Galić izložena je psovkama, izrazima prezira i prijetnjama smrću, a Svetlana Broz, ‘unuka masovnog zločinca’, ‘vještica koja bi vratila komunizam i Jugoslaviju’…

Mediji su u novembru / studenom 2013 prenijeli:
Štefica Galić, udovica Nedeljka Neđe Galića, Hrvata iz Ljubuškog koji je tijekom sukoba Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije Republike BiH, uz sudjelovanje Republike Hrvatske, uz pomoć krivotvorenih jamstvenih pisama spasio oko tisuću Bošnjaka iz logora Heliodrom, potvrdila je za Agenciju Anatolija (AA) da će uskoro napustiti Ljubuški gdje je zbog hrabrih gesti njenog pokojnog supruga godinama bila izložena verbalnim, pa i tjelesnim maltretiranjima.

“Da, ja i djeca smo odlučili napustiti Ljubuški, koji odavno već nije naš grad. Nije to od ’90-tih. Čekali smo ishod suđenja napada na mene prije godinu i po. Sad kad je i to na neki način gotovo, možemo ići. To je naš izbor. Niko nas ne tjera, jednostavno tu ne pripadamo. Još ne znamo točno gdje ćemo, ali svejedno je. Bilo gdje”, kazala je Galić za AA.

Bh. mediji ranije su objavili da je općinska službenica iz Ljubuškog Vera Dedić fizički napala Šteficu Galić u srpnju 2012. godine, u dvorištu franjevačkog samostana i crkve na Humcu u Ljubuškom, nakon što su u ovom hercegovačkom gradu uzavrele strasti poslije prikazivanja dokumentarnog filma “Neđo od Ljubuškog”, koji govori o životu Nedeljka Neđe Galića.

Sutkinja Katica Artuković proglasila je Dedić krivom jer je “vrijeđanjem, zlostavljanjem i nasiljem prema drugom, drskim i bezobraznim ponašanjem ugrozila građanski mir”, te lakše ozlijedila Šteficu Galić, što je okarakterizirano kao nasilničko ponašanje. Dedić je osuđena na tri mjeseca zatvora uvjetno, s rokom kušnje od godinu dana. Osim kazne, sutkinja je odredila da Dedić mora platiti Štefici Galić 600 KM (oko 306 eura) na ime naknade štete za uništene naočale.

Ono što mediji do danas nisu objavili je činjenica, da Vera Dedić do dana današnjeg Štefici Galić nije platila tih 600 KM u skladu sa presudom…

Mediji su u januaru / siječnju 2015 objavili:
Verbalni napad na Šteficu Galić, glavnu i odgovornu urednicu portala Tačno.net koji se dogodio u petak, 02. januara u Mepas Mallu u Mostaru, samo je posljednji u nizu napada koje Štefica trpi gotovo svakodnevno.

Ja reagovah odmah javno, pisah na sve strane…
U to vrijeme se dopisivah intimno i sa mojojm starom rajom – apsolventima elitne mostarske Stare gimnazije – u jednoj zatvorenoj grupi društvene mreže Facebook. Upoznah ih tada i sa ovim najnovijim slučajem napada na ženu, majku, baku – Šteficu Galić u Mostaru (ovaj slučaj se desio nakon što je Štefica sa njenom unukom, tada trogodišnjom djevojčicom, u mostarskom Mepas Mallu, prisustvovala kino- projekciji jednog crtanog dugometražnog filma) i upitah, da li je neko od njih možda voljan da takođe javno – zajedno sa mnom – podigne svoj glas, ako ništa drugo, da javno osudi ideološke obračune na javnim gradskim mjestima u prisustvu maloljetne djece.

„Jebla te više Štefica Galić…“, glasio je tada odgovor jednog mog (sada) bivšeg druga iz nekad renomirane obrazovne ustanove – mostarske Stare gimnazije.

Ostala raja su imala svoje izgrađeno mišljenje, koje su međutim svi zaključali u najdublju tamnicu njihove šutnje. Niko se nije javno oglasio – niko nije želio dati javnu podršku ženi, koja se bori za opštedruštvene – civilizacijske vrijednosti – slobodu kritičkog mišljenja, slobodu govora i slobodu štampe.

Šteficu Galić zadnjih godina viđam puno češće, nego većinu moje stare raje iz visoko-cijenjene obrazovne ustanove – bivše mostarske Stare gimnazije „Aleksa Šantić“. Družimo se, često razmjenjujemo mišljenja, ponekad kafenišemo, ponekad sarađujemo…
Npr. krajem aprila 2015. ustanovih, da niti grad Mostar, niti bilo koja druga institucija ne planira obilježiti 70 godina pobjede nad fašizmom – 09. Maj. Pozovem Šteficu – nakon par rečenica, naša manifestacija je bila dogovorena. Hitno dođem u Mostar, u roku od dan-dva organizujemo tim povodom: šetnju mira, balerine, performance, muzički program, karanfile, (tada jedini) vijenac na Partizanskom spomen groblju, čitanje poeme, druženje građana itd. Troškove podijelismo Štefica i ja iz privatnog džepa. Tako je u Mostaru ipak svečano obilježen ovaj važan jubilej – 70 godina pobjede nad fašizmom u danas slobodnoj Evropi.

Često zakačim neki od tekstova, koji objavi portal „TACNO“ na moj Facebook profil – bilo da je autor: Viktor Ivančić, Esad Bajtal ili Čedomir Petrović itd. – nije bitno, ima tu svakodnevno fantastičnih tekstova, pravih intelektualnih poslastica, mislim da skrenem pažnju raji – neka pročita, od viška glava ne boli…
Jednom prilikom, nakon što zakačih neki od tekstova, koji je objavila Štefica Galić, jedna moja draga drugarica iz razreda – nekad renomirane mostarske Stare gimnazije -me upita: „Sergio, imaš li ti neki vlasnički udio u portalu „TACNO“, pošto stalno kačiš njihove tekstove“?
Odgovorih: „ja u portalu „TACNO“ nemam nikakav vlasnički udio, niti me je iko iz tima „Centra za kritičku misao“ i/ili portala „TACNO“ ikada upitao, da li bih mogao da im finansijski pomognem“.

Štefica Galić se krajem 2013. iz Ljubuškog doselila u Mostar…
Niti grad Mostar, niti bilo koja od gradskih institucija nije – do dana današnjeg – podržala rad Štefice Galić ni sa jednom jedinom KM, ni sa jednom bankom…
Prije dvije godine Štefica je izjavila za medije: „Meni su zaplijenili polovinu porodične penzije koja je iznosila 320 KM; sad živim od 160 KM i čekam još četiri pljenidbe. Ali nemaju mi više šta zaplijeniti, jer nemam više ništa“.

Ipak, Štefica je ostvarila svoj stari san – 2017. godine, u Mostaru je osnovala „Školu kritičkog mišljenja“ – sa sjedištem u ulici „Maršala Tita“. Tako je u Mostaru počela sa radom ova jedinstvena škola za omladinu, a kažu da veliki broj polaznika ove škole čine mladi talentovani ljudi sa adresom stanovanja u zapadnoj Hercegovini. Ne, nije grad Mostar finansirao, ma kakvi, ni banke – Šteficina djeca podigla privatne kredite, Amer i njegov burazer takođe, poneko od raje posudio lovu…
I eno buraz, radi škola – dolaze, profesori iz Londona, iz Washington-a, iz Zagreba, iz Beograda, iz Berlina…

Pili smo kafu neki dan, prije mog polaska iz Mostara u pravcu Njemačke, pričali, opraštali se… Štefica reče – onako usput, skromno – da je dobila nagradu.
Koju nagradu? Kakvu nagradu? Nagradu iz Njemačke?
Ja pomislih – prije su Nijemci prepoznali njen neumorni rad, nego što ga prepoznaje većina naših sugrađana…
Napisah neki dan javni komentar na facebooku: “Draga Štefi, čestitam iz sveg srca! Kada sam u nedelju saznao da si dobila ovu nagradu, obuzeo me je osjećaj sreće i zadovoljstva zbog tebe, a uz to se javio i tračak nade, da će možda neko od mlađe generacije prepoznati važnost tvog rada i nastaviti ono što si ti započela”.

Kuratorijum njemačke „Palm“ zaklade, objavio je dobitnike ovogodišnje (devete po redu) Johann – Philipp – Palm – nagrade za slobodu mišljenja / govora i slobodu štampe / medija. Nijemci pišu: „čestitamo borcu za ljudska prava, fotografkinji i novinarki Štefici Galić iz Bosne i Hercegovine, te radio- novinarki i aktivistkinji Josephine Achiro Fortelo iz Južnog Sudana, dobitnicima Johann-Philipp-Palm-nagrade za „Meinungs- und Pressefreiheit“ 2018.

Nijemci će kupiti avionske karte, rezervisati hotel – Štefica će u decembru putovati u Schondorf, na dodjelu nagrade i svečanu akademiju. Nagrada ne samo da ima profesionalnu, moralnu i simboličnu vrijednost, nego je i (što me posebno raduje) dotirana sa ukupno 20.000,- Eura, koje će ovogodišnje dobitnice – Štefica i Josephine – sestrinski podijeliti, pola Josephini, pola Štefici.

Nedeljko Neđo Galić je bio prvi iz porodice Galić, koji je iz Ljubuškog emigrirao u Mostar. Neđo se u Mostar za sva vremena preselio 18.10.2001. – u kovčegu. I evo, Neđo skoro već dva desetljeća stanuje na mostarskom gradskom groblju „Sutina“ – po sopstvenoj želji…
Danas su svi njegovi najmiliji tu – u Mostaru, na okupu. Bojan radi kao dizajner, Dejan radi kao informatičar, Maša – politolog – radi za portal „TACNO“, a sarađuje i sa drugim medijima. Do danas dvoje unučadi – Galića – Neđu imaju čast nazivati njihovim djedom.

Jednom prilikom mi Štefica – onako usput – reče: „Serđo, ti i Sanja ste mi najviše pomogli“.
Štefica nije ni svjesna, da je ona meni u Njemačkoj pomogla sto puta više, nego što bih ja ikada u Mostaru mogao pomoći njoj.
Štefica nije pohađala prestižnu, elitnu obrazovnu ustanovu – mostarsku Staru gimnaziju. Neka nije, možda je i bolje da nije….
Štefica je pomogla i svakodnevno pomaže meni, ulažući nadljudski napor, da moj rodni grad Mostar – grad na dvije rijeke, tamo gdje se ljube dva behara – još uvijek ima nadu i realnu šansu da jednog dana bude evropski grad, u kojem će ljudi slobodnog uma i ubuduće dobivati prestižne internacionalne nagrade.